Dr. Robin Harris, britanski povjesničar sa zagrebačkom adresom, publicist, novinar te bivši savjetnik Margaret Thatcher, analizirao je događaj od prije 80 godina koji se naziva “oslobođenjem Zagreba”.
Zločini partizana i Titove Jugoslavije utjecat će i na povijesna događanja koja su uslijedila nakon oslobođenja tj. porobljavanja Zagreba.
Hrvatska i Jugoslavija, kao i većina Istočne Europe, prošle su neposredno nakon Drugog svjetskog rata iz ruku jedne totalitarne ideologije – neke verzije fašizma ili nacional-socijalizma – pod kontrolu druge: komunizma. S obzirom na to da se procjenjuje da je zbog komunizma diljem svijeta život izgubilo blizu 100 milijuna ljudi, ideja da je on oslobodio Hrvate, blago rečeno, zvuči nevjerojatno.
Samo povijesno neznanje i protupovijesna procjena da je Tito bio „drukčiji“, a Jugoslavija „liberalna“, omogućuju toj besmislici da uopće ima ikakvu vjerodostojnost. Istina je da je sustav koji su primijenili jugoslavenski komunisti bio modeliran prema onome koji je prakticirao Staljin u Sovjetskom Savezu.
Izbacivanje Jugoslavije iz Informbiroa 1948. nije značilo prekid s glavnim značajkama tog sustava, čija su ideologija i represivni aparat ostali netaknuti. Samoupravljanje nije bilo zamišljeno da uspori put prema socijalizmu – naprotiv. Tek kasnije, nakon pada Aleksandra Rankovića 1966. i s povećanim ekonomskim kontaktima sa Zapadom, život pod komunizmom postaje nešto manje brutalan i kontroliran.
Ipak, besmislica o oslobođenju 1945. je opasna. Zloporaba temeljnih filozofskih i političkih pojmova uvijek sa sobom nosi opasnosti. U ovom slučaju, namjerna ili jednostavno nepažljiva zloporaba izraza „osloboditi“ ima učinak legitimiranja jugoslavenskog komunizma kao sustava i sugerira da su oni koji su mu se, iz bilo kojeg razloga, protivili i koji mu se danas protive na „pogrešnoj strani povijesti“ te stoga ne zaslužuju ni pažnju ni poštovanje.
Primjerice, izvještaj u Vjesniku o dočeku partizana 8. svibnja 1945. znatno iskrivljuje povijest: “Jedinice slavne Jugoslavenske armije pobjedonosno su ušle u ispaćeni Zagreb… Preko sto hiljada građana, građanki i omladine Zagreba, okupljenih na ovom mitingu… su… još jedan dokaz, da… je Zagreb Titov.“
Zapravo, kao što dokazuje sada već dobro poznata fotografija partizanskih jedinica koje marširaju u koloni preko praznog Trga bana Jelačića, nije bilo spontanog javnog oduševljenja – za razliku od onog prikazanog (i fotografski zabilježenog) kada su njemačke trupe ušle u Zagreb u travnju 1941.
Bio je potreban veliki napor partijskog vodstva kako bi se mobiliziralo stanovništvo za prve demonstracije oduševljenja, koje su kulminirale masovnim skupom na Trgu bana Jelačića 13. svibnja.
Nasuprot tome, iako su vlasti NDH svakako nastojale potaknuti egzodus kako bi pokazale svoju važnost saveznicima, bijeg tisuća muškaraca, žena i djece – ustaša, domobrana i civila – ne samo iz Zagreba nego i iz drugih dijelova Hrvatske, 6. i 7. svibnja bio je uglavnom spontan.
Zajednički nazivnik bio je strah od partizanske odmazde, uz pogrešnu nadu da će im Zapad, posebno Britanci, pružiti utočište. Nadbiskup Alojzije Stepinac kasnije se prisjećao tih prizora:
“Gledao sam ovaj jadni svijet kako iz Bosne, Srijema, Slavonije u dugim povorkama kreće naprijed… Jadno kljuse vuče kola, na kolima žena, djeca… Iza kola privezane krave i slični prizori. Kud će jadni svijet! Pobit će ga, ako ne umru na putu…“
Ti su ljudi s pravom procijenili da njihova budućnost i budućnost njihovih obitelji ne uključuje oslobođenje.
Naravno, određeni broj ljudi doista je bio oslobođen, oni koji su se nalazili u zatvorima i logorima NDH. Židovi Zagreba nisu uglavnom bili među njima, jer su već 1943. po Himmlerovom nalogu bili deportirani u Auschwitz na likvidaciju. Samo su oni u mješovitim brakovima s kršćanima bili pošteđeni, zahvaljujući intervenciji Stepinca i Crkve.
