Geografija šutnje: hrvatski povjesničari, mediji i nestanak Boke

Postoje teme koje nestanu uz buku, i one koje se sustavno ugase u tišini. Šutnja o povijesno ne tako davnom gubitku Boke kotorske pripada ovoj drugoj vrsti: stvar koja se u javnosti slegla kroz godine kao navika — uredna, pristojna i gotovo neprimjetna.

Jer nije da činjenice ne postoje. Povijesni slijed je jasan: od Campoformijski mir, preko dugog austro-ugarskog razdoblja u kojem Boka administrativno i dalje gravitira Dalmaciji, pa do prijeloma 1918., kad se ujedinjuje sa Srbijom i ostalim pokrajinama bivše Austro-Ugarske, ne s Crnom Gorom i konačno 1945., kada unutar jugoslavenske federacije biva uključena u Crnu Goru kojoj nikad pripadala nije.

Ni demografske promjene nisu skrivene — postupno smanjivanje hrvatskog, katoličkog urbanog sloja, koje se može pratiti kroz cijelo 20. stoljeće. Sve je to dostupno, arhivirano, istraženo. I upravo zato postaje zanimljivo ono što izostaje: interpretacija.

U suvremenim hrvatskim medijima i znanosti nema otvorene zabrane, nema cenzorske ruke koja briše temu. Umjesto toga postoji selekcija važnosti. Boka se pojavljuje kao razglednica — Kotor kao kulisa, Tivat kao investicijska zona, Herceg Novi kao turistički punkt — ali rijetko kao problem kontinuiteta. Kao da je prihvaćen nepisani konsenzus da se o tom prostoru govori samo u sadašnjem vremenu, lišenom dubljeg konteksta. Zašto? Šute i prominentni povjesničari. Zašto?

Dio odgovora leži u političkom refleksu. Nakon raspada Jugoslavije, svaka tema koja i rubno dodiruje teritorij ili povijesno pravo brzo se percipira kao potencijalno destabilizirajuća. Otvaranje pitanja Boke — čak i isključivo kulturno-povijesno — riskira da bude pogrešno pročitano kao revizionizam ili teritorijalna nostalgija. U takvom okviru jednostavnije je šutjeti nego precizno formulirati razliku između kulturnog kontinuiteta i političkog suvereniteta.

Drugi sloj je intelektualni komfor. Dio historiografije, osobito one institucionalne, ostaje vezan uz okvire koji su postavljeni nakon 1945. Ti okviri nisu nužno nametnuti silom danas, ali su internalizirani: Boka je “riješena tema”, administrativno zatvorena i time historiografski pacificirana. Baviti se njome iz perspektive kontinuiteta značilo bi otvoriti niz neugodnih pitanja — o demografiji, o kulturnom nestajanju, o ulozi države prije i poslije prijelomnih godina — a to traži više od deskriptivne povijesti.

Treći razlog je možda najprofaniji: ekonomija pažnje. Mediji prate ono što proizvodi trenutačni interes. Boka, bez konflikta i bez jasne političke agende, teško ulazi u taj ciklus. Turizam je jednostavan narativ; povijesni diskontinuitet nije. U takvoj dinamici složene teme ostaju po strani jer ne nude brzu konzumaciju.

Ipak, najneugodniji dio nije u tome što se šuti, nego kako se šuti. Šutnja nije praznina, nego okvir. Ona određuje što se smatra relevantnim, a što perifernim. Kada prostor poput Boke kotorske nestane iz javnog diskursa, ne nestaje samo kao tema, nego i kao referentna točka za razumijevanje vlastite povijesti. Time se gubitak ne produbljuje teritorijalno — on se produbljuje mentalno.

Zato problem nije u tome što Hrvatska danas nema teritorijalnu ambiciju prema Boki — to pitanje realno ne postoji — nego u tome što nema ni artikuliran odnos prema vlastitom povijesnom prostoru koji je izvan njezinih granica. Između agresivnog revizionizma i potpune indiferencije postoji prostor ozbiljne refleksije. Upravo taj prostor ostaje prazan.

I možda je to konačni paradoks: Boka nije izgubljena samo jednom, kroz povijesne procese koje dobro poznajemo. Gubi se i drugi put — kroz odsutnost pitanja o tome kako i zašto se taj prvi gubitak dogodio.

M. Marković/Foto: Shutterstock