Danas pogreb žrtava Jazovke, 99 ubijenih bilo je mlađe od 20 godina

Širi dalje

U Sošicama je danas pogreb i komemoracija za 814 žrtava čiji su posmrtni ostaci ekshumirani iz jame Jazovka. Misu i sprovodni obred predvodit će zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša.

Jama Jazovka kod Sošica na Žumberku krije posmrtne ostatke žrtava iz vremena nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Riječ je o masovnom ubojstvu Hrvata, a ubili su ih jugoslavenski partizani. Prije pet godina ekshumirani su posmrtni ostaci 814 žrtava.

U jamu je bačeno 13 žena i 801 muškarac. Od toga je troje djece mlađe od 16 godina te 96 žrtava u dobi od 16 do 20 godina. Najviše, njih 645, bilo je u dobi od 20 do 35 godina, a tek 70 u dobi od 35 do 70 godina.

Jazovku je pronašao speleolog Mladen Kuka koji kaže da je to njegova životna misija duga 50 godina. U prvo istraživanje – još kao mladi speleolog – krenuo je 1975., a prvi put u jamu je ušao 14 godina kasnije.

Prepreka je bilo više; ljudska ustrajna šutnja, i zbog straha od osvete jer mnogi su u komunizmu nestajali zbog sličnoga te priroda koja ju je dobro sakrila. On ju je slučajno otkrio odmarajući se, nakon krčenja, i gledajući dugo – i nenamjerno – baš u tu malo točku njezinoga procjepa prikrivenog velikim kamenom. I kada se konačno spustio, ono što je zatekao bila je, kaže, strava i užas.

Bio je to tupi osjećaj, nešto što „nikad nisam ni prije, a nadam se da nikad više u životu neću ni vidjeti. Ja sam se nagledao i ranjenih i mrtvih jer sam inače i gorski spašavatelj“, rekao je Kuka za HKR. Riječ je, pojasnio je, o velikoj količini kostiju koja su naslagana kao drva i kojima se ne nazire kraj, a među njima su i bili predmeti, zubala, štake, komadi opreme što partizanski pljačkaši nisu uspjeli skinuti s njih. „Prekrižio sam se, izmolio Očenaš i rekao sam da bilo koji čovjek na svijetu ne zaslužuje ovakav kraj“, rekao je Kuka. Otkrio je da su neke kosti bile razmrskane, budući su ubojice kasnije u jamu bacale eksploziv

Kuka je tome prizoru svjedočio 1989., godinu dana prije raspada bivše države pa se vrlo brzo o svemu moglo i govoriti i komemorirati.

Kao jedan od partizanskih zapovjednika koji se, uz Radu Bulata, Milku Kufrin i Lutvu Ahmetović, smatra krivcem za zločine u Jazovki, je i Marko Belinić, politički komesar Druge operative zone koji je 1953. proglašen narodnim herojem Jugoslavije. Umro je u Zagrebu 2004. godine

Mijo Samac, domobranski vojnik jedan je od rijetkih partizanskih zarobljenika koji se živ vratio s Jazovke. Njegovo svjedočanstva objavljeno u knjizi dr. Jurja Batelje „Žrtve obavijene šutnjom – svjedočanstva patnika s Križnog puta“. Zločine je ovako je prepričao:

“Bili smo samo vojska, redovita hrvatska vojska, nikakvi plaćenici, kriminalci ili narodni neprijatelji. Partizani, većinom srpske nacionalnosti s Korduna, odlučili su ih odvesti u Sošice, gdje će im ‘narodni sud’ presuditi.

Bili smo dobro odjeveni. Na sebi smo imali kabanice i dobru obuću. Ne zadugo. Ubrzo je slijedila naredba – skinuti kabanice i dio odjeće. Jedan ih od naših zapita, kako ćemo dalje bez odjeće i obuće? Jedan mu partizan odvrati: ‘Vama više ništa ne treba. Vi idete u jednu jamu. Tamo ćete imati komfor. Neće vam biti ni zima ni vruće.’

Nikad prije nisam čuo za tu jamu niti je ikada itko o njoj preda mnom govorio. Bili smo izmoreni i izmrcvareni. Dvije noći nismo oka sklopili. Izdržali smo, jer smo bili mladi. U najboljim godinama, od 20 do 22. Povezali su nas debelom žicom dvojicu po dvojicu. Još smo imali obuću na nogama.

