Don Ante Kutleša: Nikad nećemo odustati o komemoracije na Bleiburškom polju

“U Njemačkoj postoji udruga Der Volksbund Deutsche Kriegsgräberfürsorge – Brižnost njemačkog saveza za ratna grobišta (ovo je moj slobodni prijevod) i u Austriji Österreichische Schwarze Kreuz – Austrijski crni križ. Posmrtni ostatci Nijemaca i Austrijanaca su, uglavnom, u istim grobištima.

Njemačka udruga broji više od 400 000 aktivnih članova koji 70% materijalno potpomažu rad udruge, a ni države ne zaostaju u potpomaganju. Pod njihovom brigom su do sada oko 832 grobišta u 45 država te oko 2,6 milijuna poginulih-mrtvih (…)

Zamislite kako bi reagirali u Austriji i Njemačkoj kada bi se njihove udruge proglašavale, ili nazivale, nacističkim ili SS udrugama?!“

Don Ante Kutleša rođen je 14. prosinca 1949. u Prisoju kod Tomislavgrada. Nakon osmogodišnje škole u rodnom mjestu pohađao je Sjemenišnu klasičnu gimnaziju u Splitu i maturirao 1970. Šestogodišnji filozofsko-teološki studij pohađao je na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1975. u Rimu.

Obnašao je službu župnog kapelana u njemačkoj župi Sv. Vida u Südlohnu u Biskupiji Münster (1976. – 1978.). Od 1989. do 1992. bio je upravitelj župe St. Martin, Lehre-Wendhausen u Biskupiji Hildesheim. Također, bio je upravitelj njemačke župe HKM Göttingen (1993. – 1994.).

U srpnju 2005. Hrvatska biskupska konferencija i Biskupska konferencija BiH imenovala ga je ravnateljem Hrvatskih katoličkih misija/zajednica u svijetu i tu je dužnost obnašao do listopada 2010. Hrvatske katoličke zajednice u Reutlingenu, Metzingenu i Tübingenu vodio je  od 2010. do 2021. kada je umirovljen.

Član je PBV-a od 2005., tijekom čega je bio glavni tajnik te, do siječnja ove godine, glasnogovornik. Trenutačno je (samo) član. Povod za razgovor s don Antom je svibanjsko obilježavanje Bleiburške tragedije.

Sudionici nedavnog sastanka u Hrvatskom saboru istaknuli su važnost dostojanstvena obilježavanja Bleiburške tragedije. Jasna je namjera, ali nije li posljednjih godina, sve do intervencije koruških vlasti, skup na Bleiburškom polju bio uistinu dostojanstven, domoljuban u pravom smislu te riječi? Čemu onda naglašavati – dostojanstvenost?!

„Nestalo me k’o mrtvaca iz sjećanja ljudi, postadoh kao razbijena posuda“, kaže psalmist (Ps 31,13). Vratimo se na početku u bližu povijest: Hrvatski sabor je 1995., prigodom 50. obljetnice Bleiburških žrtava i Križnog puta, proglasio 15. svibnja kao spomendan Bleiburških žrtava i Križnog puta. Tada je odlučeno da će ubuduće Hrvatski sabor biti pokrovitelj središnje komemoracije na Bleiburškom polju.

Nekoliko godina kasnije, 2008., Sabor je odlučio da spomendan Bleiburških žrtava bude na najbližu subotu 15. svibnju. Već od 2003. na dan komemoracije slavlje svete mise predvodi jedan od nad/biskupa iz Hrvatske ili BiH. I Počasnom bleiburškom vodu, baš kao i Hrvatskom saboru te Hrvatskoj biskupskoj konferenciji i Biskupskoj konferenciji BiH doista je stalo do dostojanstvene komemoracije za žrtve Bleiburške tragedije i Križnoga puta.

Međutim, da ne navodim sve detalje, treba napomenuti da u Bleiburgu i Južnoj Koruškoj, i ne samo tu, nego i u drugim mjestima Austrije, postoji vrlo utjecajna grupacija slovenskih ljevičara te bivših slovenskih partizana potpomognutih ljevičarsko-komunističkim sljedbenicima iz Slovenije, Hrvatske i Srbije.

Oni koji se služe svim mogućim lažima aktivni su i u Austriji. Riječ je o sinovima i kćerima nositelja komunističke ideologije i udbaške klike, koji stalno rade na zabrani komemoracije. Zato je bilo važno da se komemoracija održi dostojanstveno!

