Domagoj Vidović: Tko je prekinuo učinak kletve kralja Zvonimira?

Iako povijesno neutemeljena, kletva da bi veće Hrvati nigdar ne imali gospodina od svoga jazika, nego vazda tuju jaziku podložni bili, koju je izrekao kralj Zvonimir, ušla je u sve pore hrvatskoga bića, i u hrvatsku književnost i pučku kulturu, poduprta surovom stvarnošću jer Hrvatskoj nikad nije nedostajalo izdajnika, a rovovska podijeljenost (ponajčešće metaforična, ali katkad i doslovna) nositelja različitih političkih i inih ideja kočila je stoljećima obnovu pune hrvatske državnosti.

Čitajući prošloga ljeta roman Viktora Cara Emina Suor Aurora Veronika, čija se radnja odvija negdje na prijelazu iz XVII. u XVIII. stoljeće, u beznadnome razdoblju nakon urote zrinsko-frankopanske, učinilo mi se kao da sam štio kakvo pismo razočaranoga branitelja te se istom spomenuo romana Ksavera Šandora Gjalskoga U noći, koji biste, da mu se malo posuvremeni jezik i da se imena stranaka iz piščeva vremena zamijene imenima današnjih, jamačno držali suvremenim iako opisuje stanje iz druge polovice XIX. stoljeća.

O odjecima Zvonimirove kletve raspravlja se i danas, ona je ušla i u popularnu kulturu te su joj posvećene i pjesme najslušanijih hrvatskih izvođača poput Thompsona.

Međutim, da se poslužim rječnikom ne tako davne povijesti, Hrvatskom kruži još jedan bauk. Naime, Hrvatskom se svako malo rastrče autori koji pokušavaju stvoriti nešto što bismo mogli nazvati Tomislavovom kletvom.

Ta kletva koja nije zapisana ni u jednoj kronici podrazumijeva da će Hrvati do Sudnjega dana propitkivati svaku činjenicu iz vlastite prošlosti koja im ide u prilog, da će svaku činjenicu koja ih, makar i u najmanjoj mjeri, izdvaja iz okružja izrugati ili je barem nastojati učiniti prijepornom.

Obično su učinci te kletve razvidni tijekom važnih obljetnica poput ovogodišnje 1100. obljetnice uspostave Hrvatskoga Kraljevstva, a znani i neznani junaci, da bi se učinci Tomislavove kletve ostvarili, propitkuju je li Tomislav uopće bio kralj, sumnjičavi su prema povijesnim činjenicama čak i ako ih potvrđuju papinska pisma jer dakako da je papa (zvao se on Ivan VIII. ili Ivan Pavao II.) pogrešiv, pogotovo kad se obraća Hrvatima.

Nadalje, domaća vrela (poput Ljetopisa popa Dukljanina) proglašuju se krivotvorinama iako su ih sastavljali domaći ljudi koji izvanredno poznaju prostor koji nastanjuju, a tuđinska (u kojima se vrlo često brkaju strane svijeta) uzdižu, pogotovo ako Hrvate prikazuju kao razbojnike, smanjuju njihov povijesni prostor ili umanjuju njihovu važnost.

Tomislavova kletva rađa nekom vrstom zlurade zlobe, psihopatološkim i autodestruktivnim pogledom na vlastite pretke i štokholmskim sindromom koji zločince i osvajače preobražava u žrtve.

Takvim se autorima, kako nas svako malo podsjeti Slobodan Prosperov Novak, može odgovoriti jedino onako kako je svojedobno Josip Torbarina odgovorio Arturu Croniji kojemu ništa hrvatsko nije bilo originalno, nego tek slabašan odbljesak sjaja sa zapadne jadranske obale. Na Cronijinu je tendencioznost Torbarina odgovorio riječima: “Pa zašto ste, profesore, toliko godina utrošili u predmet koji po vama nije dostojan, u predmet koji vas frustrira?“

Glas onih koji su poništili i mitske i stvarne učinke Zvonimirove kletve u Domovinskome ratu te dali pjesnički odgovor na sadržaj Tomislavove kletve budeći po tko zna koji put uspavani ponos i razgoneći tmore malodušja odjekuje najnovijom zbirkom Nikše Krpetića Jer si stoljećima sanjana:

