Opširan i vrlo zanimljiv intervju dao je fotoreporter Zoran Filipović novinarki Dubrovačkog dnevnika Ivoni Butjer Mratinović. Povod je izložba ratnih fotografijama ‘1991. The Beginning’.
Izložba je postavljena u galeriji War Photo Limited, a uz Dubrovnik prikazuje i prizore iz drugih ratom pogođenih područja poput Vukovar. Za posjetitelje će biti otvorena do kraja listopada.
Po njegovom životu mogao bi se snimiti film. Od izbjegavanja atentata, preko uhićenja i optužbi za špijunažu, pa do bolnih, ali ipak prekrasnih ratnih fotografija i iz Dubrovnika koje su obišle svijet, koje su objavljivali svjetski poznati časopisi, a zbog kojih je presedan napravio i Vogue, legendarni fotograf i pisac Zoran Filipović govori o svom životnom i profesionalnom putu.
Srbi su 1991. za njega nudili nagradu, 100 tisuća maraka za živog i 50 tisuća za mrtvog. Zbog vlastite sigurnosti je stvarao pod pseudonimom ‘Zoro’, stekao svjetski glas, a u tom svijetu bio je i prozor istine – njegove fotografije u teškom ratnom vremenu su svjedočile ono na što je svjetska scena tako često zatvarala oči. Razgovor sa Zoranom Filipovićem prenosimo uz dopuštenje redakcije Dubrovačkog dnevnika.
Izložba je još od 1. travnja otvorena za javnost i to će biti sve do kraja listopada. Kad sam došao u Dubrovnik, moja prva stanica je bila War Photo Limited čiji je osnivač Wade Goddard koji je izvanredno vodi već godinama. Galerija je bila puna ljudi, a sutradan smo upriličili i formalno otvorenje.
Gradonačelnik je rekao da će doći, pripremio sam i jednu knjigu za njega, no bio je spriječen. Šteta što nije došao! Wade je odradio izvanredan posao. Iznenadio sam se kako su se moje fotografije uklopile u taj predivni prostor, sa srcem i dušom. Iako je riječ o muzeju ratnih fotografija, na neki način je i topao, i te drvene grede i ugodan ambijent tako prave određeni balans tim ratnim prizorima na fotografijama.
Pozvao bih ovim putem ravnatelje škola da slobodno dovedu učenike kako bi vidjeli ovu izložbu. Tamo nisu izložene brutalne fotografije koje bi ih mogle uznemiriti. One su neka vrsta nježnog prikaza strašnih okolnosti. Djeca moraju znati kako ova sloboda nije pala s neba, moraju znati kako su ljudi za nju gubili živote, zdravlje, domove, članove obitelji, prijatelje, mladost.
Dio tih fotografija prikazuje ratno stradanje Dubrovnika. Nezahvalno je to pitati autora, ali koja vam je najviše prirasla srcu?
Ima jedna topla fotografija – fićo na Stradunu. A iza se vidi Onofrijeva fontana i na njoj vreće cementa.
A ima i jedna koja je postala viralna. Riječ je o fotografiji branitelja na Srđu?
Da, ona je pretočena i u mural na lapadskom stadionu. U prvom planu su naši branitelji, a iza se vidi grad. Jako je opasno bilo fotografirati taj prizor, danas možda ne bih imao toliko hrabrosti.
Kako je fotografija nastala i zašto je bilo opasno?
Imao sam na umu kako je Dubrovnik brend i kako ima veliku promidžbenu snagu. Jednom fotografijom je trebalo prikazati tu svjetsku ljepotu koja je i tada bila zaštićena UNESCO-om, i da je ta ljepota ugrožena. Pozvao sam branitelje na Srđ, no znao sam da, ako bih ih fotografirao s njihove razine, iznad bi se vidjelo nebo ili neki nedefinirani prostor. A morao se vidjeti Grad! I našao sam rješenje.
U izjavi s otvorenja izložbe kazali ste kako ste išli tamo gdje je bila smrt. Tamo ste ponekad išli i posve sami?
