Igor Žic o Miljenku Jergoviću: Otužni čuvar groblja

Miljenko Jergović, jugoslavenski novinar bez domovine, koji obitava u okolici Zagreba (ipak su ustaše u EU!) prije nekoliko dana dobio je srpsku međunarodnu književnu nagradu Aleksandar Tišma.

Nagradu dodjeljuje zaklada sa sjedištem u ulici Nikole Pašića u Novom Sadu. Nikola Pašić bio je cincar kojem su i otac i majka bili Bugari. Vrlo loše govorio je srpski. No, on je bio tvorac Velike Srbije (Kraljevina SHS) 1918. godine. Lokacija, lokacija, lokacija!

Ovu odluku donio je međunarodni žiri, a nagrada mu se dodjeljuje za njegov cjelokupni književni (novinarski!) opus. Žiri, kojim je predsjedala švicarska književnica i kritičarka Ilma Rakusa, u svojem je obrazloženju Jergovića opisao kao „majstorskog pripovjedača koji umije složene teme učiniti uzbudljivima i prijemčivima“.

Ilma Rakusa rođena je 1946. u Slovačkoj, kao dijete Mađarice i Slovenca. Djetinjstvo provodi u Ljubljani, Budimpešti i Trstu. „Sličan se sličnom veseli.“ Neki misle da je anacionalnost vrlina. Ja mislim da je iskorijenjenost tragedija.

Iskompleksirani novinar Jergović često se osvrće na hrvatskog književnika, akademika Miru Gavrana. Pomahnita kad čuje na televiziji da je Miro Gavran “najprevođeniji hrvatski književnik”. Kad svi znaju da je Jergović najveći novinar od Dorćola do Kalemegdana! Ivo Andrić s TikToka!

Živcira ga što je Gavran bio predsjednik Matice hrvatske, kao najstarije nacionalne kulturne institucije, te što je ušao u Hrvatsku akademiju. Pa gnjevno piše:

“Razred za književnost HAZU jamačna je mjera one hrvatske književnosti iza koje su državna blagajna, oružane snage, hrvatska država kao takva. Kada HAZU kaže da je Miro Gavran jedan od ’najzapaženijih hrvatskih pisaca zadnjeg desetljeća’, to samo može da znači da su preostali najzapaženiji već u Akademiji. A da oni koji su možda stvarno zapaženi u svijetu, a državljani su RH, nisu i hrvatski pisci.

Drukčije se Gavranov životopis na stranicama HAZU ne može objasniti. Niti se drukčije može objasniti što su Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić, Predrag Matvejević, pa i pokojni građanin Krleža, toj književnosti u kojoj je Miro Gavran ’najprevođeniji hrvatski književnik’.“

Grč novinara-skribomana je začuđujući – jer se njihovi putevi uopće ne isprepliću. Osim u glavi otužnog egomanijaka.

Prije osamnaest godina objavio sam u zagrebačkoj Republici (br. 4/2008) dva izrazito negativna teksta o FAK-u kao partijskom novinarstvu: Neke dvojbe oko FAK-a – Ili o početku i kraju XX. stoljeća u hrvatskoj književnosti (str. 50-66) i FAK – slučaj Miljenka Jergovića (str. 67-81). Temat je izazvao priličnu pažnju, no ono što je zanimljivo, nekoliko godina kasnije, tražili su me te tekstove profesori s fakulteta u Novom Sadu – koji su pripremali nešto u slavu novinara Miljenka Jergovića! Više nikad se nisu javili!

Sve probleme koji se pojavljuju kod Jergovića, pa i u slučaju nepismene papazjanije, pseudoromana 1983. (Fraktura, Zaprešić, 2025.), davno je vrlo precizno opisao Antun Gustav Matoš. U svom antologijskom eseju Književnost i književnici (iz 1907.), koji je podnaslovio Razmatranje, otvara sva suštinska pitanja i daje većinu odgovora na ono što je danas tako živo u svojoj očaravajućoj površnosti.

