Fašizam je postao najjeftinija hrvatska riječ. Treba li nas to zabrinuti?

U Hrvatskoj je riječ fašizam postala najjeftinija valuta političkog obračuna. Dovoljno je da netko izgovori rečenicu koja se ne uklapa u dominantni narativ — i etiketa je spremna. U zemlji koja je prošla kroz fašizam, nacizam, ustaški režim, partizanski pokret i komunističku Jugoslaviju, takva olakost nije samo neodgovorna. Ona je opasna.

Kad se danas u Hrvatskoj kaže “fašizam”, najčešće se ne misli na talijanski fašizam ni na njemački nacizam — iako se oba povijesna pojma povremeno prizivaju.

U praksi, riječ se koristi kao široka, neodređena etiketa, a ne kao povijesno točan termin. U javnom prostoru ta riječ više ne opisuje ideologiju, nego etiketu. I to etiketu koja se koristi široko, olako i potpuno pogrešno. Kad je svatko fašist, onda Nitko nije fašist i fašizam više ne znači ništa.

Često smo spremni citirati rečenicu Historia est magistra vitae, a dr. Ivo Banac davno je upozoravao da se “povijest u Hrvatskoj češće koristi kao oružje, a manje kao učiteljica”. A kad se povijest pretvori u batinu, onda se i najteže riječi pretvore u jeftine etikete.

Zato vrijedi podsjetiti što je fašizam stvarno bio, i tko su bili prvi hrvatski antifašisti, mnogo prije nego što je antifašizam postao ideološka parola.

Proštanska buna 1921.: prvi oružani otpor fašizmu u Europi

Prvi organizirani otpor fašizmu u Europi nije izbio u Rimu, Berlinu ili Parizu, nego u Istri. Proštanska buna 1921. dogodila se u selima Proštine, između Barbana, Raše i Marčane na jugostoku Istre,

Seljaci iz Proštine i okolnih sela organizirali su se u naoružane straže kako bi se obranili od fašističkih odreda (tzv. squadristi). To je bio prvi oružani otpor fašizmu u Europi, i to nekoliko mjeseci prije nego što je Mussolini preuzeo vlast u Italiji. Iako je buna ugušena, ona je ostala simbol početka hrvatskog i istarskog antifašističkog pokreta.

Povjesničar Marino Manin piše da je to bio “autentičan, spontani otpor običnih ljudi protiv terora koji je već tada imao sva obilježja fašističkog režima”.

To nije bio Facebook “fašizam” iz današnjih rasprava na društvenim mrežama. To je bio stvarni fašizam: paljenje kuća, premlaćivanja, zabrana jezika, represija. I bio je to stvarni antifašizam, otpor običnih ljudi koji su riskirali život boreći se za svoju slobodu i svoja prava.

Vladimir Gortan 1929.: mučenik istarskog otpora

Vladimir Gortan, mladi Hrvat iz Berma, osuđen je na smrt i strijeljan zbog sudjelovanja u akciji protiv fašističkih izbora. Želeći pokazati da Istra nije pokorena, na dan fašističkog plebiscita, 24. ožujka 1929. godine, članovi njegove organizacije oružanom su akcijom odlučili spriječiti birače koji su išli na izbore u Pazin.

Pucali su u zrak da bi preplašili seljake. Nitko nije bio ranjen, ali ga je fašistički sud osudio najstrožu kaznu.

Njegov antifašizam nije bio ideološka poza, nego životna žrtva. Strijeljan je 17. listopada 1929. godine na predjelu uz more u južnom dijelu grada Pule, koji danas nosi ime “Gortanova uvala”. Strijeljalo ga 28 fašista koji su ga u leđa pogodili s 25 metaka.

Povjesničar Nevio Šetić ističe da je Gortan “postao simbol borbe protiv režima koji je gušio identitet, slobodu i politička prava”.

NDH i ustaše, partizani i Jugoslavija: povijest koja i danas dijeli društvo

Hrvatska povijest 20. stoljeća dodatno je opterećena iskustvom NDH i ustaškog režima, partizana i Jugoslavije.