Možda će zvučati pretenciozno, ali vjernik sam, duboko u sebi sam osjećao da radim pravu stvar. Kad je krenuo rat, išao sam se unovačiti kao vojnik. Razgovarao sam s tadašnjim ministrom Špegeljem i kazao mu da se stavljam na raspolaganje. On me otjerao, rekao je – trebao bih još dvojicu staviti da te čuvaju, da mi ne pogineš prvi dan, idi i radi ono što najbolje znaš, fotografiraj i distribuiraj fotografije po svijetu, tako ćeš nam najviše pomoći. I on mi je otvorio oči! Vojnik je imao pušku, a ja sam fotoaparat koristio kao oružje istine.
Bili ste u Dubrovniku u najtežim momentima, a to su upravo ona prva tri mjeseca, kad su krenuli napadi. Koji pamtite kao najteži?
Bila su ta konstantna granatiranja, znamo kako je 6. prosinca bilo prilično gadno, ali bilo je gadno i prije toga. Svi smo vezani za ovaj grad, bilo je teško gledati kad se i najmanji kamen otkine zbog granate, kad se tom kamenu nanese šteta. Nitko vam neće kazati, ali dubrovačke zidine su odradile svoj posao. One su fortifikacijski objekt čiji je cilj bio zaštititi stanovnike od neprijatelja.
Bilo je teških trenutaka, ali meni su najteže padale te njihove pjesme koje su puštali sa zvučnika. Puštali su te četničke pjesme, sjećam se da su stavili i neku veliku zastavu, mogla se vidjeti i iz Grada. Mrzio sam taj prizor, zubima sam htio iskidati tu zastavu, samo da je više ne gledamo. Užasan revolt mi je to izazvalo jer je bilo psihološko maltretiranje. Iz nekog razloga, teže mi je to bilo slušati nego granate jer oružje ćeš čuti u ratu. Ali te pjesme… To mi je bilo toliko gadljivo i primitivno. Mi se nismo borili protiv Srba nego protiv četnika.
Uostalom, spominje se i kako je oko 12 tisuća Srba branilo Hrvatsku, a to nije zanemariva brojka
Za srpsku televiziju sam davao intervju, sjedali smo dva sata i kazao sam kako se zalažem za to da se digne spomenik hrvatskim borcima, dragovoljcima Domovinskog rata srpske nacionalnosti koji su branili Hrvatsku i položili svoje živote. To je inicijativa od koje ne odustajem, a o njoj sam razgovarao i u Ministarstvu i s ministrom Medvedom. Kazao sam to i na srpskoj televiziji, a onda mikrofon više nije radio. Samo su me zvali da nisu snimili ništa, nismo ponavljali. Možda je zaista bilo tako, no možda i nije, skeptičan sam.
Možda su jednostavno očekivali neke moje riječi mržnje. No, od mene ih nećete čuti. Mi ne mrzimo. Mi možemo jedino žaliti jedan dio ljudi koji je potpao pod tu propagandu o nekakvim ustašama, koljačima i sl. Oni svo vrijeme oživljavaju tu neku ideju ‘srpskog sveta’, ali to je žalosno. No, treba znati što se dogodilo.
Ponekad cinično znam kazati kako se duboko ispričavam za svaku hrvatsku granatu koja je pala na Beograd, Novi Sad, Šabac ili Kragujevac, ali da tražim i od njih da se ispričaju za svaku koja je pala na Vukovar, Dubrovnik, Osijek, Zadar…
Vratimo se još malo na Dubrovnik. 24. i 25. listopada 1991. godine su zapamćeni kao posebno teški datumi, pala je Župa, agresor je praktički bio pred vratima Grada. Vi ste tada napravili jednu fotografiju beba u Općoj bolnici Dubrovnik?
U ratu je smrt uvjetno rečeno normalna pojava, u ratu se gine. A ja sam fotografirao tri bebe u inkubatoru. Time sam htio pokazati kako nije samo smrt ono što se događa, nego kako se stvara i novi život. Kako se i život obnavlja. Dok su neki ginuli, neki novi ljudi su dolazili na svijet. Određene životinjske vrste pojačavaju svoj natalitet u trenucima kad su ugrožene. Negdje sam pročitao i kako je bio pojačan natalitet tijekom ratnih godina. Možda je sve to povezano.
Kazali ste kako ste fotografirali ratna događanja i prizore kako bi zapravo bili svjedočanstvo i kako bi svijet vidio što se ovdje događa. Objavili su ih najpoznatiji svjetski mediji, no zanimljivo je kako ih je objavio i Vogue. To nije baš tipično?
To je prvi put da je Vogue kao modni časopis objavio takve fotografije. Tada sam surađivao s Magnum Photosom, a kad bih skupio određenu količinu materijala, nosio bih ga dalje za Pariz ili London, a fotografije bi se dalje distribuirale po svijetu. Tako sam se našao na jednoj novinarskoj zabavi u Londonu, prišao mi je jedan pristojni gospodin i predstavio se kao glavni urednik Gentlemen’s Quarterlyja.
To je ‘muški’ Vogue, imaju istu izdavačku kuću. Dok smo se rukovali i upoznavali, tutnuo mi je papirić u ruku i na uho rekao kako želi kupiti moje fotografije i da ga nazovem. Ostavio mi je svoje brojeve telefona. Ujutro sam ga nazvao, našli smo se na ručku i tako je krenula suradnja.
Fotografije koje sam radio nisu bile brutalne. Moji kolege ratni fotoreporteri naprave tu grešku pa rade ‘flash and blood’ fotografije. To nitko ne želi gledati. Moje su fotografije visokoestetizirana smrt, one su demonski lijepe. Zato su vjerojatno i bile tako dobro prihvaćene.
Vaše fotografije su svjedok stradanja Dubrovnika, ali bili ste i u drugim mjestima i gradovima, pa i u Vukovaru koji je postao simbol hrvatskog ratnog stradanja?
Prije rata nikada nisam bio u Vukovaru. Sjećam se kako je izlazio jedan časopis koji se zvao Izvor koji je izdavao Vjesnik i u jednom broju je izašao tekst u kojem je Vukovar opisan kao najidealniji grad tadašnje Jugoslavije. Spomenut je kao najprosperitetniji grad tadašnje zemlje. Ali to nije bilo dovoljno da ga u tim mirnodopskim vremenima posjetim. No, kad je došao rat i kad se taj mali grad ispriječio toj snažnoj vojnoj sili, svatko kome je Hrvatska bila pri srcu, htio je biti uz njega. Pa tako i ja.
To što je bilo opasno biti u Vukovaru nije bio dovoljan razlog da me od njega otjera. Mene je uvijek fascinirao taj Vukovar koji je pokazao zube. Mi smo imali glupog neprijatelja koji je realno mogao zaokružiti Vukovar i onda pokoriti sve do Zagreba, ali oni su htjeli zauzeti Vukovar. I tu se pojavio inat hrvatskog čovjeka. Jer Vukovar nisu branili nikakvi profesionalci ni vojnici nego ‘obični ljudi’ koji su do jučer radili u Borovu ili Vuteksu, koji su bili trgovci, konobari, direktori firmi, ali ne profesionalni vojnici. No, kad si suočen sa smrću, onda jako brzo učiš jer se greške plaćaju životom.
Koji vam se momenat ili detalj iz Vukovara posebno urezao u sjećanje?
Spavao sam na prvom katu vukovarske bolnice koja kao da je za agresora imala nekakvu oznaku koja govori – tucite me. A znamo da se u ratu bolnice ne bi smjele gađati. U podrumima su bili ranjenici i osoblje, kazao sam kako neću zauzimati mjesto njima pa sam spavao u hodniku. Odabrao sam tada biti u Vukovaru jer je tako bilo pravedno, bio sam tu kratko krajem rujna.
Upoznao sam bolničara Marka Mandića, bio je jedan od prvih ljudi na koje sam naletio kad sam došao u Vukovar. Kad su me ugledali, bilo je kao da su ugledali Marsijanca, nije im bilo jasno tko sam ni odakle sam došao. Rekao sam kako sam došao kroz kukuruze. Marko je kazao da je to znak i da ću spasiti njegovu djecu. Kazao sam da sam došao tu ostati. No, kao sjenka se zalijepio za mene – govorio mi je da mu spasim djecu i da ih izvedem iz Vukovara. To sam i napravio. Djeca su imala 8 i 10 godina.
Kad smo krenuli u izlazak, Marko mi je davao pištolj i rekao je – ako upadnete u zasjedu, prvo mi ubij djecu, a onda i sebe. To su strašne stvari. Rekao sam mu da vjerujem da ćemo se spasiti, a da oružje neću uzimati u ruke. Jer ako ga uzmem, ja ću postati zločinac i nikad ga više neću ispustiti. Izašli smo kroz kukuruze i sve je prošlo dobro.
Stvarali ste pod pseudonimom. Zašto je to bilo važno?
Htio sam sakriti svoj stvarni identitet jer je ono što sam radio bilo opasno. Nisam sebi htio crtati metu na čelu. Odabrao sam pseudonim ‘Zoro’ jer je to bio strip junak, borac za pravdu, a sliči i mom stvarnom imenu. U Magnumu sam radio isključivo pod tim pseudonimom. ‘Zoro’ je postao trade mark za ratnu fotografiju, a Zoran Filipović ne postoji u tom svijetu.
Bili ste u opasnosti, nailazili ste na situacije u kojima ste lako mogli biti ubijeni?
Puno puta sam izbjegao atentate. Jednom sam išao iz Pariza automobilom, na autoputu prema Strasbourgu neki crni Mercedes sa zatamnjenim staklima me krenuo pretjecati. Kad je bio pored mog vozila, spustila su se stakla na suvozačevom mjestu i pojavila se ruka s pištoljem. Zakočio sam, a on je projurio naprijed.
Do granice u Strasbourgu smo vozili gas-kočnica-gas-kočnica, znao sam da tu nema nikoga pa sam projurio. A oni to nisu znali pa su se okrenuli i pobjegli.
Također, nakon ‘Oluje’ me nazvao netko iz Hrvatske vojske kako bi mi rekao da su pronašli vojni arhiv u Korenici, a tu je bio i dokument na kojem je stajalo da mi je glava ucijenjena – 100 tisuća maraka za mene živog i 50 tisuća za mrtvog. Da sam znao da me se tražilo za tako veliki iznos, bio bih se sam predao da zaradim taj novac. (smijeh)
Kako ste uopće doživjeli taj profesionalni uzlet?
Fotografiju sam volio oduvijek, još otkako sam bio dječak. Završio sam arhitekturu, ali to je bilo suviše statično za moje ‘divlje, cigansko srce’, kako volim u šali kazati. To kako sam doživio profesionalni uzlet, vjerojatno je za rubriku ‘vjerovali ili ne’.
Vjerojatno znate za legendarni Live Aid koncert u Londonu koji je održan 1985. godine. Bio sam potpuno anoniman, praktički nisam postojao kao fotograf, radio sam samo amaterski. Ali htio sam fotografirati taj događaj. Došao sam u London 10-ak dana prije koncerta jer sam znao da će se karte rasprodati.
Dobio sam akreditaciju tadašnjeg Omladinskog radija, kasnije Radio 101. Pošao sam izravno u ured Live Aida kod dva glavna menadžera koji su bili organizatori događaja i rekao im kako želim fotografirati koncert, no oni su kazali da je to humanitarni događaj i kako su svi morali kupiti karte, kako je kupio i tada princ Charles.
Kazao sam kako želim kupiti kartu, no rekli su mi da ih nema i da me ne mogu pustiti. Svaki dan sam bio kod njih u uredu. Išao sam posvuda, u ured za strance, u ured za informacije, tražio sam preko jugoslavenskog veleposlanstva da oni urgiraju, no ništa nije pomoglo.
Bili ste prilično uporni?