“Gdje svatko čita, tamo i svatko piše, a gdje svatko piše, tamo se ne piše, pa tako vidimo začudni pojav, da se uglavnom nikada nije slabije pisalo nego danas. Dok prije, kad književnost bijaše neodoljiv nagon, pisahu samo odabranici, danas, kada je zanat, često vrlo dekorativan, pišu legije mediokriteta. Nikada se nije toliko plagiralo, prepisivalo, kralo, nikada se glupost nije kočoperila u toliko svezaka kao u doba, kad ima slobodu govora i štampe svak, pa i glupan. Ako je književništvo od zanata garancija za pisca, ne jamči za valjanost literature. Ako sam književnik ne moram biti dobar književnik. Ako živim od pera ne moram živjeti od dobra pera.” (Matoš, A. G.: Naši ljudi i krajevi, Zagreb, 1937., str. 225)

Na sasvim drugom mjestu, 15. svibnja 1909., ukazuje na lokacijsko i ideološko središte problema:

„Zato je obilježje zagrebačkog društva birokratizam, dakle pustinja, čičikovština, Sahara. Životni ideal: penzija, puna penzija! Birokrat je pametan bez knjiga i zato u Zagrebu nema knjiga, barem knjiga za čitanje. Birokrat nije osobiti rodoljub i zato u Zagrebu ima tako malo patriotizma. Birokrat voli sjedjeti, počivati se što jeftinije i zato je Zagreb pun kafana.“ (Matoš, A. G.: Putovanja i dojmovi, Osijek – Mostar – Subotica, 2025., str. 106)

I dalje:

„Nema sumnje da je invazija srbizma modificirala zagrebački karakter. Dok su hrvatski trgovci propadali ili pobjegli u rentu, srpska organizacija je otvorila pored banke svu silu srpskih dućana i poduzeća što s našim novcem šire sferu srpskih ekskluzivnih interesa. Srpstvo prodire u Zagreb polagano ali sigurno, pomagano većinom zavedenih i kratkovidnih hrvatskih stranaka. Srbijanski Cigani poplavljuju zagrebačke krčme. Srpske pjesme prodiru preko vojnika, radnika i đaka sve do sela u našoj okolici. Već se i u svjedodžbama naš jezik zove srpski. Srpstvo postaje sve više i više mjerilo hrvatstva. Zagreb je jedini grad na svijetu gdje hrvatstvo Hrvata kompromituje.“ (isto, str. 107)

Kratak rez i povratak u neugodno sličnu sadašnjost! Jergovićeva knjiga 1983. beskrajno je dosadan roman o nevažnoj godini u povijesti – tada već posve propale Jugoslavije! Jedan jedini osjećaj prevladava – dosada.

Jergović uporno prepričava novinske vijesti iz 1983. godine, pokušavajući mamuzati mrtvog magarca. Naime, želi dokazati da koliko god je Milka Planinc apsolutno najnesposobnija političarka u povijesti Jugoslavije, da je propast te zemlje veličanstvena u odnosu prema mizernim, nacionalističkim tvorevinama koje su nastale u ratovima protiv pomahnitalog velikosrpstva?!

Iz nekog neobjašnjivog razloga Jergović misli da je jugoslavenski nacionalizam dobar, a da su svi ostali nacionalizmi loši?! Ne postoji loš nacionalizam – postoje loše države! Truli jugoslavenski komunizam zaudara cijelo vrijeme – no Jergović nas želi uvjeriti da je riječ o mirisu poljskog svijeća… a pri tome ne vidi da se šeće grobljem povijesti!

Miljenko Jergović je logoreični skriboman. Naime, čita vijesti o mrtvoj državi na glas, samom sebi, a potom zapisuje 580 stranica starih vijesti. Posve zaslijepljen konceptom za koji misli da je koncept Danila Kiša?! Kulturološki se osjeća bizarna fascinacija Beogradom.

