U sjeni novih imenovanja gotovo neprimjetno je prošla vijest da nije imenovan novi glavni tajnik MORH-a već je za šest mjeseci produžen mandat sadašnjem tajniku Petru Baraću.
“Državnom službeniku Petru Baraću dano je ovlaštenje za obavljanje poslova glavnog tajnika Ministarstva obrane, s danom 18. travnja 2023., do provedbe natječaja za imenovanje glavnog tajnika, a najduže do šest mjeseci, jer mu mandat istječe 17. travnja 2023.”, objavljno je u četvrtak 13, travnja, nakon sjednice Vlade.
U sklopu šire analize o MORH-u u svibnju 2021. godine dio teksta posvećen je državnom tajniku Baraću. U nastavku slijedio dio teksta koji je priredio Analitički tim Maxportala, a koji se odnosi na Baraća:
Petar Barać zapravo prva osoba koja bi trebala otići iz MORH-a. Zbog štete koju godinama nanosi ne samo instituciji u kojoj radi već i cijelom obrambenom sustavu.
Zbog činjenice da, dok je ovaj uvaženi gospodin na funkciji koju obnaša, u MORH-u nema šanse za bilo kakve pozitivne promjene. Iz ovih razloga Aanalitički tim je odlučio pozabaviti se likom i djelom navedenog gospodina.
Lik i djelo Petra Baraća
Kada je u travnju doneseno rješenje o njegovom razrješenju sa mjesta glavnog tajnika MORH-a i privremenom produženju njegovog mandata za šest mjeseci do imenovanja novog tajnika, Petar Barać se uspaničio. Svi su MORH-u vidjeli da se naglo utišao, povukao u sebe te da je zabrinut za budućnost. I nadali se da će ga se konačno riješiti.
Uspaničeni Barać se odmah obratio za pomoć njegovim patronima u političkim (ali i drugim) strukturama. Izgleda da je poruka koju je dobio bila zadovoljavajuća, jer se njegovo ponašanje u MORH-u preko noći vratilo na staro – osoran, bezobrazan, bahat, vrijeđa podređene (pri tome ide toliko daleko da ismijava i njihov fizički izgled i ponašanje). A nadređenima se ulizuje. I tako već čak sedamnaest godina… vlade i ministri se smjenjuju a Barać ostaje.
A morao bi otići. Ako ni zbog čega drugog onda zbog stalnog problema MORH-a koji je (prema izvorima u ministarstvu) kumovao velikim dijelom sam Barać – to su višemilijunski troškovi koje ministarstvo svake godine ima po pitanju isplata odšteta u izgubljenim sudskim sporovima sa sadašnjim i bivšim civilnim i vojnim djelatnicima u obrambenom sustavu.
O čemu se radi? O strahovito velikim iznosima koje je MORH do sada isplatio zbog izgubljenih radnih sporova.
Tjednik Nacional je u člancima objavljenim u travnju ove godine dao jako zanimljive brojke (koje je potvrdio MORH njihovim nemuštim demantijima) o razini štete u obrambenom sustavu zbog izgubljenih sporova. Financijski iznosi koji se moraju izdvojiti za ovu namjenu (sudske presude, ovrhe, kazne, penali, naknade šteta pravnim i fizičkim osobama i zaposlenicima) su zastrašujući:
– 2014. godina – 171 milijuna kuna
– 2015. godina – 145 milijuna kuna
– 2016. godine – 199 milijuna kuna
– 2017. godine – 132 milijuna kuna
– 2018. godine – 201 milijuna kuna
– 2019. godine – 181 milijuna kuna
– 2020. godine – 95 milijuna kuna.
Ovo su samo izravni troškovi povezani sa sudskim presudama i postupcima koji proizlaze iz njih. U godišnjim izvještajima o izvršenju obrambenog proračuna postoji niz vrlo općih stavki (ostali rashodi za zaposlene, ostali nespomenuti rashodi poslovanja i slično) u kojima se dijelom kriju i dodatni troškovi izgubljenih sudskih presuda (evo tih iznosa za razdoblje od 2014. do 2018. godine: 2014.- 368 milijuna kuna, 2016.- 214 milijuna kuna, 2017.- 267 milijuna kuna, 2018. – 26 milijuna kuna).
Vjerojatno je to i objašnjenje za prepolovljeni (ali još uvijek užasno visok) iznos u 2020. godini. To bi bilo “kreativno” knjigovodstvo – da bi se stvorio utisak da se problem rješava, većina sudskih troškova vjerojatno je prebačena u ove opće stavke. Treba napomenuti i da postoje neusklađenosti u izvještaju o izvršenju proračuna za 2020. godinu, što baca zanimljivo svjetlo na transparentnost poslovanja MORH-a.
Ali to nije sve. Za razdoblje od 2000. do 2014. godine po ovom pitanju nema preciznih javno objavljenih podataka. Ali analizom drugih objavljenih dokumenata (godišnja izvješća o spremnosti obrambenog sustava isl.) vide se nizovi pojedinačnih stavki koji pokazuju da problem stalno postoji.
