In memoriam Josipu Pečariću iz Boke: Hrvatskoj odan, Crnoj Gori blizak

“Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema…“  Tin Ujević: “Pobratimstvo lica u svemiru”

Nikada me ništa ne rastuži i ne pogodi kao smrt dragog prijatelja. Pred takvim gubitkom zastanem, nemoćan pronaći riječ koja bi mogla ublažiti ono što osjećam. A što je danas prijatelj, u Crnoj Gori, u Hrvatskoj, u vremenu u kojem se i prijateljstvo prečesto mjeri koristi? Ima li prijateljstvo cijenu?

Dok pišem ove redove o Josipu Pečariću, znam koliko je dragocjeno imati čovjeka kojem se javljaš iz potrebe podijeliti misao, brigu ili radost, s povjerenjem da će te razumjeti. Gotovo da nije prošao tjedan a da nismo bili u kontaktu.

Razgovarali smo telefonom, dopisivali se mailom, razmjenjivali poruke. Ta moja ali njegova svakodnevica postala je dio mog života, nešto na što čovjek računa ne razmišljajući da jednoga dana može prestati. Josip je bio tu sa svojim stavovima, polemikama i istraživanjima, sa žarkom potrebom odgovoriti, napisati, obraniti ono u što vjeruje. A onda, tridesetak dana, ni riječi. Brinuo sam. Gdje je Josip? Što se događa? Zašto se ne javlja?

Muk je trajao sve do jutros, kada me pogodila vijest o njegovoj smrti. U tom trenutku svi oni dani bez glasa dobili su bolnu sintagmu koju nisam želio prihvatiti. Toliko smo puta imali još nešto reći jedan drugome. I sada, dok mu pišem ovaj posljednji pozdrav, uhvatim sebe kako bih želio upravo njemu poslati ove redove. Moj Josipe, teško mi je tvoje ime smjestiti u prošlo vrijeme. Akademik, znanstvenik, matematičar, publicist, istraživač – svako od tih određenja govori o tvome radu. Meni se uz tvoje ime najprije javi riječ prijatelj. U njoj su svi naši razgovori i ona bliskost zbog koje me danas tvoj odlazak toliko boli.

Rođen u Kotoru, izrastao si u znanstvenika međunarodnog ugleda, jednog od vodećih stručnjaka za teoriju nejednakosti, s više od tisuću i dvjesto znanstvenih radova. Bio si redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i dopisni član Dukljanske akademije nauka i umjetnosti.

Iza tih činjenica stoje desetljeća rada i intelektualna snaga koju si unosio u sve čemu si se posvećivao. O tvome znanstvenom doprinosu govorit će oni koji će proučavati i nastavljati tvoja istraživanja. Ja danas pišem i o čovjeku čije sam prijateljstvo imao sreću upoznati.

U ovoj tuzi vraćam se Njegošu, kako to mi Crnogorci često činimo kada nas život dovede pred pitanja na koja nemamo odgovora. U pismu doktoru Petru Marinkoviću, iz kolovoza 1850. godine, zapisao je: „Moja je ideja među nebesima i grobnicom smjelo letjela, i ja sam smrt ovako razumio: ili je tihi, vječni san koji sam boravio prije rođenja ili lako putovanje iz svijeta u svijet…“

Čitam te riječi i mislim na tebe. Na smjelost s kojom si iznosio svoje misli, na upornost kojom si se vraćao pitanjima hrvatskog identiteta, jezika i kulture. Za mene je tvoja borba bila smjela, časna i nadasve ljudska, izraz duboko osobne obaveze prema narodu kojem pripadaš. Ulagao si u nju znanje, vrijeme i snagu, svjestan da javno izgovorena riječ obavezuje i da iza nje treba stajati svojim imenom.

Znao si biti oštar, polemičan i nepokolebljiv. Nisi sklanjao svoj stav pred tuđim negodovanjem. O onome što si smatrao važnim pisao si sa žarom koji se osjećao i u našim razgovorima. Za mene je ta tvoja energija bila izraz uvjerenja da intelektualac ima odgovornost prema vremenu u kojem živi. Nije ti bilo dovoljno nešto primijetiti i prešutjeti. Morao si tome dati riječ, suočiti se s onim što te boli ili uznemirava. Borba za hrvatsko ime i dostojanstvo pratila je tvoje javno djelovanje.

