Dvije korvete za Hrvatsku – štit ili iluzija moći?

Kada je Hrvatska objavila planove o nabavi dvije moderne korvete za potrebe svoje ratne mornarice, dočekane su uz fanfare, intervjue i pokoji politički govor začinjen frazama o “čuvanju našeg Jadrana”.

U vremenu kada se brodovi više fotografiraju nego što ispaljuju, domaćoj javnosti to je možda zvučalo kao ozbiljan iskorak. No stvarnost, kao i uvijek u vojnoj strategiji, ne prašta površnost.

Dvije korvete – moderne, dizajnirane da budu brze, ubojitih silueta, s ponekom raketom i radarom – svakako jesu pomak naprijed. Ali jesu li dovoljne? I još važnije – jesu li same po sebi uopće relevantne za oblike prijetnji koji dolaze? Suvremeni rat na moru više ne izgleda kao Jutland 1916. ili Falklandi 1982. godine.

Danas brod ne zna otkud dolazi udar. Može stići iz zraka, iz dubine, pa čak i s pametnog telefona. Ukrajinci su to dokazali kad su potopili „Moskvu“ – ne fregatom, nego obalnom raketom domaće proizvodnje. No ono što je još važnije i što bi Hrvatska trebala analizirati do zadnjeg detalja – jest uloga pomorskih dronova. Da, pomorski dronovi – mali, brzi, jeftini i ubitačno učinkoviti.

Upravo su ti bespilotni čamci-bombe nanijeli goleme štete ruskoj Crnomorskoj floti. Bez posade, bez velikih troškova, a s mogućnošću udara točno ondje gdje boli. I to u najčuvanijim lukama.

U tom kontekstu postaje zabrinjavajuće da su hrvatski obrambeni planovi – barem javno dostupni – gotovo posve zanemarili bespilotne pomorske sustave. Nema spomena o razvoju domaćih rješenja, nema inicijativa za nabavu stranih platformi, niti planova za obranu od njih. Kao da se ratovi na moru još vode dalekozorima i pomorskim kartama.

Još gore, Hrvatska je u međuvremenu – tiho i bez puno pitanja – posve rasformirala vlastitu obalnu obranu. Nekadašnje raketne baterije, radarski sustavi i kopneni protubrodski kapaciteti završili su na otpadu vojne povijesti. Rezultat? Dvije korvete koje plove – i ništa na obali što bi branilo ono što one ne mogu dosegnuti. To je kao da kupite dva skupocjena vatrogasna vozila, a prethodno zatvorite sve vatrogasne stanice.

Jadransko more nije Crno more – ali to ne znači da ne može postati točka napetosti. Geopolitika se mijenja brže nego što se podiže sidro. NATO povećava pomorsku prisutnost, Italija i Grčka ozbiljno moderniziraju flote, a turski brodograditelji isporučuju više ratnih brodova nego pola Europske unije zajedno.

Dvije korvete u tom kontekstu mogu patrolirati, mogu pokazati zastavu. Ali ako napadne bespilotni čamac s eksplozivom u pramcu – kao što se dogodilo Rusima u Sevastopolju – pitanje je može li ga uopće na vrijeme uočiti, a kamoli neutralizirati.

Prvo i osnovno: Hrvatskoj treba ozbiljan povratak obalne obrane. Mobilne protubrodske raketne baterije dometa preko 100 km, mreža senzora i nadzornih sustava, radari, podvodni detektori, pa i vlastiti program razvoja bespilotnih pomorskih plovila – za obranu, izviđanje i eventualni udar. Drugo – integracija sa suvremenim tehnologijama NATO-a i drugih partnera. Pomorski dronovi nisu fikcija, nisu daleka budućnost. Oni su sadašnjost. Ako ih Hrvatska ne razvija ili ne nabavlja, tada će jednog dana – gledati kako dolaze prema njenim lukama.

Korvete su korisne. Ali nisu štit. One su alat za prisutnost, za nadzor, možda za odvraćanje. No bez podrške s kopna, bez mreže i bez strategije – ostaju usamljeni čuvari mora koje se više ne brani s palube, već iz sjene.

Dvije korvete neće obraniti hrvatsku obalu. Mogu pokazati namjeru, mogu patrolirati, mogu sudjelovati u NATO vježbama. Ali bez obalne obrane, bez ozbiljne strategije prema bespilotnim prijetnjama i bez sposobnosti odgovora iznutra – Hrvatska ostaje ranjiva.

Ukrajina nas je naučila da more više nije prostranstvo ratnih flota, već bojišnica nevidljivih udaraca. Tko to ne razumije, jednog dana možda neće imati kome slati ni brod – ni poruku. 

M. Marković/Fotka je AI generirana