Grlić Radman u Aziji: Diplomacija bez buke, ali s kompasom

Vanjska politika, u malim državama poput Hrvatske, često je kombinacija protokola, straha od inicijative i povremenih diplomatskih autogolova. Između svečane lože na Bledu i hodnika u Bruxellesu, diplomacija je znala izgledati više kao karijerni labirint nego kao strateški kompas.

No, od kada je kormilo Ministarstva vanjskih i europskih poslova preuzeo Gordan Grlić Radman, hrvatska diplomacija je – neprimjetno, ali stabilno – počela ploviti ravno. Bez brodoloma.

Radman nije politička zvijezda, ne puni naslovnice, ne upada u kadrove CNN-a. Ali, upravo u tome je njegova snaga. Ne griješi. Nema izdaje nacionalnih interesa. U zemlji u kojoj su pogreške u vanjskoj politici bile skoro pa redovni folklor, to je samo po sebi politički kapital.

Da se podsjetimo – Tonino Picula, ministar iz SDP-ovih dana ranih dvijetisućitih, ostat će upamćen po potpisivanju grozomornog Sporazuma o Prevlaci, koji je u diplomatskom svijetu bio nešto poput priznanja suvereniteta bez držanja vlastitog teritorija. Crna Gora je dobila slobodu plovidbe, a Hrvatska – okrnjeni suverenitet na Prevlaci, bez prava držanja vojnika na krajnjem jugu države. Sporazum s osmijehom, ali bez ikakve nacionalne koristi.

Vesna Pusić je, s druge strane, svoj mandat iskoristila kako bi redefinirala Domovinski rat – pa izjavila da je to bio „građanski sukob“. Time je, ni manje ni više, servirala terminologiju koja je godinama bila zvučni temelj haških optužnica. U jednoj rečenici – diplomatski poklon neprijateljskoj propagandi. Grlić Radman, međutim, vodi drugačiju igru.

Ne mijenja kurs svakih šest mjeseci. Ne pokušava filozofirati o povijesti Balkana pred međunarodnim kamerama. On – sluša, bilježi.  Kao švicarski sat – nije glamurozan, ali uvijek točan. Ni jedan pedalj svoje države nije prepustio drugima…

U zemlji gdje su vanjsku politiku često vodili frustrirani lokalci s kompleksom veličine, Radman je ministar koji zna da nismo faktor – ali znamo gdje sjedimo i s kim ručamo.

Ovih dana putuje po Aziji – Mongolija, Kina, Japan. Nema pompe, ali ni zamjeranja. Nije ušao u niti jednu osovinu, ali je svima dao ruku. Razgovara s Kinezima bez da vrijeđa Amerikance. Razgovara s Japancima bez da uvrijedi Ruse. Nema ideološki teret, ni potrebu da glumi Macrona u malom. I to je zapravo ono što hrvatskoj diplomaciji treba – hladna glava, čvrsta nota, tiha prisutnost.

Hrvatska ne mora biti neutralna Švicarska, ali može biti pametna Austrija. Možda nemamo vojsku za velike igre, ali imamo geografiju koja se računa. A da bi to netko iskoristio – mora prvo ne pogriješiti.

Radman u Aziji ne prodaje Hrvatsku kao tržište – jer nemamo tržište. Ne nudi vojne baze – jer nemamo toliku vojsku. Ne nudi ni sirovine, jer ih nemamo. Ali nudi ono što Aziji itekako treba: europski most, glas u Bruxellesu koji nije neprijateljski, luka na Mediteranu koja nije militantna.

Mongolija?

U geopolitičkoj šahovnici, to je tampon-zemlja između kineskog cara i ruskog medvjeda. Ima minerale, ali još više ima simboliku: ako tamo pošaljete ministra, to znači da razumijete svijet izvan Bruxellesa. To znači – niste glupi.

Kina?

U ratu s narativima, Hrvatska može – bez velike buke – uzeti ono što Nijemci uzimaju godinama: tehniku, novac i turiste. Ključ je u ravnoteži. Ne treba pozirati uz kineske generalne sekretare, ali treba biti prisutan kad se dijele infrastrukturni paketi. Pelješki most je samo uvod.

Zašto, primjerice, Rijeka ne bi bila točka pretovara kineske robe za Jadran – ako već neće biti za EU? Pa valjda je svima jasno da 21. stoljeće pišu inženjeri iz Shenzhena, a ne birokrati iz Strasbourga. Hrvatska s Kinom već ima povijest – Pelješki most i tunel kroz Kozjak su dokaz da znamo surađivati sa golemom Kinom, a da pri tom ne nudimo Pekingu ni lojalnost, ni savezništvo.

Japan?

To je Azija s kravatom. Uredna, sofisticirana, ali nevjerojatno zatvorena. Kad Japanci nekome otvore vrata – to rade zbog dugoročnog povjerenja. Hrvatska im je, u sportu, romantika. U diplomaciji – potencijal. Tihi gigant, tehnološki aristokrat, strateški partner koji ne zove sam, ali pamti tko ga nazove. U Tokiju ne prolaze šarm, folklor ni prijateljstvo. Samo pouzdanost, infrastruktura i mirna država. Hrvatska to ima. I treba to znati prodati.

Radman to ne radi kao misionar, nego kao knjigovođa: ide, bilježi, održava odnose, ne ide protiv nikog, ali razgovara sa svima. Ne obećava ono što ne može isporučiti, ali traži ono što Hrvatskoj stvarno treba – kapital, tehnologiju, tržište, turiste.

Vanjska politika je posao za kirurga, ne za mađioničara. A Grlić Radman, na sreću, nije iluzionist. Hrvatska nema luksuz da vodi ideološku diplomaciju. Ali, ima šansu da vodi korisnu.  Biti mali ne znači biti nebitan. To samo znači da morate igrati pametnije. A Radman zna barem jednu stvar: kad ideš među velikane – ne nosiš ego, nego kalendar sastanaka.

Radman ne vodi veliku politiku kakvu mogu voditi šefovi diplomacija velikih sila. Ali vodi – ispravnu i stabilnu. Često, to je važnije od svega drugog.

Hrvatska u Aziji? Zvuči daleko, ali je bliže nego ikad.  Samo treba htjeti razumjeti svijet onakav kakav je, a ne kakvim ga zamišljaju užasno loši novinari redakcije 24.sata koji ne znaju ama baš ništa o onome čime se bave i što prate. Kako s takvima napravit kvalitetnu novinu? Nikako.

M. Marković/Foto: