Hrvati Argentine o Bleiburgu: Pamtimo zločine Titovih partizana

Sredinom svibnja svake godine hrvatski narod s dubokim pijetetom i tugom prisjeća se Bleiburške tragedije i Križnog puta – najveće i najteže rane u svojoj povijesti.

Stotine tisuća hrvatskih vojnika i civila, među njima žene, djeca i starci, nakon završetka Drugog svjetskog rata, nadali su se da će pronaći zaštitu i sigurnost, a umjesto toga dočekala su ih mučenja, poniženja i smaknuća bez ikakvog suda.

Mnogi europski narodi su dočekali završetak Drugog svjetskog rata u slobodi, a za naš narod svibanj 1945. godine i razdoblje nakon je značilo početak progona i ubijanja koje su provodili jugoslavenska država i njezina armije.

Bleiburg i Križni put su postali simbol svih hrvatskih stradanja, ali i trajni podsjetnik na žrtvu i neslobodu u totalitarnom komunističkom režimu Jugoslavije.

Na tim se ”marševima smrti” u Dravogradu, Mariboru, Teznom, Celju, Hudoj Jami, Kočevskom Rogu, Maceljskoj šumi i diljem drugih mjesta u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i šire, želio ugasiti jedan narod – bez suda, bez pravde, bez ikakvih prava. Hrvati su nemilosrdno likvidirani, mučeni, bacani u jame i zbrisani iz života. Sve su to učinili jugoslavenski egzekutori misleći da će likvidacijom života uništiti i naše sjećanje i našu borbu za slobodu.

U tim je danima i mjesecima ubijana i hrvatska inteligencija – svećenici, profesori, liječnici, odvjetnici, učitelji – ljudi čija je misija trebala biti izgradnja društva znanja, duha i morala. Time je narod bio ne samo fizički pogođen, nego i duhovno i kulturno osakaćen.

Desetljećima smo nosili, a i danas nosimo, posljedice te praznine. Zahvaljujući Božjoj volji i nevjerojatnoj snazi vjere i duha ljudi koji su preživjeli ovu tragediju, hrvatska misao i ideja slobode je sačuvana i njegovana diljem slobodnog svijeta, između ostalog i u Argentini – državi gdje su mnogi Hrvati našli svoje utočište nakon završetka rata.

Svaka nacija je i zajednica različitih sjećanja. Ona mora njegovati i poštovati uspomene na sve važne događaje jednog naroda, bilo da se radi o radosnim ili tužnim događajima. Povijest se ne može izbrisati, već se mora istraživati i razumjeti.

Zbog toga, sjećanje na Bleiburg ne smije i ne može biti osporavano. Zabraniti ili osporavati sjećanje, pogotovo sjećanje koje uključuje komemoraciju na bleiburškom polju, znači negirati istinu i žrtvu, a negacija istine vodi ponovnom zločinu. 80. obljetnica Bleiburške tragedije i Križnog puta hrvatskog naroda nas treba podsjećati na sve zločine jugoslavenskog komunističkog totalitarizma, na desetljeća šutnje, straha i sustavnog brisanja istine.

No, unatoč svemu, potomci preživjelih i danas dostojanstveno njeguju uspomenu na ovu tragediju, jer znaju da bez istine i sjećanja nema jednog naroda, a ni stvarne pomirbe u tom narodu.

Danas, kada imamo vlastitu državu Republiku Hrvatsku, imamo i odgovornost: jasno tragati za istinom i pravdom, otkrivati grobišta, imena i okolnosti smrti naših sunarodnjaka. Naš nacionalni zavjet mora biti istražiti svaku jamu, svaku masovnu grobnicu i svako mjesto stradanja.

Njegujući sjećanje, njegujemo uspomenu na sve naše mučenike, a iz njihove žrtve moramo izvlačiti snagu i pouku za budućnost. Više nego ikad dužni smo utkati obiteljsko i narodno sjećanje mladim generacijama, kako bi u izazovnim vremenima znali očuvati svoj identitet, vjeru i vrijednosti koje su nas kroz stoljeća oblikovale i čuvale.

Žrtve Bleiburške tragedije i svih naših križnih putova, svih generacija kroz povijest, svih vitezova i boraca za Hrvatsku su duboko ugrađene u slobodu i neovisnost koju danas živimo u vlastitoj državi. Stoga, to sjećanje na žrtvu naših predaka mora biti trajno i dostojanstveno njegovano u Domovini i iseljeništvu. Neka Bleiburška tragedija i Križni put uvijek budu dio našeg sjećanja i neka se takve stvari nikada i nikome ne dogode.

Hrvati Argentine/Foto: Press