Kad se (već) apostrofira dostojanstvo, valja se, poštovani don Ante, prisjetiti i riječi nadbiskupa Đure Hranića na Bleiburškome polju u svibnju 2017. kada je govoreći o stradanju stotine tisuća hrvatskih vojnika i civila, i to poslije Drugog svjetskog rata, kazao: „Njihova je sudbina toliko tragična i ponižavajuća da su oni koji su ih osudili i pogubili smatrali kako nisu vrijedni čak niti toliko da se zapišu i znaju njihova imena.“

Na početku sam naveo citat iz psalma… Da, nadbiskup Hranić je u pravu. Mislim da je i vama poznato, a i drugima. Za Bleiburg i žrtve nije se ni znalo, niti se smjelo govoriti. Eto, ja sam prošao kroz škole i učio uz sve ostale predmete i povijest, gotovo nitko nije smio govoriti o Bleiburgu i žrtvama. Budući da sam bio u Njemačkoj, bio sam u prigodi prvi put obići Bleiburg, negdje 1983., ostavivši auto u gradu te kao „jogger“ do Bleiburškog polja. Nikada u to doba nisi bio siguran gdje će se Udba pojaviti i slikati. Ako je netko govorio o tome, moralo se imati veliko povjerenje. I to je bilo u krugu obitelji ili najpovjerljivijih prijatelja.

Možda se od nas očekuje milosrđe? Svi naši nad/biskupi govorili su i pozivali na opraštanje, pomirbu. Ali nema ni glasa ni odgovora! Ako se, dakle, tim potiskuju istina, pravda i pravednost, onda neistina i laž ostaju zacementirane. Milost Božja upoznaje se u istini.

Zapravo se odnos dijela austrijskih političara prema bleiburškoj komemoraciji (i) temelji na lažnom prikazu same komemoracije kao „neofašističkog skupa“ i, u biti, ideološki je motiviran. A remetilački čimbenik su, uz austrijske (ostrašćene) ljevičare, i „domaći izdajnici“.

Promjenom političke vlasti u Austriji u općini Bleiburg i kotaru Völkermarkt, gdje je vlast preuzela Socijalistička stranka, mijenja se i odnos prema komemoraciji u Bleiburgu. Godine 2004. dobivena je suglasnost za izgradnju spomenika na Bleiburškom polju i već tada se javljaju problemi. Naime, slovenska partizanska udruženja, potpomognuta ljevičarskim krugovima koji žive u Koruškoj i u cijeloj Austriji, počela su prosvjedovati i širiti laži da Hrvati planiraju izgraditi spomen „fašističkim ustašama“ dokazujući to tekstom na spomeniku: ‘U čast i slavu Hrvatskoj vojsci…’ Učinak je bio da su vlasti povukle dozvole koje su izdale. Upravni odbor PBV-a donio je tada odluku o promjeni teksta na spomeniku, tako da su vlasti izdale konačno rješenje za izgradnju spomenika 25. srpnja 2005.

Vezano uz komemoraciju i suradnju s lokalnim vlastima, godinama nije bilo većih problema – do 2019. Uz komunističko-partizanske laži Počasni bleiburški vod nazivaju: „Ustaša-Vereins Bleiburger Ehenzug (PBV) – Ustaša udruga-Počasni bleiburški vod (PBV)“.

Ne samo da ga nazivaju „neofašističkim skupom“, nego najvećim „neofašističkim skupom u Europi“. Počasni bleiburški vod (PBV) registriran je u Klagenfurtu kao nepolitička i nevladina udruga prema svim propisima države Austrije. Ali kako kaže narod: „Ne lezi đavle“ – ne ide bez laži i klevete.

U svemu tome imaju veliku podršku iste partijske ideologije iz Republike Hrvatske. Da ih ne navodim, oni se sami očituju i vide se.

Kad smo kod „metaka iz vlastitih redova“, prisjetimo se i Krešimira Macana, nekadašnjeg medijskog savjetnika hrvatskoga premijera Andreja Plenkovića, koji je svojedobno po društvenim mrežama vrijeđao žrtve i agitirao protiv komemoracije. I sve to u vrijeme kada je Hrvatski sabor pokrovitelj komemoracije…

Vi ste spomenuli samo Krešimira Macana kao savjetnika hrvatskog premijera. To govori i o samom premijeru na kojoj je političkoj crti ako je ovisan o Macanovim savjetima… E, da je samo Macan? Što je s ostalima koji djeluju kao profesori različitih provenijencija, osobito povjesničara? Vjerujem da su vam poznate i pojedine sramotne izjave: „Se… vam se na Bleiburg.“ „Nisu završili posao do kraja.“ I ništa se ne dogodi.

Drugovi se nazvaše antifašisti prikrivajući sve zločine, i ako nije po njihovu, vrlo brzo prozovu da si fašist, ustaša, revizionist. Kad nemaju dokaza, to im najjednostavnije…

 Bi li pomogla lustracija?

Neki će reći kasno! Nikada nije kasno dovesti ljude od istine za narod i državu. To su neke države i učinile. Primjerice, SR Njemačka je nakon ujedinjenja, zbog ideologije u kojoj su formirani, smijenila više od 3 000 pedagoškog kadra. Nisu mogli raditi u odgojnim institucijama zbog aktivnosti u Stasijevu – u nas bi kazali udbaškom – poslu. Njihovu je žalbu odbio Vrhovni sud u Karlsruheu. Mogli su se prijaviti za posao s napomenom da su bili suradnici i ako ih poslodavac uzme, imaju punu zaštitu radnika. Ukoliko ne navedu suradništvo, poslodavac ima pravo uručiti otkaz.

Mi u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini, sjećamo se, dakako, komemoracije u Sarajevu i hajke na kardinala Puljića…

… I to žestoko na ulicu i bez da se propitalo zašto u Sarajevu? Budući da se obje biskupske konferencije pravodobno dogovaraju koji će nad/biskup predvoditi sveto misno slavlje za Bleiburg na Bleiburškom polju, dogovoreno je da to 2020. bude kardinal Vinko Puljić. Međutim, zbog korone su zabranjena velika okupljanja, slavlja pa se onda sve promijenilo. Te godine da je bilo koji drugi nad/biskup dogovoren za predvoditi svetu misu, isto bi slavio u svojoj katedrali ili crkvi svoje nad/biskupije.

Uza sve ostalo što smo imali nepriliku vidjeti u Sarajevu, treba podsjetiti na nekadašnjega muftiju Šefku ef. Omerbašića, predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, koji kaže kako je u Hrvatskoj vojsci bilo 48% Bošnjaka-muslimana te kako je mali broj onih koji su se spasili. Predmnijevam da je na demonstracijama u Sarajevu bio najveći broj Bošnjaka-muslimana. Je li moguće da oni to ne znaju ili neće znati? Sveta misa je slavljena za sve patnike Križnoga puta i naivno je određivati i naređivati za koga će se moliti. U molitvi ne bi trebalo dijeliti!

Poznato je, također, kako su vlasti u Austriji skinule sa spomenika hrvatski grb s prvim bijelim poljem. Razlog za skidanje grba u odluci vlasti stoji: „13 Handžar divizija je nosila na rukavu SS i hrvatski grb s prvim bijelim poljem. Grb je nošen uz SS, a to je po austrijskim zakonima zabranjeno.“ Ako se znakovlje nosi uz nacistička obilježja, onda slijedi zabrana. Treba li dalje tumačiti tko je bila 13 Handžar divizija?

Mi koji smo kršćanski odgojeni ne možemo razumjeti da postoje ljudi koji nemaju razumijevanja za mrtve ljude, bez obzira gdje su bili i kome su pripadali. Barem bi trebalo pokazati humanost. Bilo je i onih koji su to lijepo razumjeli.

U Austriji su kao oni koji su protiv komemoracije identificirani zapravo isti oni koji su i protiv isticanja križeva u javnom prostoru. A u Hrvatskoj? Slažete li se s povjesničarom dr. Tomislavom Jonjićem da je obračun s Bleiburgom obračun s hrvatskom državom? Jer, oni koji su bili protiv hrvatske države ’41. i ’91., i dalje su vrlo vitalni u hrvatskom društvu.

Oni koji su protiv komemoracije, za skidanje križeva, izbacivanje vjeronauka iz škola te reviziju Vatikanskih ugovora, to su (oni) poznati: „Proleteri svih zemalja, ujedinite se.“ U bivšoj državi bilo je oko 20 milijuna stanovnika, a od toga oko 2 milijuna članova KPJ-a. Manjina je sve godine vladala nad većinom, a i danas su dobro raspoređeni. Iskoristili su slobodu i danas isto gospodare, naređuju i prozivaju.