NDH je bila saveznica nacističke Njemačke i provodila represivne politike po uzoru ( i zapovijedi) nacista. Partizanski pokret je stvorio komunističku Jugoslaviju, uveo jednostranačku vlast u kojoj je antifašizam bio službena ideologija, ali su istovremeno postojale političke represije i počinjeni brojni zločini protiv neprijatelja režima i političkih neistomišljenika. 

Nerijetko smo svjedoci rasprava koji režim je počinio manje (ili više) zločina.

Kad se danas postaje “fašist”

U današnjoj Hrvatskoj riječ fašizam često se koristi kao retorička batina. Etiketa se lijepi političkim protivnicima, novinarima, komentatorima, glazbenicima, gotovo svima koji imaju drukčije mišljenje. Lijepljenje etiketa postala je hrvatska svakodnevica.

Kada se na Trgu bana Jelačića okupi 50 tisuća mladih, dio političke scene to naziva “fašističkim dernekom”, iako se radi o glazbenom događaju bez ikakvih elemenata ekstremizma.

Zabrana koncerata u Zagrebu ili Puli redovito završava međusobnim optužbama za “fašizam” i “antifašizam”, ovisno o tome tko je na kojoj strani. Jedni tvrde da se “fašizam vraća kroz glazbu”, drugi da se “fašizam vraća kroz zabrane”.

Svaka rasprava o povijesti u školama završava optužbama. Jedni tvrde da se “fašizam relativizira”, drugi da se “komunistički fašizam vraća kroz udžbenike”.

Novinare se nerijetko proglašava “fašistima”, “antifašistima”, “komunističkim fašistima” ili “desničarskim fašistima”, ovisno o tome tko je nezadovoljan njihovim tekstom. Drugim riječima fašist je danas svatko tko se ne uklapa u tuđi svjetonazor. A to je opasno.

Posebno je ilustrativan nedavni slučaj nakon dočeka hrvatskih rukometaša na Trgu bana Jelačića. Dio političke scene i komentatora na društvenim mrežama optužio je premijera Andreja Plenkovića “za fašizaciju” Hrvatske  jer je na dočeku pjevao Thompson.

Nije bilo nikakvog ekstremizma, nikakve ideologije, nikakvog političkog govora — samo sportski doček. Ali etiketa je svejedno bačena.

To je još jedan primjer kako se u Hrvatskoj riječ fašizam koristi kao instant reakcija, a ne kao ozbiljan povijesni pojam. U takvoj atmosferi, politički protivnik ne postaje sugovornik, nego neprijatelj. A javni prostor se pretvara u arenu u kojoj se najteže riječi bacaju bez ikakve odgovornosti.

Zašto moramo biti oprezni s etiketiranjem?

Hrvatska ima povijest u kojoj su postojali stvarni fašisti, stvarni antifašisti i stvarne represije – fašističke, ustaške i komunističke. U takvom povijesnom kontekstu posebno je važno da se teške riječi ne koriste olako.

Kad se povijesno najteža etiketa koristi kao politička psovka, onda gubimo povijesnu perspektivu, vrijeđamo uspomenu na stvarne žrtve, potičemo nove podjele i stvaramo društvo u kojem je svaka rasprava unaprijed osuđena na neuspjeh.

Proštanska buna i Vladimir Gortan podsjećaju nas da je fašizam bio stvaran, brutalan i smrtonosan. Ustaški i partizanski pokret podsjećaju nas da su i Hrvati imali svoje tamne stranice povijesti.

U takvoj povijesti, riječ fašizam ne smije biti olaka etiketa za političkog protivnika. Ako svatko tko misli drugačije postane “fašist”, onda više nitko nije fašist, a to je opasno, jer stvarne ekstremizme tada više nitko ne prepoznaje.

Zato je vrijeme da se u Hrvatskoj prestane s olakim etiketiranjem i da se vrati odgovornost prema povijesti, činjenicama i ljudima.  Da nam povijest bude učiteljica, a ne da ju koristimo kao oružje.

Piše: Marko Marković/Foto: press