Bila je nedjelja. Narod je polazio na misno slavlje. Naši su nas neprijatelji natjerali doći blizu crkve. Vikali su da smo razbojnici, Pavelićeva banda i sl. Mislili su tu upriličiti nekakav narodni sud. A narod je suosjećao s nama, plakao i bježao. Nitko se nije obazirao na njihove pozive da nas dođu izrugati, popljuvati i pokazati prema nama prezir i izreći prijekor(…)

Vel. Ivan Vučak i Mladen Kuka / Jazovka

Dotjerali su nas na sajmište, pred narodni sud. Bili smo iscrpljeni i izgladnjeli. Oni su u međuvremenu dovodili ljude iz Radatovića i drugih tobožnjih partizanskih sela i pripremali ih da poput nahuškane rulje viču na nas riječi presude: ‘Ubiti! Ubiti!’ Gađali su nas čim su god stigli ili iščeprkali ispod snijega: drvlje, kamenje i sl.

Najprije se na pozornicu popela Milka Kufrin, rodom iz Okića. Popeli su se i njezin muž Rade Bulat, Lutvo Ahmetović i drugi.

‘Narodni sud’ je najprije prozvao poručnika Ivana M. iz Duge Rese. Nije imao ni 30 godina. Vjerojatno je netko od članova suda gajio neprijateljstvo prema njemu. Nama naočigled su ga ubili, rekavši prije toga da će njega zamijeniti i da će njegovi doći po njega. Kakva varka! Dok je prostrijeljen padao na zemlju, posljednjim je snagama raširio ruke i uzviknuo: ‘Živjela Hrvatska!’ Čuo sam kasnije da su njegovi došli po njega i preuzeli ga u lijesu.

Zatim se na pozornicu, zapravo stara kola, popeo Marko Belinić. Pročitao nam je presudu koja je glasila: ‘U ime naroda Žumberka osuđeni ste na smrt! Svi bez razlike. Na pomilovanje nemate pravo i presuda se ima izvršiti još danas!’

Nakon pročitane presude, gordo je silazio s pozornice, a među nama je nastao strašan muk. Svi smo se jednostavno sledili. Sa mnom je bio svezan jedan mladi čovjek imenom Jure, iz nekoga žumberačkog sela, i reče mi: ‘Mijo, sada je sve gotovo. Ni sam drag Bog nam ne može više pomoći!’. Ja mu odvratim: ‘Još nam je i preostalo samo to da se možemo Bogu moliti!’

Snijeg je bio do koljena, temperatura oko -17 °C. Morali smo skinuti obuću i odjeću. Mi smo se zagonetno pogledavali, pa ja upitam uza me vezanog vojnika: ‘Pa kakva je to jama, gdje ćemo mi svi, nas preko 300, moći biti smješteni?’ Partizanski stražar koji nas je nadzirao čuvši moj upit zlurado dobaci: ‘Imamo mi mjesta za sve vas i za još više od vas!’

Oko pola dva sata otpočelo je klanje i masovno ubijanje. Oni iz prvih redova kolone prvi su zaklani. Naši neprijatelji nisu htjeli trošiti municiju, a željeli su izbjeći i to da se u naselju čuje pucnjava, pa su noževima klali deset po deset naših ljudi i bacali ih u jamu. Naši su vojnici morali prići ili bili prisilno dovedeni dvojica po dvojica, vezani, odvojeni po desetinama, i svaki je bio nožem zaklan u vrat. Jedan bi od partizana koljača žrtvu povukao za kosu prema naprijed, a drugi bi joj zabio nož u zatiljak. Neke su ubijali bajunetom.

Nisu odmah bili mrtvi, nego su se po snijegu koprcali i mučili. Sav je snijeg bio krvav. Ja sam bio jako preplašen i stalno sam se molio Bogu da mi pomogne. Koljači su pokraj sebe imali nekoliko ljudi koji su poubijane i polumrtve skupljali i bacali u jamu, a oni bi u međuvremenu klali drugih deset. Bilo je strašno čuti kako bi, kad bi pri bacanju u jamu zapazili da je još neka žrtva živa, govorili jedan drugome: ‘Nek’ se unutra koprca, imat’ će dovoljno mjesta!’

Uskoro se počela spuštati noć. Preostalo nas je još 20 do 30 živih. Tada se iznenada, iz smjera Sošica, pojavio njihov kurir, jašući na konju. Na komadiću papira donio je nekakvu poruku. Došavši blizu jame zavikao je: ‘Prekini! Prekini! Dosta! Što je ubijeno, ubijeno je!’

M. Marković/Foto: Facebook SM

Širi dalje