Ne sjećam se cjelovite poruke dr. Tomislava Jonjića, ali poznajući ga, mogao bih se i složiti. Problematika Bleiburga nije od jučer. O svemu su pravodobno bili upoznati predsjednik Hrvatskog sabora, premijer, ministar branitelja, ministar vanjskih poslova kao i veleposlanik u Beču. Odluke države Austrije su poznate i njima. Šta je učinjeno? Ako pogledamo što je na djelu? Ništa, osim prosvjednih nota i priopćenja o hrvatskom grbu. A tko bi trebao reagirati u obrani hrvatskog znakovlja? Udruga PBV-a? Neka druga udruga? Koji pregovarač treba biti s državom? Država s državom ili udruga s državom? Moje mišljenje može biti da je to izdaja u obrani znakovlja i dostojanstva vlastite države. Volio bih da mene i sve nas gospoda uvjeri u drugačije.

Bleiburg nije nikakva obnova ustaške ideologije niti je to poruka s komemoracija. Već sam rekao o dostojanstvu svake žrtve jer mrtav čovjek nema više ni vjere ni nacije. On je svoje završio. Kaže Sv. Augustin: „Moriar ne moriar – Želim umrijeti, da ne umrem.“

Za sve to vrijeme u Hrvatskoj se najnormalnije održavaju komemoracije za poginule vojnike iz Austrije (i Njemačke) na koje dolaze predstavnici njihovih veleposlanstava i političari. I tu nije – niti treba biti! – ništa sporno. No, ispada kako su hrvatske žrtve drugog reda…

Baš mi je drago da ste i to pitanje postavili. Pokušat ću ukratko navesti djelovanje Austrije i Njemačke. U Njemačkoj postoji udruga Der Volksbund Deutsche Kriegsgräberfürsorge – Brižnost njemačkog saveza za ratna grobišta (ovo je moj slobodni prijevod) i u Austriji Österreichische Schwarze Kreuz – Austrijski crni križ. Posmrtni ostatci Nijemaca i Austrijanaca su, uglavnom, u istim grobištima.Njemačka udruga broji više od 400 000 aktivnih članova koji 70% materijalno potpomažu rad udruge, a ni države ne zaostaju u potpomaganju. Pod njihovom brigom su do sada oko 832 grobišta u 45 država te oko 2,6 milijuna poginulih-mrtvih.

Nakon pada Berlinskog zida pronalaze grobišta i u bivšim komunističkim zemljama. Računaju kako je riječ o više od 3 milijuna poginulih vojnika. Od 1991. izgradili su 330 grobalja poginulima iz Drugog svjetskog rata i 188 iz Prvog svjetskog rata u istočnoj, srednjoj i jugoistočnoj Europi. Do 2013. pronašli su 796 000 mrtvih i premjestili ih u 82 grobnice.

U bivšoj Jugoslaviji pronašli su više od 100 000 mrtvih iz obaju ratova, i to na 4 900 raznih mjesta. Od 1977. pojačanom aktivnošću Udruge o pronalasku grobišta, tek su 1989. premjestili 357 poginulih na groblje u Pulu – gdje je austrijsko groblje iz Prvog i Drugog svjetskog rata zajedno s poginulim Nijemcima. Za groblje skrbi austrijski Crni križ

U Austriji razne ljevičarsko-zelene-komunističke udruge protivne komemoraciji u Bleiburgu kažu: „Ustaša-Vereins Bleiburger Ehenzug (PBV) – Ustaša udruga-Počasni bleiburški vod (PBV).“ Zamislite kako bi reagirali u Austriji i Njemačkoj kada bi se njihove udruge proglašavale, ili nazivale, nacističkim ili SS udrugama?!

 Počasni bleiburški vod već dugo traži od države Hrvatske i njezinih institucija da konačno potpišu međudržavni sporazum s Republikom Austrijom, kojim bi se regulirao protokol glede održavanja komemoracije – i u Austriji i u Hrvatskoj. Međutim, zasad ništa…

Što se tiče međudržavnog sporazuma s Republikom Austrijom, ima više od dvije godine kako se o tome razgovaralo i predana je sva dokumentacija. Naravno to je posao Ministarstva branitelja i Ministarstva vanjskih poslova, odnosno države Hrvatske i Austrije. Potpis ugovora s Republikom Austrijom bio je od prioritetne važnosti. A zašto nije?!

Inače, ugovori su potpisani s Njemačkom, Italijom, Slovenijom te Memorandum o traženju žrtava, američkih zarobljenika i vojnika sa Sjedinjenim Američkim Državama!

Sve nekako upućuje na zaključak da se odustaje od komemoracije na Bleiburškom polju?!