Bio sam jako uporan i bio sam mlad, imao sam tada 26 godina. Uglavnom, došao je dan koncerta, svi su ušli na stadion, nikoga vani više nije bilo, a kako sam svaki dan bio tamo i kružio oko stadiona, svi su me upoznali. Vidio sam jednog muškarca koji je tijekom tih dana pokušavao prodati krivotvorene karte, no nije uspio jer je policija stalno bila uz njega. Nitko nije kupio te karte. To mi je bila zadnja nada; prišao sam mu i pitao ga pošto karta, na što je on rekao – evo ti cijeli bunt karata, nisam prodao nijednu. Uzeo sam kartu, kao zastavu je podigao u zrak i prošao pored policije, kontrole, svega, ravno na stage. Ostalo je povijest.
Baš filmska situacija! I te su fotografije s Live Aida ušle u legendu?
Bilo je šest službenih fotografa i ja jedini manijak koji nije bio vezan ugovorom. Svijet je poludio za tim mojim fotografijama. Organizatori Live Aida su znali moje ime jer sam stalno kružio tamo, bio po tim uredima, pa su mi dolazile ponude kad sam se vratio u Zagreb. Tražili su moje fotografije. Uglavnom, preko noći sam postao medijska zvijezda. Na tadašnjoj jugoslavenskoj sceni sam se pojavio s velikom reportažom na 16 stranica tadašnjeg magazina ‘Start’. Preko noći su mi se sva vrata otvorila.
Kasnije sam jedno vrijeme živio i radio u Amsterdamu, a u Budimpešti sam pratio utrku Formule 1, koja je prva F1 utrka upriličena na području tadašnjeg socijalističkog bloka. Također, 1989. godine sam otišao na Kosovo gdje sam živio naredne dvije godine. Jer prije nego što je rat došao u naše domove, napetost se prvo počela osjećati na Kosovu.
Te 1989. godine se obilježavala 600. obljetnica Kosovske bitke, ključni događaj koji je nagovijestio sve ono što je kasnije i uslijedilo, a to je među ostalim i agresija na Hrvatsku. Tada sam radio za tjednik ‘Danas’ i magazin ‘Start’, samo sam sjeo u auto i pošao tamo, bez ikakvih priprema.
Jeste li imali nekih neugodnosti dok ste bili na Kosovu?
Bio sam uhićen kao hrvatski špijun u siječnju 1991. godine u Herceg Novom, bježeći s Kosova. Srpska televizija je objavila film o naoružavanju Hrvatske i generalu Špegelju, i on je emitiran u Srbiji.
Naime, poznato je kako su bile nametnute sankcije i veto, Hrvatska se nije mogla naoružati, a oružje se kupovalo na crnom tržištu. Tu večer, kad sam vidio film, zvao sam ured predsjednika Hrvatske i inzistirao sam da se film emitira i na HTV, što je televizija sljedeću večer i učinila.
U Dubrovniku, s Oliverom Pezom i Marojem Žanetićem/ Foto: Ahmet Kalajdžić
Tu noć meni nepoznate osobe su demolirale moj auto, izbušile gume i razbile stakla. Shvatio sam ozbiljnost situacije, zakrpao sam gume, stavio najlone tamo gdje je bilo staklo. Čuo sam se sa svojim prijateljem, don Brankom Sbutegom, kotorskim svećenikom i dovezao se do njega. Jedno vrijeme sam se skrivao kod njega, a kad smo procijenili da se možda na tu situaciju pomalo zaboravilo, krenuo sam put Dubrovnika.
Dakle, opet dolazimo do Dubrovnika. Kako su Vas uhitili?
Opet Dubrovnik. Ali nije išlo kako sam planirao. Kad sam izlazio iz Herceg Novog, policajac je na voki-toki javio da je ‘uhvatio hrvatskog špijuna’, pa su me priveli u policijsku stanicu. Očekivao sam da će me ispitivati, jer tako se postupa sa špijunima. Međutim, kako me nitko nije ništa pitao, shvatio sam da oni vrlo dobro znaju da nisam špijun i da mi život visi o koncu.
Približavala se ponoć, shvatio sam ozbiljnost situacije i počeo sam lupati na vrata ćelije. Stigao je stražar, rekao sam mu da imam dogovor i da moram obaviti telefonski poziv u ponoć, a ako se ne javim, da će svjetska medijska javnost biti uzbunjena i da ne odgovaram za posljedice za tadašnji režim Jugoslavije.