U poglavlju 20 (od 33 – Danteov Pakao?!) koje je naslovio Posljednji sprovod u Jugoslaviji piše o… Ne, ne piše o sprovodu diktatora Josipa Broza Tita, nego o sprovodu udbaša Aleksandra Rankovića?! Koji je bio velik događaj u Srbiji – u kojoj samo policajci i krčmari zaslužuju velike riječi i velike sprovode!

Povijest Srbije postoji samo kao povijest krčmi i žandara! Sve drugo je turska povijest beogradskog pašaluka. I Dar-al-Jihada (Vrata Svetog rata), kako su Turci zvali Beograd. U kojem je bilo dvadeset velikih džamija sredinom 19. stoljeća! Kad je nastao projekt Velike Srbije u blatnjavoj mahali s 15.000 stanovnika!

Jergović je ušao u mesijansku fazu: misli da je sve što napiše o Jugoslaviji sjajno za njegovu sektu! Sektu zaslijepljenih jugonostalgičara! Vjerujući da je to poetično, Jergović lupeta u poglavlju o Rankovićevom sprovodu.

„Ni u jednim novinama još uvijek neće biti izvještaja sa sahrane Aleksandra Rankovića. Ovo će, vjerojatno, biti posljednji veliki prešućeni događaj u povijesti Jugoslavije… Ali glas će se, kako to već biva, prenositi od uha do uha. I možda neće više biti onako tih kakav je ranije bio. Tako ćemo za tog dugog ljeta, meni posljednjeg prije odlaska u vojsku, doznavati o beogradskom sprovodu Aleksandra Rankovića. Govorilo se o sto tisuća ljudi, koji su se našli na groblju i oko groblja. Bila je to politička demonstracija, koju će, naravno, većina građana protumačiti u skladu s mukama vlastitog imena, podrijetla i zavičaja.“ (str. 272)

Kako bi sebi dragu UDBU podigao na razinu Vjere piše i slijedeće retke:

„Po nekom samorazumljivom pravilu, kojeg odmah jednako bivaju svjesni i Rankovićevi bližnji, i jugoslavenski državni vrh, već sama njegova smrt u sebi sadrži elemente uskrsnuća. Sve do Brionskog plenuma, i tog jednog julskog dana i noći, bio je vođa revolucije, jedan od apostola – njih je pri Titu bilo manje nego pri Isusu Kristu, uz Rankovića možda dvojica, najviše trojica – jedan od rukopoloženih državotvoraca, i tvorac institucija civilne represije, sve do Brijunskog plenuma, i preokreta koji mu nikad nije bio do kraja objašnjen, Ranković je bio jedan od zemaljskih bogova...“ (str. 261)

Tu treba spomenuti da je Ranković bio desna ruka pomahnitalog Tita u pretvaranju Jugoslavije u koncentracijski logor u kojem je likvidirano više ljudi od 1944. do 1954. no što je ubijeno u Jasenovcu i na beogradskom Sajmištu!

Da ne spominjemo vrhunac komunističkog terora – Goli otok – koji je bio gori koncentracijski logor od Staljinovih Gulaga! Kao što je to lijepo napisao Majakovski 1918.: „Ako li to desnom stupa? Lijeva! Lijeva! Lijeva!… A vi, govornici, lakše. Riječ imate, druže Pištolj!“

1983. mutna je knjiga, blatnjava u svom meandriranju, izgubljena u prostoru i vremenu, nezavisno od godine koju priziva.

Kako bi se knjiga mogla smjestiti u neki realan prostor, zgodno je prizvati knjigu njegovog istomišljenika Vuka Perišića Signali i svjetionici (Fraktura, Zagreb, 2022.).