Drugo značenje riječi oslobođenje, koje je Partija svjesno i kasnije miješala s prvim, kako bi pojačala svoj domoljubni legitimitet, bilo je uklanjanje kontrole sila Osovine s velikih dijelova hrvatskog teritorija. Hrvatska unutar socijalističke Jugoslavije proširena je na Istru i dobila je Rijeku, Zadar, neke otoke, Baranju i Međimurje. Naravno, ono što se dogodilo s nacionalnim manjinama u tim područjima – Talijanima, Mađarima i Nijemcima, teško da se može nazvati oslobođenjem, već protjerivanjem, zatvaranjem, progonima i često smrću.
Ulazak partizana u Zagreb 8. svibnja bio je pomno pripreman, što pokazuju brojni dostupni dokumenti. Od osnivanja OZNA-e (Odjeljenja za zaštitu naroda) u svibnju 1944., čiji su članovi svi morali biti i članovi Partije, stvoreno je moćno oružje za provođenje revolucije i represije.
S Rankovićem na čelu i Ivanom Krajačićem Stevom kao šefom hrvatske OZNA-e, organizacija je već prije 8. svibnja 1945. imala razrađen model za prikupljanje i korištenje informacija o partijskim neprijateljima, kako bi ih se izoliralo, suzbilo i eliminiralo.
Detaljan plan za preuzimanje Varaždina iz ožujka 1945. nedvojbeno je imao svoju verziju i za Zagreb. Popisivane su važne zgrade i institucije koje je trebalo zauzeti, a najvažnije – tko treba biti uhićen. U Zagrebu je prioritet bila likvidacija preostalih vodećih figura HSS-a.
Cjeloviti broj ubijenih u tim ranim danima još čeka na dovršetak rada Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, čiji je politički motivirani prekid jedan od mnogih skandala povezanih s potiskivanjem istine o partizanskim zločinima. Ipak, dovoljno je poznato o masovnim grobnicama u Sloveniji (Tezno, Huda jama i druge) i nekima u Hrvatskoj (Jazovka na Žumberku) da bi se razumjelo što se dogodilo.
Zatvori i logori u i oko Zagreba, Kanal, Jankomir, Prečko, Maksimir, Sesvete, privremeno su držali „neprijatelje naroda“, koji su potom odvođeni (u najboljem slučaju) na brzinske procese, a potom pogubljeni i zakopani ili poslani na Križni put.
Postupci u Zagrebu nisu bili dovoljno oštri za Rankovića, koji je 15. svibnja uputio ozbiljan ukor Krajačiću:
„Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano samo 200 bandita. Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje Zagreba od zlikovaca.“
U danima koji su slijedili, sistematska masovna ubojstva trebala su ga početi zadovoljavati.
Partizani su prije dolaska na vlast dali niz obećanja koja su nagovještavala rođenje slobode i istinsko Oslobođenje. Ta su obećanja, naravno, bila besramne laži, koje nitko iz partijskog vodstva nije imao namjeru ispuniti, a prvenstveno su bila upućena saveznicima.
Na svom trećem zasjedanju, u Topuskom 9. svibnja 1944., ZAVNOH je izdao Deklaraciju o osnovnim pravima naroda i građana Demokratske Hrvatske. Među obećanjima su bila:
“Svakom građaninu zajamčena je osobna sigurnost, kao i sigurnost imovine. Zajamčeno je pravo vlasništva i privatna inicijativa u gospodarskom životu…
Svim građanima zajamčena je sloboda vjeroispovijesti i sloboda savjesti… Svim građanima zajamčena je sloboda govora, tiska, okupljanja, dogovora i sloboda udruživanja…
Izborno pravo u demokratskoj Hrvatskoj vrše birači tajnim glasanjem na osnovi općeg, jednakog i neposrednog izbornog prava…“
Predugo bi trajalo, a činjenice su ionako dovoljno poznate, da se pokaže kako su ta obećanja prekršena. Ukratko:
Prvo, privatno vlasništvo i poduzeća nisu bili poštovani. Oduzimanje imovine provođeno je kako kroz zauzimanje stanova, tako i sustavno kroz Odluku Predsjedništva o zaštiti nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj od 24. travnja, koja je uspostavila posebne sudove za brzo oduzimanje imovine.
Drugo, sloboda savjesti i vjere nije bila poštovana. Svećenici su ubijani ili zatvarani. Crkva je bila izložena marginalizaciji, oduzimanju imovine, represiji i infiltraciji. U školama i među mladima vođen je ogorčen ideološki rat protiv kršćanstva.
