“CroFacta”, mrežna platforma za provjeru točnosti informacija u hrvatskom medijskom prostoru, koji provodi Leksikografski zavod Miroslav Krleža u suradnji s Hrvatskim institutom za povijest i Hrvatskim memorijalno-dokumentacijskim centrom Domovinskoga rata, analizirao je tezu iz filma “Mirotvorac” da je ubojstvo Josipa Reihl-Kira bila prekretnica u političkom i sigurnosnom stanju u Hrvatskoj 1991?
Je li ubojstvo načelnika Policijske uprave Osijek Josipa Reihl-Kira u Tenji kraj Osijeka 1. srpnja 1991. utjecalo na tijek povijesti, odnosno na početak rata u Slavoniji, pa i cijeloj Hrvatskoj, kako se tvrdi u izjavama pojedinih političara i novinara?
Je li Reihl-Kir vodio neku svoju osobnu mirotvornu politiku ili je bio dio političkoga i sigurnosnoga sustava Republike Hrvatske, analizirao je dr. Davor Marijan, povjesničar s Hrvatskog instituta za povijest.
Načelnik Policijske uprave Osijek Josip Reihl-Kir ubijen je 1. srpnja 1991. u selu Tenja zajedno s članovima Gradskoga vijeća Osijeka Milanom Kneževićem i Goranom Zobundžijom, dok je predsjednik Mjesne zajednice Tenja Mirko Tubić teško ranjen. U izvješću Policijske uprave Osijek pisanom istoga dana i proslijeđenom u Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske (MUP RH) dane su pojedinosti ubojstva.
Ubojstvo je oko 13.20 počinio pričuvni policajac Antun Gudelj na ulazu u Tenju u Osječkoj ulici. Gudelj je izišao na cestu s automatskom puškom i otvorio rafalnu paljbu na vozilo marke Zastava 101 bijele boje, registarske oznake OS 636-28, u kojem je bilo četvero putnika. Reihl-Kir, Knežević i Zobundžija su ubijeni, a teško ranjeni Tubić kolima je hitne pomoći prevezen u Opću bolnicu Osijek.
U policijskoj brzojavci navodi se prema riječima Mirka Tubića da je u Osječkoj ulici kraj kućnoga broja 175 na desnoj strani ceste u kanalu bilo desetak naoružanih muškaraca u maskirnim odorama „koji nisu davali nikakav znak za zaustavljanje niti znak upozorenja, a u jednom momentu na cestu je izišao Gudelj Antun kojeg osobno poznaje također u maskirnoj uniformi sa automatskom puškom u rukama koji je otvorio rafalnu paljbu na navedeno vozilo“.
Opis ubojstva završen je riječima da se Gudelj nakon pucanja s oružjem „udaljio s lica mjesta“ i da se za njim traga „jer se nalazi u bjekstvu“ te da ga nazočni policajci Policijske uprave Osijek nisu „spriječili da se udalji s lica mjesta“.
Ubojstvo se zbilo usred kratkotrajnoga rata u Sloveniji i intenziviranja srpske pobune u dijelovima Hrvatske koji graniče sa Srbijom te Bosnom i Hercegovinom. U lipnju 1991. javni red i mir u Hrvatskoj bio je ozbiljno narušen, posebice u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu, odnosno na području Policijske uprave Osijek (općine Osijek, Beli Manastir, Donji Miholjac, Đakovo, Našice, Orahovica, Podravska Slatina i Valpovo) i susjedne Policijske uprave Vinkovci (općine Vinkovci, Vukovar i Županja).
Kronologija
U drugoj polovici lipnja osnovana je Policijska uprava Vukovar samo za općinu Vukovar. Općine Vinkovci i Vukovar velikim su dijelom graničile s općinom Osijek i stanje u svakoj od njih odražavalo se na cijelu regiju. Iz mjesečnoga Biltena MUP-a RH za lipanj 1991. razvidno je narušavanje javnoga reda i mira na tom području, osobito u selima s većinskim srpskim stanovništvom, od kojih su najpoznatija Borovo Selo, Bršadin, Mirkovci i Tenja.
Samo u pet dana lipnja (1–3, te 8. i 9) nije bilo nikakvih incidenata, dok su u ostalih 25 dana incidenti bili stalni, često ih je bilo i po nekoliko u danu. Navode se podmetanja eksplozivnih naprava pod privatnu i društvenu imovinu, razbojništva na cestama i željezničkim prugama, uskraćivanja slobode od naoružanih osoba, otimanja vozila te učestala, uglavnom noćna, pucanja iz vatrenog oružja. Naoružane osobe s četničkim obilježjima nekoliko su puta uočene na prometnicama, a 18. lipnja u okolici Vinkovaca uočeno je i vozilo s oznakama milicije Krajine, kako su srpski pobunjenici nazivali svoju policiju.