Odveo me na kat, tamo je sjedalo više osoba u civilu, pitali su me koga trebam zvati, rekao sam don Sbutegu, rekli su da njega ne smijem. Jer on je bio jako utjecajan. Naravno da nisam imao nikakav dogovor ni s kim, ali to je bio blef kako bih spasio živu glavu.
Sjetio sam se moje kolegice Ines Sabalić. Nazvao sam je, telefon je zvonio, ona se nije odmah javljala, a ja sam se preznojio, bilo me strah da će shvatiti da blefiram. No, onda se gotovo u zadnji čas ipak javila kroz san, a ja sam brzo ispalio – Ines, ne zovi nikoga, uhićen sam, optužen za špijunažu, ako se ne javim sutra u 10:00 sati, postupi po dogovoru.
Nisam imao nikakav dogovor, ali Ines je pametna žena, pravila se kao da imamo dogovor. Rekla je da će zvati Magnum, Pariz, izdavače, a ja sam odgovorio – ne zovi nikoga nego postupi po dogovoru ako se ne javim. Taj razgovor mi je spasio život. Ujutro su došli do mene, dali su mi telefon da nazovem Ines, a ja sam kazao da ne želim, da ću razgovor obaviti jedino sa slobode, ali da neću zvati odatle. A kad se ne javim, da ne odgovaram za posljedice. Pritisak je upalio i oni su me pustili.
I vi ste onda dalje produljili za Dubrovnik?
Upravo tako. Oni su znali sve o meni, gdje sam bio, o čemu sam razgovarao, shvatio sam kako mi je auto bio ozvučen… Tražili su me i da radim za njih, no rekao sam im da ne mogu, da ja već imam posao. Da sam fotoreporter.
Po vašem bi se životu dao snimiti i film. Kako vam je vratiti se u Dubrovnik? Svjedočili ste najtežim danima grada u novijoj povijesti, no danas vidimo neke druge prizore. Ovdje se slobodno živi, radi, zarađuje, dolaze nove generacije, stižu nam gosti iz cijelog svijeta…
Lijepo je ponovno doći u Dubrovnik i u ovakav Dubrovnik. Mada, moram priznati da baš i nije po mojoj mjeri. Prekrcat je, možda je to dobro za zaradu, ali moramo biti svjesni kako živimo u zemaljskom raju kojeg moramo čuvati. Malo je zemalja na svijetu koje imaju na ovako malo prostora koncentrirano toliko ljepote.
Ne znate gdje je ljepše. No, bojim se da nismo toga svjesni i da je rasprodajemo. Jer ti Francuzi, Nijemci i ostali kupuju komadiće ovog raja, trajno i za jednokratnu naknadu, a mi smo im zauzvrat dužni osigurati infrastrukturu. Nisu oni ovdje došli iz ljubavi prema Hrvatskoj. Putovao sam po cijelom svijetu, lijepo je, ali to je jedna vrsta ljepote. A ovdje na tako malo mjesta imate obilje ljepote. Mnogi danas ne znaju za Hrvatsku, ali znaju za Dubrovnik.
No, često kažete kako je Dubrovnik i vaš grad.
Tako je. Odnedavno sam i član Udruge branitelja Dubrovnika. Kad su me pitali želim li biti član, kazao sam – naravno, jer Dubrovnik je i moj grad. Kad me je trebao, nisam bježao od njega, zašto bih to radio sada? Ali moramo povesti računa da ova ljepota i ostane. I moramo voditi računa da ne postanemo stranci u svojoj zemlji.
Države članice EU-a u četvrtak su i formalno odobrile zajam Ukrajini od 90 milijardi eura…
Saborski zastupnik Domovinskog pokreta (DP) Josip Dabro priopćio je da je podnio neopozivu ostavku na…
Na saborski govor Dalije Orešković, u kojem da je Stipu Mlinarića Ćipu dva puta nazvala…
Komentiraj