Doktor iz Cavtata: Kako sam u Dubrovniku ’91. zavolio Čavoglave

Poznati zagrebački liječnik dr. Pavo Kostopeč, pred koncert Thompsona u Zagrebu prisjetio se ratnih godina u Dubrovniku i opisao kako je kao dječak zavolio Thompsonovu pjesmu “Bojna Čavoglave” koja se kriomice slušala na tada okupiranim Konavlima.

“Uživajte, drage Zagrepčanke i Zagrepčani, dragi sugrađani, svi naši dragi gosti iz lijepe naše i iz inozemstva! Koncert Marka Perkovića prvoklasan je javni događaj i glazbeni spektakl bez premca!

Marko Perković i njegov glazbeni opus zauvijek su ugrađeni u kolektivni identitet stvaranja Republike Hrvatske i sveprisutan su dio suvremenog nacionalnog identiteta.

Snažna je i neraskidiva veza između njegovih pjesama i glazbe i najsnažnijih domoljubnih osjećaja, pojedinačnih osobnih iskustava i najvažnijih nacionalnih događaja našeg vremena.

Svatko od nas na poseban je način trajno povezan s onim događajima koji su zauvijek usmjerili naše životne puteve i koji su nas formirali kao osobe.

Nakon napada srbocrnogorskog agresora i izgona iz obiteljske kuće u listopadu 1991.g., drugog dana, drugog razreda srednje škole dubrovačke gimnazije, idućih godinu dana uslijedio je prognanički život u gradu pod Srđom. Bili smo s drugim obiteljima smješteni u jednoj kući unutar zidina starog grada.

Dio moje rodbine i susjedstva, Cavtaćani i Konavljani nisu imali sreću da u nastalom ratnom vihoru dođu do Dubrovnika, već su ostali u Cavtatu koji je sljedećih dana završio pod okupacijom JNA te godinu dana bio okupiran i izložen zlostavljanjima agresorske vojske, okupacijskoj vlasti, odvođenjima i zatvaranjima ljudi u zloglasnom zatvoru Morinj i drugim svakovrsnim torturama.

Idućih tjedana i mjeseci kada bi krenula svakodnevna bombardiranja Dubrovnika pa i kuća unutar zidina gdje smo bili smješteni, zaštićeni samo drvenim podovima i dotrajalim krovom, u razgovorima u skloništu, uvijek se i razmatralo jesmo li bolje prošli mi koji smo u tom trenutku krenuli u slobodni Dubrovnik u svakodnevnoj ugrozi ili oni koji su ostali u Cavtatu pod okupacijom, ali bez neposredne ugroze ratnih djelovanja.

Slobodarski duh unutar mene i snažan nacionalni osjećaj, nije dozvoljavao dvojbe, nikada ne bi slobodu i borbu za neovisnom Hrvatskom u ruševinama Dubrovnika, mijenjao za okupacijski mir.

I onda su došli siječanj i veljača 1992., nastalo je zatišje na liniji fronte, počela je školska nastava te su moje školske kolege, djeca koja su ostala u Cavtatu brodom dolazila u školu u slobodni Dubrovnik, a vikendima se vraćali svojim obiteljima u okupirani Cavtat. Samo školska djeca mogla su se uvjetno slobodno kretati.

I tada bi mi moji prijatelji vršnjaci pričali kako na druženjima vršnjaka u Cavtatu potajice puštaju novi Thompsonov hit Čavoglave, kao izraz prkosa i nikad pokorene volje za slobodnim Konavlima u neovisnoj Hrvatskoj.

I to je bio jedini trenutak u kojem sam im pozavidio da nisam u okupaciji, s njima tamo na druženjima i da ne mogu dijeliti taj osjećaj prkosa i nesalomljivosti grupe srednjoškolskih dječaka.

Osjećaj prkosa i ponosa bio je intenzivan i pri izvođenju Čavoglava u uličnim kafićima slobodnog Dubrovnika, ali po mojoj tadašnjoj procjeni nije bio niti blizu intenzitetu prkosa mojih prijatelja srednjoškolaca pod okupacijskom vlašću u Cavtatu.

Još od tada trajno me vezao taj osjećaj za pjesmu Bojna Čavoglave. Zasigurno sam je čuo više stotina puta i uvijek pa i danas nakon 34 godine, pri izvođenju Čavoglava vrati mi se taj isti osjećaj, gotovo jednakog intenziteta.Puno Hrvata svih generacija u tom se vremenu na isti ili sličan način snažno vezalo ne samo uz Bojnu Čavoglave već i uz druge skladbe

Marka Perkovića i one su se zauvijek ugradile u tkivo našeg bića, naš identitet i našu slobodu. Ono po čemu je Marko Perković poseban je i činjenica njegove svevremenosti i suvremenosti. I kroz razgovore s mlađim generacijama, koje nisu imale tu sreću ili nesreću živo sudjelovati u vremenima stvaranja Republike Hrvatske, uviđam da je Marko Perković snažno prisutan u njihovim životima.

Bilo da ti mladi ljudi slušaju njegovu glazbu iz domoljubnih poticaja, bilo pri sudjelovanju na nacionalnim sportskim događanjima ili drugim događanjima od nacionalne važnosti ili iz jednostavnog razloga da veliki broj njih uživa u njegovom glazbenom stvaralaštvu, posebno na većim vršnjačkim druženjima.

Doček sportaša objektivna je mjera njihovog sportskog uspjeha. Ne slučajno, naši najveći sportski uspjesi i dan danas popraćeni su uz dočeke vođene Markom Perkovićem. Upravo na inzistiranje samih igrača, sudionika naših najvećih uspjeha, ponekad i protiv volje dijela javnog organizatora, predstavnika grada ili druge razine vlasti, organizirani su dočeci uz Marka Perkovića kojima se on trajno ugradio i postao nedjeljiv dio sportskih uspjeha i dosega samih sportaša, a jednako i naših kolektivnih najvećih nacionalnih sportskih uspjeha.

Svaka hrvatska nacionalna selekcija, vjerujem unisono, bez iznimke bi svoj sportski uspjeh birala proslaviti uz atmosferu Marka Perkovića ili bi on barem bio njihov uži željeni izbor.

Nitko nema pravo negirati sve ono što je Marko Perković ugradio ponaosob i u svaku jedinku Republike Hrvatske i one u inozemstvu, koji su disali hrvatski, neovisno radi li se tada o nama srednjoškolcima na koje je to imalo formativan utjecaj ili na one koji su svojom hrabrošću i odricanjem dali osobni nemjerljiv doprinos u stvaranju neovisne Hrvatske, na one koje bi svi mi trebali jednako zvati i jednako se prema njima odnositi, kako bi najbolje to Marko rekao, na naše HEROJE!

Dobro se proveselite drage moje Zagrepčanke i Zagrepčani, našu sugrađani i svi naši dragi gosti iz domovine i inozemstva. Uživajte!

Koncert Marka Perkovića nedvojbeno je veliki događaj i za hrvatsku metropolu i za cijelu Republiku Hrvatsku. Broj prodanih karata i sav javni odjek samo su potvrda koliko snažno Hrvati vole svoj Zagreb, svoju Hrvatsku i koliko snažno vole lik i djelo Marka Perkovića, njegov životni i glazbeni opus.

Pavo Kostopeć/ Foto: Press