Slučajevi ranjavanja prijavljeni su 11. lipnja kraj Cerića (općina Vinkovci), 22. lipnja kraj Sotina (općina Vukovar) i 26. lipnja kraj Bršadina (općina Vukovar), kad su kraj željezničke pruge ranjena dva civila i dva policajca. Incidenti su u drugoj polovici lipnja, kako se približavao dan proglašenja Hrvatske neovisnom državom, postajali učestaliji i teži, a uključivali su i napade vatrenim oružjem na policijske ophodnje. Među najozbiljnijima se u mjesečnom Biltenu izdvajaju:
„Iz kasarne u Osijeku, 27. lipnja, izašla je kolona od desetak tenkova i oklopnih transportera i uputila se prema Vinkovcima. Prolaskom kroz grad tri su oklopna vozila iz kolone pregazila tri osobna vozila i oštetila jedan autobus. Tom je prilikom iz mitraljeza pucano na okupljene građane, pri čemu je jedan građanin ranjen. Nakon događaja ogorčeni su se građani Osijeka spontano okupili na protestnom mitingu. Po završetku okupljanja, u 21.00 sat, na građane koji su krenuli kući automobilima, autobusima ili pješke, u momentu prolaska kraj kasarne, bez ikakva je povoda otvorena rafalna paljba, pa je u pucnjavi pogođeno 16 osoba mlađe dobi, od čega 13 teže a troje lakše. (…)
U Bijelom Brdu, općina Osijek, 27. lipnja iz vozila u pokretu otvorena je vatra na policijsku patrolu, ali bez posljedica. Policajci su uzvratili vatrom i pogodili vozilo napadača koje je sletjelo u kanal. Tom su prilikom uhićena trojica terorista i još dvije osobe koje su prišle prevrnutom vozilu. Pretragom su kod uhićenih osoba pronađena dva automata i jedan puškomitraljez, sa pripadajućom municijom. (…) U vrijeme napada na policajce MUP-a kod Bijelog Brda (…) naišao je kamion austrijske registracije, čiji je vozač pogođen i nalazi se u životnoj opasnosti. Na istom je mjestu hicima oštećeno vozilo poljskog državljanina, pri čemu nitko nije ozlijeđen. (…)
Kod Čepina, općina Đakovo, 27. lipnja oko 23.00 sata, u pucnjavi je smrtno stradao vozač teretnog kamiona dobojske registracije. Kriminalističkom obradom identificirana su četvorica mještana sela Vuka, koji su tom prilikom pucali iz vatrenog oružja. (…)
Tijekom ranih jutarnjih sati, 27. lipnja, pucano je na policijsku patrolu i kod Palače, općina Osijek, zatim kod Mirkovaca te na području Dvora na Uni, sve bez posljedica. Noću, 27. lipnja, te u ranim jutarnjim satima 28. lipnja, pucano je na patrolu MUP-a iz jedne kuće blizu gostionice ‘Krajina’ u Tušiloviću, općina Karlovac, te u dva navrata kod Mirkovaca, općina Vinkovci, sve bez posljedica.
Na ulazu u selo Laslovo, općina Osijek, iz jurećeg je automobila pucano na patrolu Policijske stanice Ernestinovo, također bez posljedica. Raspolaže se saznanjima o mogućim počiniteljima ovog djela. (…)
Tijekom noći 27/28. lipnja na širem području Vukovara čula se je učestala pucnjava. Prilikom pucnjave u Borovu Naselju, pod još nerazjašnjenim okolnostima, jedna je osoba smrtno stradala a dvije su ranjene. Izlaskom patrole PU Vukovar na mjesto događaja pronađeni u tragovi krvi i pucanja, ali se nije mogao utvrditi identitet stradalih osoba, jer su ih nepoznate osobe prevezle u Borovo Selo, a zatim skelom preko Dunava u Vojvodinu. (…)
U selu Tenja, općina Osijek, 29. lipnja, nepoznati su teroristi iz vatrenog oružja ranili policajca Željka Livaju i Zdenka Valentića. Na mjesto događaja izašla je Jedinica za posebne namjene MUP-a, na koju su teroristi također otvorili vatru, na što im je uzvraćeno istom mjerom. U pucnjavi su teroristi ispalili i dva tromblonska projektila koji nisu pogodili cilj. U dogovoru s Policijskom upravom Osijek, u Tenje su zatim ušli pripadnici JNA, nakon čega je pucnjava prestala.
U blizini Mirkovaca, općina Vinkovci, 29. lipnja, teroristi su pucali na policijsku patrolu koja je uzvratila vatrom. Nakon toga napadači su se povukli prema Mirkovcima. Na policijsku patrolu u Mirkovcima pucano je i 30. lipnja oko 02.00 sata bez posljedica. (…)
U Vukovaru je, 29. lipnja oko 23.00 sata, više nepoznatih osoba došlo pred kuću jednog građanina te zatražilo, uz prijetnje, da im otvori, a kad je on to odbio učiniti, zapucali su po ulaznim vratima i usmrtili ga. (…)
Na kontrolnom punktu u blizini sela Berak, 30. lipnja otvorena je vatra na službeno vozilo Zbora narodne garde, a zatim i na vozilo Policijske uprave Vukovar, koje je pri tom oštećeno.
Istoga je dana u Sotinu grupa ekstremista napala patrolu Policijske uprave Vukovar, pri čemu je jedan od napadača teško ranjen i prebačen u zatvorsku bolnicu, a još su dvojica, uz krivičnu prijavu, privedena istražnom sucu u Osijeku. Prilikom lišavanja slobode teroristima su oduzete dvije poluautomatske i jedna malokalibarska puška. Iz Borova Sela je oko 23.50 sati otvorena paljba prema stacionaru Zbora narodne garde u Borovu Naselju. Nakon što je vatrom uzvraćeno, prema Borovu Naselju uputila se jedinica Armije. Pucnjava je prestala tek oko 01.00 sat dogovorom predstavnika Armije i policije“.