Već je poznato da će i ove godine 12. svibnja biti komemoracija u župnoj crkvi u samom gradu Bleiburgu. Ne može biti veliko okupljanje sve dok traje spor s državnim institucijama u Austriji. To je dogovor mjesne Crkve i Crkve u RH i BiH. Na Mirogoju je komemoracija 13. svibnja, baš kao i na Macelju gdje će istoga dana svetu misu predvoditi zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša.

Što će biti u budućnosti? Vidjet ćemo, ali nema odustajanja. Ako sve države imaju pravo komemorirati svoje poginule vojnike i civile u drugim državama, zašto bi to bilo uskraćeno, zabranjeno hrvatskom narodu?!

Katolički je tjednik potkraj travnja prošle godine objavio tekst pod naslovom „Bleiburg se ima gdje vratiti“, nadovezujući se na biskupa gospićko-senjskog Zdenka Križića koji drži kako je neupitna simbolika Udbine kao početka stradanja hrvatskoga naroda. Mislite li kako bi se, budu li Austrijanci ustrajni, Bleiburg mogao vratiti – doma?

Ja bih rekao da je Udbina bila zamjensko rješenje u dogovoru naših nad/biskupa. Što se tiče Udbine, ona ima svoje značenje koje nije upitno, niti sporno. Pitanje komemoracije u Bleiburgu zahtijeva opširnije promatranje i razmišljanje svih događanja od svibanjskog izručenja 1945. pa do danas. Puno je tu ucviljenih obitelji s koje god strane želimo vrjednovati. Mnogo je pobijenih i nepronađenih. Prisjetimo se grobišta u Sloveniji (više od 600) Hude jame, Tezno i ostalih jama i mjesta, da ih sve ne navodim. U Hrvatskoj više od 1 000 gdje je mali broj iskopanih i pohranjenih.

A gdje je Bosna i Hercegovina? Garevac …, Groblje mira na Bilima kod Širokog Brijega, Stolac…? Država „ništa“, sami ljudi uz pomoć udruga i privatnika. Ne smije se zanemariti ni one koji su se uspjeli spasiti i preživjeti u mnogim državama diljem svijeta. Žrtve treba staviti u prvi plan i njima treba odati počast. Sve žrtve žele istinu. O istini se treba govoriti.

Sjećam se razgovora s pok. J. S. iz okolice Jajca. Prošavši Križni put do S. Broda, otpušten, bio premlad, gol i pronašao vreću (juta) od krumpira i napravio proreze za glavu i ruke i tako pješice do rodne kuće. Isti slučaj je s mojim pok. susjedom G. Š. Imao je neku odjeću, ali se morao skrivati.

Oni su živi svjedoci događanja i Križnoga puta. Njih i njihovu obitelj, osobito, veže Bleiburg i tragedija.

Treba govoriti i o fašističkim, i o nacističkim, i o komunističkim zločinima. Iako je Vijeće Europe stavilo u isti rang sva tri režima i rezolucijama proglasilo fašizam, nacizam i komunizam zločinačkim, zeleno-ljevičarske partije etiketiraju samo fašizam i nacizam. Nema komunističkih etiketa i zločina! A što očekivati od komunističkih sljedbenika? Je li njima mozak blokiran?

Bleiburg je kao izvor rijeke-rječice kamo žedan čovjek želi utažiti svoju žeđ. S njima je Bleiburg ma gdje bili. O svemu treba promisliti.

Može li se, s obzirom na (sve) okolnosti, ovogodišnje obilježavanje Bleiburške tragedije, što će se održati 12. i 13. svibnja u župnoj crkvi u Bleiburgu, na zagrebačkom Gradskom groblju Mirogoj i u spomen-crkvi Muke Isusove u Maclju, smatrati, ipak, alternativnim? Prva se adresa za komemoraciju, naime, zna!

Situacija je takova da je to dogovorna odluka Hrvatske biskupske konferencije (HBK) i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine (BK BiH). Do sada nije bilo nikakva govora o dokidanju komemoracije u Bleiburgu ili prebacivanju u RH.

Za kršćanina je nezaobilazno nošenje križa. Mora izgubiti život da bi živio. Za kršćanina je tolerancija temeljno pravilo ponašanja kako bi se izbjeglo predrasude. Ruka pomirenja bi trebala biti uvijek ispružena. Čovjek bi morao učiti izbjegavati sukobe i nikoga ne povrijediti. Uspijeva li nam to?

Netko je lijepo rekao: „Oprost je gorak, ali plodovi su slatki“ i „Osveta je slatka, ali plodovi su gorki.“

Josip Vričko, Katolički tjednik /Foto: hrt