Jer si stoljećima sanjana – u posnim obećanjima,
u kliškim zidinama, solinskim fragmentima,
u biskupijskom tropletu i u mrazu gvozdanskomu,
u sablji uskočkoj i strpljenju škriparskom,
u Gojsalici i lagumu pod čadorom, u Berislaviću,
u Šubiću Zrinskom, Jelačiću, Kvaterniku, u Matošu (…),

Ova pjesnička zbirka sadržava cjelokupan mitološko-povijesni inventar hrvatske državnosti od prvoga spomena hrvatskoga imena preko povijesnih osoba i mitskih prostora, ona propitkuje je li nam Bog providio prostor u kojemu smo pronašli svoje mjesto pod Suncem, ona podsjeća da su luč hrvatstva nakon utrnuća kraljevstva pronosili snažni ljudi u kojima je puk vidio vlastite uzore koji će ih jednoga dana povesti u slobodu baš kao što se i središte hrvatske misli pomicalo s juga na sjever, u krajeve u kojima se misao o slobodi činila ostvarivijom jer su tamošnji kraljevi i cesari tuđinske krvi, dakako u onoj mjeri u kojima im je to odgovaralo, priznavali hrvatsko državno pravo za razliku od mletačkih duždeva (s kojima smo barem bili iste vjere) i turskih sultana.

Ovom ću zgodom izdvojiti pjesmu iz koje kao da odjekuju tekstovi molitava suprotivih Turkom:

ŽALOBNA PISAN

(svidočenje nepoznateg ervaskog pisnika iz XII. stolića)
Šapju míri, nave, bori, tice, vȁla:
„Trpimirovića loza je usala.“
Ka krpeji Ugri lizu na s’e bande,
Ervasku nan cipaju na lande,
tili bi se moru prižentat
i ka tutor namin guvernat
‘vod di zikva nji’ nī jur jujala,
ni čela jin na pojin zujala,
ni škaja ji’ u postolin žujala,
i di nisu pustu karv prolili,
da bi svoji na svomu ‘vik bili.

Pa iako se i ovom zbirkom povremeno razliježu elegični zvuci puni razočarenja, ona ipak promiče pobjednički duh. A kako i ne bi promicala kad je njome Tomislav, ne samo poetično nego i jezično, na čakavskome narječju hrvatskoga jezika (čiji su tragovi razvidni i na prvim hrvatskim spomenicima) vraćen u svoj zavičaj, u Dalmaciju, kolijevku hrvatske državnosti i kulture, koja je nakon stoljetnoga bivanja rubnim dijelom različitih nadnacionalnih država, ponovno postala onim što je bila u najslavnijemu razdoblju hrvatske povijesti – političkim i kulturnim središtem hrvatske države.

Ova zbirka kao da oživljuje stihove di su zadnji Kresimiri, Mihal, Kolmani, Slavica, najpokonji Zvonimiri, duga uzresta, mila lica, jadovito koga smlati, silna naglost od Hrvati... iz Bogatstva i ubožtva Jerolima Kavanjina, spjeva u kojemu se autor diči poviješću i znamenitostima jadranskih gradova, iz kojih se razaznaje poznavanje hrvatske literature (Ljetopis popa Dukljanina i Vitezovićeva Stemmatographia) i u kojima se slave hrvatski svetci i žreci.

Trebalo je u godini velikoga jubileja podsjetiti na važnost Splita i priobalne Dalmacije, kao mosta na kojemu su se Hrvati susreli s antikom i sljubili s morem, spomenuti se svih tih stoljeća u kojima je Dalmacija, pod tuđinskim vladarima, bila tek rubnom pokrajinom koja se razvijala onoliko koliko su joj to dopuštali strani interesi. Trebalo je proslaviti dalmatinsko uskrsnuće u hrvatskoj državi.

Hvala Nikši Krpetiću koji nas je poetski proveo kroz prostor i vrijeme, kroz teška razdoblja i slavne dane trudne dalmatinske povijesti s njezinim neizostavnim hrvatskim predznakom.

Domagoj Vidović/Foto: Press