Iz prikazane kronologije zbivanja razvidno je da je stanje u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu u lipnju 1991. bilo iznimno teško. Prema tvrdnjama Marice Huber, sestre Antuna Gudelja, iz otvorenoga pisma upućenoga Reihl-Kirovoj udovici Jadranki Reihl-Kir potkraj siječnja 2007. stanje se u Tenji 1. srpnja, prije ubojstva, jako pogoršalo, a nedaće je pretrpjela i Gudeljeva obitelj:
„Dana 1. srpnja 1991. moj je otac odveden u četnički logor, mama Luca zarobljena i premlaćivana u vlastitoj kući, kao i baka Ana, kojoj su u 96. godini razbili glavu, te su nakon 10 mjeseci i 20 dana protjerani iz Tenje. Za sve to vrijeme ja nisam znala jesu li žive ili mrtve. Sin mi je također bio zarobljen (…). Nekoliko sati prije pogibije Vašeg muža moj brat je od izbjeglica protjeranih iz Tenje dobio informaciju kako su mu roditelji nabijeni na kolac, što se kasnije, na svu sreću, pokazalo kao netočno“
Iz navedenoga se može zaključiti da je Antun Gudelj ubojstva počinio u afektu, nakon što je čuo da mu je obitelj maltretirana, odnosno da su mu roditelji ubijeni. Ta okolnost ne opravdava Gudeljov čin, koji na suđenju nije nijekao, ali pojašnjava kontekst u kojem se zbio.
Uhićenje Gudeljeva oca Ante potvrdio je i matičar iz Mjesnog ureda u Tenji Mate Božičević s kojim je bio u improviziranom zatvoru srpskih pobunjenika u selu Bobota, a potom u Borovu Selu. U knjizi Hranite ili ubijte naveo je kako se Gudelju zbog stalnoga maltretiranja jako pogoršalo zdravstveno stanje, pa je potkraj srpnja pušten na slobodu, a u isti je zatvor 1. kolovoza iz Dalja doveden njegov unuk Damir Huber, koji je nekoliko dana poslije razmijenjen.
Djelatnici američkog odbora Helsinki Watcha s Gudeljem su razgovarali 30. srpnja u osječkoj bolnici, nekoliko dana nakon što je s teškim ozljedama pušten iz zarobljeništva. Njegov slučaj naveden je kao primjer batinanja zarobljenika.
Američki odbor Helsinki Watcha u istom je izvješću prostor posvetio i Reihl-Kirovu ubojstvu, prije svega izostanku sudskoga progona zbog njegova počinjenja (str. 30–33). Slučaj je prikazan kroz različite izjave sugovornika iz Tenje i Osijeka. U sličnom izvješću upućenom predsjedniku Franji Tuđmanu u veljači 1992. Helsinki Watch ponovio je stajališta o Reihl-Kirovu ubojstvu i pozvao hrvatske vlasti da provedu istragu, uhite i optuže odgovorne za njegovo ubojstvo. Može se zaključiti da izvješće sadržava sumnju na politički motivirano ubojstvo.
Gudelj je u odsutnosti 1994. osuđen na 20 godina zatvora. Uhićen je u Njemačkoj i izručen Hrvatskoj 1996, kad mu se ponovo sudilo. Na njega je 1997. primijenjen Zakon o oprostu, nakon čega se odselio u Australiju, gdje je živio i prije Domovinskoga rata. Novo suđenje inicirala je Jadranka Reihl-Kir. Gudelj je 2007. izručen i osuđen na 20 godina zatvora.
Na suđenju su neki svjedoci izražavali sumnju u politički motivirano ubojstvo, a više je svjedoka potvrdilo Gudeljevu uznemirenost zbog vijesti koje je čuo o svojoj obitelji.
U televizijskoj seriji BBC-ja The Death of Yugoslavia te istoimenoj knjizi, prevedenoj i na hrvatski jezik pod naslovom Smrt Jugoslavije, ne dvoji se o političkom zaleđu Reihl-Kirove smrti:
„Umjereni glasovi gubili su se u galami onih koji su prorokovali propast i savjetovali vojnu pripravnost. Reihl-Kir, koji je mjesecima radio na promicanju povjerenja Srba i Hrvata, uvidio je da njegov cilj nema izgleda. Sve mu se više činilo da mu je život u opasnosti. Zatražio je od ministra policije Boljkovca da ga premjesti u Zagreb. Molio je Boljkovca: ‘Molim vas, spasite me! Izvrsno poznajem ovdašnju situaciju. Izgubit ću život. Ovdje gubimo kontrolu.’ Vlast su preuzeli hadezeovski čvrstorukaši, a među njima je Gojko Šušak, rekao je Kir Boljkovcu.
Sistematski uništavaju sve njegove napore da dođe do zbliženja sa Srbima. Isprva je Boljkovac govorio Kiru neka ne bude dijete, ali je potkraj lipnja ipak shvatio u kakvoj je opasnosti Kirov život. Pristao ga je povući u glavni grad Hrvatske. Bilo je prekasno. Prvog srpnja Kira su ubili ekstremni hadezeovci, dan uoči njegova odlaska iz Slavonije. Rječit je komentar o smjeru kojim je Hrvatska išla tijekom tih ključnih tjedana uoči početka totalnog rata, da su Kira umjerenost i pomirljivo držanje prema Srbima stajali života, dok će se Šušak poticanjem napetosti i izazivanjem sukoba probiti na jedno od najistaknutijih položaja u Tuđmanovoj vladi. Kao ministar obrane, postat će jedan od najvećih moćnika u republici.
Prikaz stanja u Hrvatskoj znatnim se dijelom tumačio na temelju izjava sudionika koji su bili glavni akteri u raskolu Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) 1994, u kojem je gubitnička struja optužila za ekstremizam aktualnoga ministra obrane Gojka Šuška, o čemu je detalje na temelju HDZ-ovih stranačkih dokumenata opširno donio Vladimir Šeks.
U seriji i knjizi Smrt Jugoslavije iznesena je i tvrdnja da su Šušak, tada ministar iseljeništva i zamjenik ministra obrane, i njegovi pratioci izvršili napad ručnim raketnim bacačem na Borovo Selo u prvoj polovici ili sredinom travnja 1991 (str. 131–132).
Šuška je pak za ekstremizam poslije optuživao i tadašnji ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac, koji je s toga položaja smijenjen 3. srpnja (formalna odluka objavljena je 17. srpnja) zbog nezadovoljstva dijela HDZ-a kadrovskim stanjem u MUP-u i nepripremljenosti policije za obranu.
S pozivom na knjigu Smrt Jugoslavije i prihvaćanjem interpretacije engleskih novinara danski povjesničar Christian A. Nielsen navodi da su Reihl-Kira ubili hrvatski nacionalisti, a ista je knjiga izvor i američkoj politologinji Sabrini P. Ramet, koja piše kako je u “jednom prilično nerazjašnjenom događaju Šušak (bliski Tuđmanov savjetnik, koji će poslije postati hrvatski ministar obrane) navodno dogovorio ubojstvo zagovornika mira Josipa Reihla-Kira, osječkog načelnika policije, koji je radio na izgradnji povjerenja između Hrvata i hrvatskih Srba. Ušutkavanje toga glasa umjerenosti (1. srpnja 1991.) prekinulo je međunacionalne pregovore u ključnoj osječkoj regiji i ubrzalo pomicanje prema međunacionalnom nasilju“.
Ubojstvo Reihl-Kira kao osobe koja je bila za „miroljubivo rješavanje problema“ navodi se kao čin hrvatskih ekstremista i u projektu poznatom kao Inicijativa znanstvenika (2001–2007), koji su vodili američki povjesničari Charles Ingrao i Thomas Emmert.
Povjesničar Ivo Goldstein bez pozivanja na izvore 2008. tvrdi:
“Situacija u istočnoj Slavoniji bila je slična onoj u okolici Knina, s tom razlikom što su se ondje barikade ipak uklanjale. U tom posredovanju i smirivanju važnu je ulogu igrao načelnik osječke policije Josip Reihl-Kir, kojega su kasnije hrvatski ekstremisti ubili kako bi uklonili i posljednju prepreku raspirivanju sukoba. Ubojica Ante Gudelj bio je osuđen 1994. u odsutnosti na 20 godina zatvora, ali u zatvor nije otišao. Postoje snažne indicije da su Gudelja štitili tada najodgovorniji ljudi hrvatske politike u Slavoniji te da su ga oni potakli na zločin“.
To je ponovio i 2010, dodavši i tko je po njegovu mišljenju nalogodavac ubojstva. Na temelju Goldsteinovih spekulacija i poljski politolog i povjesničar Tomasz Stryjek spominje ubojstvo „zapovjednika lokalne policije Josipa Reihl-Kira, koji se protivio ratu“.
U nekoliko posljednjih godina godišnjicu ubojstva Reihl-Kira obilježavaju neke političke stranke, nevladine organizacije, predstavnici srpske nacionalne manjine te neki mediji. Na profilu stranke Radnička fronta na društvenoj mreži Facebook 1. srpnja 2025. objavljen je komentar:
„Prije 34 godina ubijen je Josip Reihl Kir od svih bliskih ljudi zvan Tvrtko. Ubila ga je hrvatska vlast jer se nije uklapao u planove kapitalističke restauracije i trgovinsko-koljačke pohode elita koje su vodile novonastale države, a čije su žrtve bili obični, pošteni i plemeniti ljudi poput njega. Za ubojstvo je odgovarao samo konkretni ubojica, dok cijeli lanac koji je ubojstvo naručio ne samo da nije odgovarao, već je ovjenčan raznoraznim ordenjem i ogromnim pljačkaškim kapitalom te nam ih se predstavlja kao domoljube i pobjednike tranzicije, filantrope i ‘sposobne’“.
Portal Novosti informirao je javnost da je saborski zastupnik Milorad Pupovac 1. srpnja 2025. podsjetio na „značaj osječkog mirotvorca“ Josipa Reihl-Kira „za naše društvo, kao i za promicanje vrijednosti mira“. Pupovac je tada među ostalim rekao:
“Ni mjesec dana od svojeg trideset i šestog rođendana Reihl Kir ubijen je na dužnosti čuvanja mira. Čuvanja mira u najosjetljivijem trenutku za Hrvatsku, za odnose između većinskog hrvatskog i manjinskog srpskog naroda. U prijelomnici toga hoće li proces osamostaljenja ići u smjeru mirnoga ili ratnoga ishoda. Ubio ga je rezervni policajac kojem je dan prije uručio oružje. I tim oružjem, kalašnjikovom, ubijeni su on i još dvojica onih koji su s njim u tom trenutku radili na očuvanju mira, u ovom slučaju, prigradskom osječkom naselju Tenja. To je doista bio pucanj, ne samo u Reihl Kira, nego je bio pucanj u mir. Nakon toga gospodari rata mogli su pokrenuti ono u cijelosti što su naumili“.