Tako se postavlja pitanje: tko je kriv za nastalu situaciji i što se poduzima da se ovaj problem riješi.
Nacional je za takvo stanje optužio general bojnika Ivicu Kindera koji je kao načelnik Personalne uprave MORH-a (2011.-2013.) podijelio veliki broj odluka o otkazima i preraspodjelama na druga radna mjesta koje su ministarstvo koštale desetine milijuna kuna nakon niza izgubljenih tužbi. Kinder ima mnogo nedostataka. To je vidljivo u načinu na koji vodi Vojnu sigurnosno-obavještajnu agenciju (VSOA) od 2015. godine. Iako je 2019. godine dobio drugi mandat to je bila posljedica činjenice da je u Oružanim snagama doslovno sve manje kandidata koji su sposobni popuniti najviše vojne položaje.
Ivica Kinder bio je savršen kandidat za načelnika VSOA-e. Nakon što je VSOA prvo načeta stalnim napadima bivšeg načelnika Glavnog Stožera Josipa Lucića, upropaštena upravljanjem dvojca Grdić-Preost te konačno zatučena od strane idućeg NGS-a Drage Lovrića, trebalo je odabrati kandidata za šefa VSOA-e koji će potpuno ovisiti od odluka politike. I neće biti sposoban uraditi ništa. I to je Ivica Kinder. Pod njim VSOA ubrzano propada. I nikoga nije briga za takvo stanje.
Ali Kinder nije odgovoran za usvojene zakonske akte na osnovu kojih je donosio takve odluke (što ga ne oslobađa moralne odgovornosti za provođenje nakaradnih propisa). On je, kao i drugi u obrambenom sustavu samo radio na temelju tada donesenih zakonskih i podzakonskih akata i pravilnika.
Pravi krivac je loša organizacija MORH-a loše normativno uređenje niza područja (uključujući i pravila koja reguliraju prava i obaveze pripadnika obrambenog sustava) i na osnovu toga postojanje nepreciznih i neusklađenih pravilnika i propisa.
Ovaj problem je eksplodirao nakon promjena Zakona o obrani 2002. godine (čl. 14 koji je propisao da se za sva pitanja o pravima i obavezama zaposlenih u obrambenom sustavu koja nisu regulirana tim Zakonom primjenjuju druga pravna rješenja – opći propisi o radu, propisi o državnim službenicima i namještenicima i sl.). Ali pravilnici i propisi MORH-a nisu prilagođeni novom stanju. I tako je došlo do niza različitih tumačenja i sporova po pitanju prava zaposlenih (a posebno naknada djelatnih vojnih osoba). Koje MORH redovno gubi. I skupo plaća. Posebno povjerenstvo osnovano u MORH-u 2012. godine za rješavanje ovog problema nije uradilo ništa.
Glavni tajnik MORH-a Petar Barać (u sredini)/ foto: Svetište Gospe Sinjske
Za opisanu situaciju najveću odgovornost (nakon naših nesposobnih ministara obrane koji su dopustili to stanje) ima osoba koja je zadužena za reguliranje pravnog i financijskog poslovanja MORH-a. To nisu načelnici uprava. To je glavni tajnik MORH-a. A tu funkciju neprestano od 2004. godine obavlja Petar Barać. I sada se moramo osvrnuti na dosadašnju karijeru gospodina Baraća.
je zaposlen u MORH-u 1. veljače 2001. godine, nakon što je 1999. godine diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu i nakon toga odslužio vojni rok. Preporuku za zapošljavanje dali su prof. dr. sc. Jasna Omejec s Pravnog fakulteta i tada bojnik (sada brigadir) Jozo Pupić djelatnik MORH-ove službe za odnose s javnošću. Ali prema saznanjima analitičkog tima ključna preporuka koja je prevagnula došla je s Kaptola. U privatnim razgovorima time se hvalio i sam Barać.
Od tada do danas crkveni krugovi paze na Baraćevu karijeru. Izgleda da je generalni vikar Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj monsignor Josip Šantić do njegove smrti 2014. godine bio izravna veza Baraća s Kaptolom. A ta veza je nastavljena i nakon 2014. godine. I tako Katolička crkva u sekularnoj državi (a prema čl. 41 Ustava to je Hrvatska) ima mogućnost izravnog utjecaja na ključni sektor u sustavu nacionalne sigurnosti.
Po zaposlenju je započeo strelovit uspon Petra Baraća. Prosječni student (prosjek ocjena na studiju 3,4) bez ikakvog posebnog iskustva u pravnoj struci je usprkos tome nakon šestomjesečnog stažiranja napredovao prvo do službenika VIII reda (svrstanog u XIII platni razred).
Nakon samo šest mjeseci na tom položaju Barać odjednom u veljači 2002. godine postaje savjetnik za opće poslove u Uredu tajnika MORH-a. I to bez položenog državnog ispita. Koji polaže u lipnju iste godine. I nakon toga u listopadu 2003. godine postaje stručni savjetnik za pravne poslove u odjelu za koordinaciju Tajništva MORH-a.