Ovaj roman ima jednu od najboljih naslovnica – u smislu vizualizacije sadržaja! – koju sam vidio tijekom duljeg vremena. Na hladnoj, zelenkastoj, naslovnici tračnice su dječje željeznice koje se, na prvi pogled, spajaju i razdvajaju bez ikakvog smisla, da bi se potom uočilo da formiraju nekakvu nazubljenu petokraku.

Kad se roman pročita, simbolika naslovnice postaje posve jasna. Koliko je taj grafički rad Ivana Stanišića uvjerljiv u svojoj jednostavnosti, toliko smeta pretencioznost naslova.

Isti Ivan Stanišić, kod istog izdavača, radi koncepcijski istu naslovnicu za Jergovića – kao plakat partijskog kongresa: crna stisnuta šaka, na crvenoj pozadini, stišće stiliziranu pahulju (simbol zimske olimpijade!). Problem je što se pahulja u ruci odmah topi. I grafički i sadržajno to savršeno odražava 1983.

Perišićeva knjiga tehnički je izvrsno napisana, jednim vrlo discipliniranim i jednostavnim stilom, iza kojeg se spretno krije intelektualna arogancija: neobičan spoj kompleksa superiornosti i ideološke isključivosti. Na samom kraju Perišićevog romana glavni lik Miloš Stojanović zakači se s četnicima u Beogradu, uoči konačnog raspada Jugoslavije, pa kaže:

„Gubi se ti, govno četničko! Sve ste uništili! Nema bojlera, nema Zagreba, nema Ljubljane, nema ničega…“

Na to jedan iz skupine agresivno iskorači, ali ga vođa zaustavi hitrim pokretom ruke.

„Smetaju ti četnici? Miliji su ti partizani?“

„Vratiće se partizani da se vama i ustašama najebu majke!“ (str. 231)

Isto ovo što je Vuk Perišić napisao prostodušno direktno, Jergović vrlo zaobilazno skribomanski drobi, i drobi, i drobi. I čeka povratak partizana u Sarajevo?! Ili u Zagreb?! Lako je s ljudima koji znaju što su, znatno je teže s onima koji su sve… I ništa…

Zanimljivo je da se na Mreži često uz Jergovića navodi bosansko-hercegovački pisac, te najbolji pisac s područja ex-Jugoslavije, s područja Balkana, s područja jugoistočne Europe, s bilo kojeg područja, samo ne s područja Hrvatske, što isto nešto govori o njegovom izvanprostornom položaju. Iako živi u okolici Zagreba. Srce mu je u Sarajevu, mozak u Beogradu, a novčanik u Zagrebu.

U njegovoj knjizi nema čak ni Jugoslavije. Postoji tek truplo koje je nekad bila Jugoslavija. Jugoslavija bez Tita je Ništa. Jergović bez Jugoslavije je Ništa. A s mrtvom Jugoslavijom tek je  – otužni čuvar groblja.

Netalentirani novinar zadovoljio se poslom patologa.

O AUTORU: 

Igor Žic, književnik, esejist i kritičar, rođen je 25. veljače 1961. godine u Rijeci. Studirao je na grupi Hrvatski jezik i književnost, a diplomirao je Likovnu umjetnost na Pedagoškom (danas Filozofskom) fakultetu u Rijeci 1986. godine s radnjom Teorijska konkretna estetika.

Od 1987. zaposlen je u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja u Rijeci, desetljećima kao restaurator slika, te potom kao voditelj stručne knjižnice. Član je Društva hrvatskih književnika od 2008. godine. Objavio je više od 860 članaka i eseja o  književnosti, povijesti i povijesti umjetnosti.

Objavio je 30 knjiga od kojih je najuspješnija Kratka povijest grada Rijeke (od 1998. sedam hrvatskih, te englesko i talijansko izdanje), a najraskošnije Crkveno slikarstvo na otoku Krku od 1300. do 1800. (2006.) i Krčka kulturna baština (s Bozanićem i Galovićem, 2018.).

Igor Žic/Foto: nova rs