Pupovac je istaknuo i „kako nakon tog događaja kreće strašno krvoproliće od kojega se do danas u pravom smislu te riječi nismo oporavili niti pronašli mir u pravom značenju te riječi“. Čini se da Pupovac drži da je ubojstvo Reihl-Kira zapravo pokrenulo rat.
Portal H-alter prikaz obilježavanja godišnjice Reihl-Kirova ubojstva i Pupovčeva govora donio je u članku Godišnjica ubojstva Josipa Reihl Kira: Pucanj koji je označio početak rata.
Na portalu Telegram novinar Hrvoje Zovko napisao je 2021. da je Reihl-Kir bio „najveća antiratna figura svoga vremena i zbog toga nije odgovarao ni srpskim, ni hrvatskim jastrebovima“ te da je zajedno s Kneževićem i Zobundžijom hladnokrvno ubijen.Tekst je na svojim mrežnim stranicama prenio i Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske.
Gotovo svi navedeni znanstvenici, novinari i političari ističu da je Reihl-Kir mirotvorac i da je takva njegova politika bila sporna mnogima u Osijeku te u vrhu hrvatske vlasti. Pritom se potpuno ignorira tadašnja politika hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana koji je pregovorima sa srbijanskim rukovodstvom pokušavao spriječiti rat. Kadšto se ti pregovori u medijima tumače kao dogovor za podjelu Bosne i Hercegovine, a Reihl-Kira proglašava se smetnjom hrvatskim ekstremistima za takav posao.
Do početka srpnja 1991. policija je bila ključna poluga u Tuđmanovoj mirotvornoj politici i on je u potpunosti podržavao ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca, kojega je, kako je već navedeno prema memoarskoj knjizi V. Šeksa 1991: moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, dio HDZ-a optuživao za neučinkovitost na terenu, posebice u Slavoniji. U istoj se knjizi opisuje kako se u dijelu sjednice Vrhovnoga državnog vijeća održane 2. srpnja 1991. raspravljalo upravo o toj Tuđmanovoj politici i njezinim neuspjesima (str. 145–147).
Špegeljeva ostavka
Najveći problem Tuđmanovoj politici pregovora sa srbijanskim rukovodstvom i pobunjenim Srbima bio je ministar obrane Martin Špegelj, koji je već u jesen 1990. predlagao uporabu sile radi lomljenja srpske pobune u Kninu. On je bio i organizator naoružavanja razoružane Hrvatske, no činio je to površno jer ga je služba sigurnosti Jugoslavenske narodne armije (JNA) dokumentirala videosnimkom koja se koristila kao medijska senzacija u siječnju 1991, u vrijeme pokušaja razoružanja hrvatske policije.
Neposredno nakon Reihl-Kirove smrti Špegelj je dao ostavku jer je predsjednik Tuđman odbio njegov prijedlog za rat s JNA. Kritičari Tuđmanove politike Špegeljevu odbačenu ratobornu politiku ignoriraju, a kao razlike u pristupu rješavanju krize s jedne strane navode Reihl-Kirovo mirotvorstvo, a s druge Šuškov napad ručnim bacačem na Borovo Selo za koji je upitno je li uopće izveden.
Na temu Reihl-Kirova ubojstva redatelj Ivan Ramljak snimio je 2025. dokumentarni film “Mirotvorac”, čiji su scenaristi novinari Drago Hedl i već spomenuti Hrvoje Zovko. Film je na Filmskom festivalu u Puli nagrađen Velikom zlatnom arenom. Hininu vijest o tom prenijelo je više portala:
„Kako se navodi u obrazloženju odluke, film „Mirotvorac“ oblikuje portret čovjeka čija je uloga u povijesti ostala prešućena, iako je mogla promijeniti njezin tijek. U toj gesti vraćanja glasa zaboravljenom pojedincu, Josipu Reihl-Kiru, kako navodi žiri, nenametljivo ali snažno progovara o vrijednosti izbora koji ne ostavljaju trag u novinskim naslovima, ali govore o ljudskosti.“
Peteročlani ocjenjivački sud (Silvestar Kolbas, Tomislav Pavlic, Tihana Lazović, Janko Popović Volarić i Jelena Paljan) procijenio je dakle da je Reihl-Kir svojim djelovanjem mogao promijeniti tijek povijesti.
Za razliku od slučaja Reihl-Kir, koji je otvoreno istraživačko pitanje, kontekst u kojem se dogodilo njegovo ubojstvo to je u mnogo manjoj mjeri. O političkom stanju u tom razdoblju prema mnogobrojnim primarnim izvorima RH (pretežito MUP-a), pobunjenih Srba i JNA napisana je opsežna monografija Hrvatska 1989.–1992.: rađanje države, na temelju koje se u ovom članku pojašnjava kontekst u kojem se zbilo Reihl-Kirovo ubojstvo.