Vrhunac karijere nastupa 15. listopada 2004. godine, u vrijeme ministra Berislava Rončevića, kada postaje glavni tajnik MORH-a. I ostaje na tom položaju do danas. Zaista nevjerojatna karijera!
U tri godine i osam mjeseci napreduje od beznačajnog službenika do glavnog tajnika MORH-a. Pri čemu mu koeficijent plaće raste sa 1,270 na 4,26. Pa se pitamo kakve su to osobine g. Baraća koje su mu omogućile meteorski uspon.
Prema izjavama mnogih u MORH-u Barać je spor i nesiguran u radu. Ne poznaje najbolje svoju struku. Pa to nadoknađuje grubošću i bahatošću prema podređenima. Ne preza ni od otvorenog prostačenja, svojim suradnicima govori da su glupi i nesposobni. I time se ponosi.
Brojne predstavke slane tokom godina protiv njega nisu mu nimalo naškodile. Tako je dobro zaštićen da se istima ponosi. U hodnicima MORH-a priča se kako Barać prikuplja sve predstavke protiv njega jer misli da mu iste podižu rejting, daju na važnosti i čine ga moćnim.
Svoje “divne” karakterne osobine Barać je pokazao u odnosu prema bivšim nadređenima. Tu je karakterističan slučaj Višnje Tafre. Bez obzira na pomoć koju mu je pružila, Barać je 2004. godine započeo kampanju njezinog ocrnjivanja. Kako bi došao na Tafrino mjesto i postao glavni tajnik MORH-a.
Vrhunac te kampanje bio je Tafrino ocrnjivanje kod tadašnjeg ministra obrane Berislava Rončevića. Kome je Barać “u povjerenju” cinkao da se na kavicama potajno sastaje s bivšom ministricom obrane Željkom Antunović. I naravno, Rončević ju smjenjuje i predlaže Sanaderu imenovanje Baraća na njezino mjesto. Sanader je to i uradio. Posljedice se vide sada.
Malo je ljudi u sustavu spremno otvoreno se suprotstaviti Baraću. Kod takvih pojedinaca naš Petar primjenjuje taktiku posrednog djelovanja – tiha kampanja konstantnog ocrnjivanja i bacanja klipova. Njihovi prijedlozi više ne prolaze, karijera se usporava, a život komplicira.
A rezultati Baraćevog rada na svim područjima su porazni. Na primjer, nedavna katastrofa od Zakona o osnivanju Sveučilišta obrane i sigurnosti (usvojen je u Saboru 26. ožujka ove godine). Barać je po Ministarstvu otvoreno govorio da ne zna što da radi jer su zahtjevi koje je postavio zapovjednik HVU general Mate Pađen protivni zakonskim rješenjima na tom području. Ali nije ni pokušao zaustaviti tu nakaradu. Jer bi se zamjerio političkim patronima. Umjesto toga poslušno je napravio što se od njega tražilo ne razmišljajući kakve će biti dugoročne posljedice za razvoj vojnog obrazovanja u Hrvatskoj.
Što se tiče ogromnih troškova po sudskim presudama, odgovornost za nesređivanje stanja je isključivo na Petru Baraću. Uostalom, ovaj problem je eksplodirao 2004. i 2005. godine. Dakle u trenutku kada je Barać postao glavnim tajnikom.
Dvije su posljedice ovog problema. Prva je činjenica da su izgubljena sredstva (čini se, kumulativno veća od milijardu kuna) koja bi sigurno bila dovoljna za kupnju jedne eskadrile modernih borbenih aviona. Možda i dvije. Ili bilo koji drug veliki program opremanja Oružanih snaga modernim naoružanjem i opremom. Da bi se platili ovi troškovi režu se i sredstva za redovnu obuku i druge aktivnosti vojske (a time pada i spremnost za izvođenje zadaća i misija). Te koriste za ove “neplanirane” izdatke.
Drugi problem je čak i ozbiljniji. Neplaćanje zasluženih naknada, posebno za prekovremeni rad (po zakonu, godišnje ograničenje je 180 sati; ali mnogi pripadnici Oružanih snaga godišnje naprave 300-320 sati prekovremenog rada koji im se ne plaća već eventualno dobivaju samo slobodne dane), loš životni i radni standard djelatnih vojnih osoba (gdje je sustavno ulaganje financijskih i drugih sredstava za rješavanje ovog problema?) – sve to konstantno smanjuje interes za vojnom karijerom i dovodi do odlaska ljudi iz sustava. Dugoročno, to su još teže posljedice za obrambeni sustav.
To su posljedice sedamnaestogodišnjeg djelovanja Petra Baraća kao glavnog tajnika MORH-a. Nitko ne postavlja pitanje zašto je tako. Svi bivši ministri obrane, od Rončevića do Krstičevića, kasnije su se (privatno) jadali da su trebali smijeniti Baraća. A zašto onda to nisu i uradili?