Treće, svaka sloboda govora brzo je kažnjavana zatvorom. Partija je cenzurirala i ubrzo preuzela potpunu kontrolu nad novinama. Javni skupovi bez partijskog odobrenja, osim hodočašća u početku, postali su nemogući.
Četvrto, nije bilo iskrenog pokušaja uspostave demokracije. Stvaranje jednopartijskog sustava provedeno je cijepanjem i zastrašivanjem HSS-a, jedinog značajnijeg konkurenta komunistima, stvaranjem uvjeta u kojima nije mogao djelovati. Komunistička partija Hrvatske – pod raznim imenima, konačno kao Stranka demokratskih promjena, Socijaldemokratska partija (SDP) – prihvatila je višestranačke izbore tek kada više nije imala izbora, i to u nadi da će manipuliranjem izbornim sustavom uspjeti pobijediti, što se 1990. pokazalo posljednjom pogrešnom procjenom.
Objavljen je autoritativan popis osoba pogubljenih u Zagrebu 1945. i 1946. Na njemu je 1555 imena. Neki su poznati, poneki zloglasni, ali većina su zaboravljene žrtve. Neke kategorije otkrivaju partijske namjere: 60 ih je pogubljeno bez ikakve presude, što pokazuje žurbu i nezainteresiranost za pravdu. 35 ih je bilo svećenika, časnih sestara i drugih vjerskih djelatnika. Religija je bila posebno meta. 94 osuđenice bile su žene. Mnoge druge žene su izdržavale duge kazne u barbarskim uvjetima, primjerice u zatvoru u Požegi. Tako je komunizam „oslobodio“ žene.
Vjerojatno najaktivniji sudac Vojnog suda u Zagrebu, koji je izrekao mnoge smrtne kazne, bio je kapetan Vlado Ranogajec. Danas ima svoju ulicu u Zagrebu zbog zasluga u sportu.
Možda bi prikladnije bilo da ga se pamti po tome što je 16. listopada 1944. osudio šesnaestogodišnju djevojku na smrt strijeljanjem kao špijunku. No, zaboravljanje istine i širenje laži upravo je ono što inzistiranje na mitu o oslobođenju od strane Komunističke partije podrazumijeva.
O autoru
Dr. Robin Harris rođen je 1952. godine u Falmouthu, Cornwall, Engleska. Studirao je povijest i doktorirao na Exeter Collegeu u Oxfordu. U Zagreb je doselio 2016. godine gdje je predavao povijest na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Veći dio svojeg profesionalnog života radio je ili za britansku Konzervativnu stranku ili za vladu premijerke Margaret Thatcher. Živi u Hrvatskoj i ima hrvatsko državljanstvo te govori hrvatski jezik.
Od 1978. član je Istraživačkog odjela Konzervativne stranke (Conservative Research Department), a kasnije je (1985.) postao i njegov direktor. Tijekom 1980-ih bio je posebni savjetnik u Ministarstvu gospodarstva i financija (Treasury), zatim u Ministarstvu unutarnjih poslova (Home Office) i naposljetku član vladinog tijela za kreiranje politike, Downing Street Policy Unit.
Otišao je iz vlade istodobno kad i gospođa Thatcher i zatim joj je nastavio pomagati savjetima, u pisanju govora i nekoliko knjiga, uključujući dva sveska njezinih memoara.
Godine 1988. dobio je CBE (Red Britanskog Carstva) za političku i javnu službu. Odlikovan je 2008. godine i Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za posebni doprinos razvitku kulturnih veza između Velike Britanije i Republike Hrvatske.
Kao novinar, redovito je pisao za novine i časopise poput Daily Telegrapha, Daily Maila, The (London) Timesa, Spectatora, Standpointa, Catholic Heralda i National Reviewa.
Kao povjesničar, napisao je knjige o Britaniji, Francuskoj i Hrvatskoj. Među temama njegovih dosadašnjih radova o Hrvatskoj najviše se ističu povijest Dubrovnika i život blaženog Alojzija Stepinca.
Predsjednik je Centra za obnovu kulture (COK) sa sjedištem u Zagrebu.
Manifestacija će biti otvorena za posjetitelje u subotu od 11 do 19 sati, objavio je…
Zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević rekao je u petak, nakon davanja iskaza oko afere Hipodrom, kako…
četvrtak ujutro, nakon trećeg kruga glasovanja, Parolin je bio u prednosti, 49 glasova u odnosu…
Komentiraj