Radi izbjegavanja ponavljanja izvora, nadalje se gdje je potrebno u zagradama navode stranice te knjige, a u slučajevima u kojima su dani citati ili se upućuje na medijske odjeke nekoga događaja i sačuvane audiovizualne zapise u bilješkama su navedeni njihovi izvori.
Od izborne pobjede HDZ-a i smjene vlasti u proljeće 1990. do eskalacije rata u ljeto 1991. Hrvatska je gotovo stalno bila u krizama, praktično bliska stanju koje se često naziva sukob niskog intenziteta. Od 18. kolovoza 1990. do 19. travnja 1991. policija je u Hrvatskoj evidentirala 154 slučaja podmetanja eksploziva, primjerice 43 na stambene objekte, 26 na željezničke pruge, 16 na ugostiteljske objekte, 13 pod automobile, 9 pod novinske kioske, 8 pod spomenike Narodnooslobodilačkoga rata, 5 pod crkve i 17 pod ostale objekte.
Od tih eksplozija 69 je podmetnuto pod državne objekte, 31 pod imovinu građana hrvatske nacionalnosti i 29 pod imovinu građana srpske nacionalnosti. Zabilježeno je 89 oružanih napada s dva smrtno stradala i 30 ranjenih osoba. Najviše je napadana policija, kojoj su oštećena 23 vozila. Zabilježena su i četiri napada na vojne objekte (str. 494–495). Navedena statistika upućuje da je mir u Hrvatskoj od srpske pobune u Kninu iz ljeta 1990. bio vrlo krhak i lako se narušavao. Znatan dio incidenata zbio se u istočnoj Hrvatskoj, području koje je graničilo sa Srbijom i na kojem je bila razmjerno brojna srpska manjina.
Kad je stranka HDZ 30. svibnja 1990. u Saboru svečano krenula u dugotrajan proces preuzimanja vlasti, mediji su objavili da su stanovnici srpskih sela u općinama Vukovar, Vinkovci, Osijek i Slavonska Požega, „da li iz straha ili iz drugih razloga – ustoličenje nove vlasti dočekali sa organizovanjem mesnih seoskih straža“.
Dodano je da se takav oblik zaštite, „za koji mnogi kažu da je bez opravdanja“, primjenjivao i nešto prije te da je teško pretpostaviti dokle će to stanje trajati (str. 455). Nenaoružane straže zamijećene su u noći s 20. na 21. kolovoza 1990. i u dijelu srpskih sela oko Osijeka (str. 461).
U siječnju 1991. prilikom afere o razoružanju paravojnih formacija, koja uključuje i videosnimku o Martinu Špegelju, barikada na cestama bilo je u selu Pačetin kraj Vukovara 25. i 26. siječnja, a barikade bez naoružanja krajem siječnja i početkom veljače bile su na cesti Osijek–Dalj (str. 473–477). Nakon gušenja srpske pobune u Pakracu u srpskim selima oko Osijeka javila se glasina o pripremi napada na njih, pa je dio mještana 3. ožujka skelama kraj Vukovara poslao svoje obitelji u Vojvodinu. Slične pojave i naoružane straže uočene su i na području općina Vukovar i Vinkovci (str. 488–489).
Prilikom sukoba poznatoga kao Krvavi Uskrs na Plitvicama su 31. ožujka 1991. uhićeni čelnici Srpske demokratske stranke iz Slavonije Goran Hadžić i Borivoj Savić, zbog čega je predvečer istoga dana u Borovu Selu protestiralo oko 2000 građana srpske nacionalnosti. Dolazak policajaca iz Vukovara nije smirio stanje. Naprotiv, okupljena ih je masa napala, teže ozlijedivši jednoga, a lakše petericu, te im oduzela sedam pištolja, automatsku pušku, službeni automobil i uništila dio opreme.
Tijekom večeri u svim mjestima općine Vukovar u kojima su Srbi bili većina organizirane su seoske straže naoružane vatrenim oružjem koje su zaustavljale automobile i legitimirale putnike. Na barikadama su uočeni i bivši policajci koji su otkazali poslušnost MUP-u RH te oni koji su dali otkaz i zaposlili se u Pokrajinskom Sekretarijatu unutrašnjih poslova Vojvodine i saveznoj miliciji u Beogradu. I nekoliko sljedećih dana obilježili su slični događaji: pucnjava po policijskim patrolama, bacanje eksplozivnih naprava po stambenim objektima, miniranje željezničkih pruga i maltretiranje slučajnih putnika na punktovima od strane naoružanih civila. Najviše takvih slučajeva bilo je na području Knina, Benkovca, Vukovara i Vinkovaca.
Barikade na vukovarskom području nisu uklonjene ni nakon puštanja Hadžića i Savića, pa ni nakon nekoliko sastanaka između predstavnika pobunjenih sela i vukovarske općine. U noći s 9. na 10. travnja 1991. napadnuta je Policijska postaja u Dalju, a u noći 20. travnja pucano je na policijsku ophodnju koja je nadzirala promet u okolici Vukovara (str. 492–493). U to se razdoblje, približno oko 8. travnja, stavlja navodni napad Gojka Šuška i njegove pratnje raketnim bacačem na Borovo Selo.
Kratkotrajno smirenje nastupilo je tek nakon angažmana nekoliko visokih hrvatskih dužnosnika iz Zagreba. Ministar Boljkovac sa suradnicima sastao se 15. travnja 1991. u Bačkoj Palanki s ministrom unutarnjih poslova Republike Srbije Radmilom Bogdanovićem i nekoliko zastupnika u Skupštini Srbije te s njima dogovorio smirivanje situacije u istočnoj Hrvatskoj (str. 493–494).
No već 21. travnja čelnik srpskih radikala Vojislav Šešelj održao je miting u baranjskom selu Jagodnjak. Šešelj je poručio Hrvatima da je sve istočno od crte Karlobag–Ogulin–Karlovac–Virovitica srpsko i da mogu izići iz „Jugoslavije kad im je volja, kad god požele; samo im otvoreno stavljamo do znanja da ni pedalj srpske teritorije neće izneti, ni jedan komadić zemlje na kojoj se nalaze srpska sela, porušene crkve, srpske jame, klanice, srpski logori, srpski Jasenovci“.
Zastupnik u Skupštini Srbije Milan Paroški bio je još radikalniji tvrdeći da su Baranja, zapadni Srijem, Slavonija i Moslavina srpski prostor te da tko god da dođe i „kaže da je ovo njegova međa, taj je uzurpator, taj je došao da osvaja, tog imate pravo da ubijete kao kera pored tarabe, jer je došao na tuđu zemlju“.
U vukovarskom selu Bršadinu 1. svibnja 1991. verbalni sukob dvojice šezdesetogodišnjaka, Srbina i Mađara, završio je smrću Srbina. Naoružani srpski stražari spriječili su policijski očevid. U blizini Borova Sela s 1. na 2. svibnja 1991. napadnuta je ophodnja Policijske postaje Vukovar, lakše su ozlijeđena dva policajca, a drugu dvojicu zadržali su okupljeni mještani, pretukli ih i prebacili preko Dunava te ih predali srbijanskoj policiji u Novom Sadu.
Ne znajući za to, skupina policajaca otišla je prijepodne 2. svibnja iz Vinkovaca u Borovo Selo obaviti očevid i osloboditi otete policajce te su pritom upali u zasjedu. Pothvat je okončan pogibijom 12 i ranjavanjem više od 20 policajca.
Pobunjeni Srbi priznali su smrt jednoga državljanina Srbije iz Stare Pazove i ranjavanje četiriju osoba (str. 498–499)
Bio je to uvod u nekoliko dramatičnih dana, a uzavrela atmosfera primirena je dogovorom da JNA na mjesec dana spriječi kretanje pobunjenih Srba, čime je spriječila i uredovanje hrvatskih snaga (str. 498–503). Sredinom svibnja Srbija je spriječila redoviti izbor Stjepana Mesića za predsjednika Predsjedništva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, pa je jugoslavenska kriza dobila i međunarodnu dimenziju. Mesić je za predsjednika potvrđen početkom srpnja nakon intervencije Europske zajednice (str. 287, 356–357).
Nakon isteka jednomjesečnoga moratorija JNA nije se povukla u vojarne, a Hrvatska je 25. lipnja 1991. proglašena neovisnom državom. Dan poslije slijedio je napad pobunjenih Srba na Policijsku postaju u Glini. Postaja je zauzeta, dio policajaca zarobljen, a nakon dolaska jačih hrvatskih snaga pobunjenici su je napustili. Bio je to početak sličnih i sustavnih napada na institucije RH. U Osijeku je 27. lipnja, kako je već citirano iz policijskoga Biltena, kolona tenkova i oklopnih transportera JNA demonstrirala silu. Tijekom 27. i 28. lipnja zabilježeno je pet napada na policiju u općinama Dvor na Uni, Glina, Gospić, Petrinja i Slavonska Požega, u kojima je poginuo jedan policajac, dva su policajca ranjena, a tri oteta. Srpska strana imala je tri mrtva, jednoga ranjenog i jednoga uhićenog pripadnika str. 503–504). Incidenti u istočnoj Slavoniji potkraj lipnja opisani su u uvodnom dijelu teksta, također na temelju mjesečnoga Biltena MUP-a RH.
Zbog intervencije JNA u Sloveniji u noći s 27. na 28. lipnja 1991. održana je sjednica Vrhovnoga državnog vijeća RH, na kojoj se, osim stanja u Sloveniji, raspravljalo i o odnosu prema JNA jer je njezina demonstracija sile u Osijeku shvaćena kao „otvoreno narušavanje suvereniteta Republike Hrvatske“ i onemogućivanje normalnoga rada tijela vlasti. Preporučeno je da se policiji i Zboru narodne garde podigne borbena spremnost, a u kriznim područjima da se dio tih snaga djelomično mobilizira (str. 504). Od građana Hrvatske zatraženo je „da sačuvaju mir i razum, da se bez potrebe ne izlažu pogibelji, ali da spremno čekaju dalje odluke i upute Vrhovništva Republike“
Samo nekoliko dana poslije ubijen je Josip Reihl-Kir. Iz kronologije zbivanja koja je navedena proizlazi da se njegova smrt ne može držati prekretnicom. Riječ je o jednom od višemjesečnih kontinuiranih nemira i incidenata u Hrvatskoj, među kojima su neki imali smrtne ishode. Reihl-Kir ubijen je u vrijeme velike mobilizacije pričuvnoga sastava JNA u Srbiji. Mobilizirane snage dovedene su u noći s 2. na 3. srpnja 1991. na granicu Hrvatske i Vojvodine od sela Tovarnika do mosta na Dunavu između Batine i Bezdana nedaleko od granice s Mađarskom. Najteže je stanje bilo u Baranji, u koju su ušle jače oklopne snage, čime je ona gotovo okupirana (str. 506).
Mehanizirane snage JNA nisu dovedene zbog smrti Reihl-Kira nego kao vrhunac procesa koji je počeo nekoliko godina prije. Značajke toga procesa bile su: promjena ustavnoga položaja Srbije, što je učinjeno potkraj 1988. i u proljeće 1989. mimo promjene Ustava Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, čime je srušen jugoslavenski federalistički koncept. U kasno ljeto 1988. spriječen je pokušaj uvoza antibirokratske revolucije u Hrvatsku, no nije 28. veljače 1989, kad je po tom obrascu održan miting u Kninu. Stanje koje je slijedilo pokazalo je visoku podvojenost unutar Saveza komunista Hrvatske po nacionalnoj pripadnosti. Slično je bilo i među stanovništvom. Političku situaciju pogoršala je proslava 600. obljetnice bitke na Kosovu u srpnju 1989. u Kninu, a potom su u rujnu vojvođanski komunisti otvorili pitanje položaja Srba u Kninskoj krajini. Slom Saveza komunista Jugoslavije u siječnju 1990. na 14. izvanrednom kongresu dao je vjetar u leđa novim incidentima. U Hrvatskoj je to bio ponovni pokušaj s mitinzima, u veljači u općini Vukovar, a u ožujku na Petrovoj gori kraj Vrginmosta (str. 117–124, 142–147, 153–155). Potkraj ožujka čelnici srbijanskih institucija na internom sastanku zaključili su da se rat za teritorij neće moći izbjeći.
Nakon izbornoga poraza komunista JNA je u svibnju 1990. razoružala Teritorijalnu obranu Socijalističke Republike Hrvatske. Armija je do kraja godine preustrojila dio snaga i napravila novu mirnodopsku podjelu snaga, o čemu je general Veljko Kadijević pisao 1993. u knjizi Moje viđenje raspada:
“Radi izvršenja postavljenog zadatka ojačati jedinice JNA u Hrvatskoj i oko Hrvatske. Imati dvije vrste formacija. Veći broj oklopnomehanizovanih sastava jačine čete do bataljona smjestiti što bliže mogućim mjestima sukoba, tako da mogu brzo intervenisati. Odgovarajući broj oklopnomehanizovanih jedinica brigadnoga sastava i jačih, postaviti na odgovarajućim punktovima u Hrvatskoj i oko Hrvatske, tako da se mogu angažovati za veće intervencije.
Armija je za svoje poteze imala punu potporu srbijanskoga političkog vrha i pokrenula je proces koji je bilo jako teško, ako je uopće bilo moguće zaustaviti. To zasigurno nije mogao načelnik jedne od 18 policijskih uprava koliko je 1. srpnja 1991. imala Hrvatska.
Smrt Josipa Reihl-Kira, koliko god bila tragična, jedan je u nizu incidenata, kojemu je težinu davala činjenica da je bio načelnik policijske uprave. On nije, kao što se imputira, vodio neku svoju politiku, nego politiku MUP-a, a iza koje je stajao predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman.
Sukladno tomu može se zaključiti da Reihl-Kirova smrt nije mogla biti prekretnica u političkim i sigurnosnim događanjima, odnosno nije mogla utjecati na tijek povijesti i početak rata, kako u Slavoniji, tako i u cijeloj Hrvatskoj.
O AUTORU:
Od 2001. godine radi u Hrvatskom institutu za povijest na projektu “Stvaranje Republike Hrvatske i Domovinski rat 1991. – 1995. – 1998.”.
Prije dolaska na Institut šest godina je radio u Vojnom arhivu MORH-a, kao i u arhivu HIS-a te je uspio prikupiti i dokumente iz privatnih izvora uključujući i one sa srpske strane.
Osim Domovinskog rata, proučavao je iskrivljavanja povijesti na štetu Hrvatske i Hrvata za vrijeme socijalističke Jugoslavije te rata u BiH.
Davor Marijan najplodniji autor historiografskih djela na području Domovinskog rata, autor je trinaest knjiga i četrdeset pet znanstvenih i stručnih članaka, a poznatije knjige su:
– Bitka za Kupres 1942., (AGM, Zagreb 1999.)
– Smrt oklopne brigade, (Naklada Zoro, Zagreb-Sarajevo 2002.)
– Bitka za Vukovar, (Hrvatski institut za povijest, Zagreb 2004.)
– Domovinski rat, (Despot Infinitus, 2016.)
– Hrvatska 1989.-1992.: rađanje države, (Hrvatski institut za povijest, 2017.)
– Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994., (HIP, 2018.)
U susretu 12. kola hrvatskog nogometnog prvenstva Slaven Belupo i Hajduk su u Koprivnici odigrali…
Ni na Dušni dan Dalija Orešković nema mira. U objavi punoj bijesa na Facebooku ponovno…
U Hrvatskoj je više od osamdeset posto deklariranih kršćana, uglavnom katolika. Po toj bi se…
Komentiraj