Želio si da tvoji Hrvati, ma gdje živjeli, osjećaju pripadnost istom narodnom biću, da čuvaju svoj jezik i kulturu i da budu svjesni vrijednosti nasljeđa koje su primili. Posebno mi je bila bliska tvoja vezanost za Boku Kotorsku i njezinu hrvatsku baštinu. U toj brizi za zavičaj prepoznavao sam nešto što i sam duboko osjećam: obavezu pisati o ljudima, njihovom stvaralaštvu i njihovom trajanju sa znanjem i poštovanjem.

Uz tvoje ime danas mi dolaze i stihovi Augusta Šenoe iz pjesme „Budi svoj“:

„Oj budi svoj! Al brat ti budi braći, I radi za svijet, al ne slušaj pljeska;“

Tako ću te pamtiti, Josipe – kao čovjeka koji je imao snage biti svoj. U svakodnevni rad unosio si žar svoga intelekta i osobnu odlučnost učiniti ono što smatraš svojom dužnošću. Vjerovao si u moć riječi i u mogućnost pokrenuti razgovor, sačuvati istinu i obraniti dostojanstvo. Koliko je samo rada potrebno ostati vjeran takvom uvjerenju iz dana u dan.

A meni je, kao Crnogorcu, mnogo značilo što je u tvojoj brizi bilo mjesta i za Crnu Goru. Tvoje članstvo u DANU vezivalo te je i za našu akademsku i kulturnu sredinu, a u tebi sam prepoznavao prijatelja koji razumije zašto nam je važno čuvati vlastito ime, identitet i svetu i zlatnu slobodu za koju smo vječno ginuli. U našem prijateljstvu hrvatska i crnogorska pripadnost imale su svoje puno dostojanstvo.

Mogli smo biti bliski upravo zato što smo razumjeli koliko svakome od nas znači zemlja koju nosi u sebi. Zato danas mislim i na Njegoševa pisma banu Josipu Jelačiću, na podršku i nade koje je u njih unosio u jednom teškom povijesnom času. U toj prepisci vidim dragocjen trag obraćanja preko granica, potrebu razumjeti i podržati tuđa nastojanja. Želim da takvih obraćanja između Crne Gore i Hrvatske bude više. Naši narodi imaju dovoljno iskustva s velikim povijesnim prekretnicama da bi znali koliko vrijedi iskren prijatelj.

Znam, takvi smo narodi – kroz naše živote prolaze i radosti i tuge koje su starije od nas. Nasljeđujemo pitanja, nezavršene razgovore i obaveze i ljudske i moralne. A u jedan ljudski život treba stati i svakodnevni posao, obitelj, stvaranje, ljubav prema domovini i želja učiniti nešto dobro. Kada pomislim na obim tvoga rada i snagu kojom si se davao, čini mi se da si živio dva života. Jedan je bio posvećen znanosti, drugi javnoj riječi i tvojoj Hrvatskoj – oba si ispunjavao istom neumornom potrebom raditi i doprinositi.

Danas me, ipak, najviše boli pomisao na sljedeći tjedan u kojem se nećemo čuti. Na misao koju ću poželjeti prenijeti ti, na poruku kojoj ću se po navici ponadati. U tome je najteži dio rastanka – život nastavlja navoditi nas prema čovjeku kojeg više ne možemo pozvati. Ostaju njegove riječi, a nama treba vremena prihvatiti da novog odgovora neće biti. Neću te zaboraviti, dragi prijatelju.

U knjizi „Hrvati i ja“ sačuvat ću tvoje ime i svoj zapis o tebi, o izuzetnom patriotu, borcu i intelektualcu kojeg sam poznavao. Pisat ću i o onome što je meni bilo najvažnije – o prijateljstvu koje smo održavali, o povjerenju i poštovanju. Za mene si bio ljudska i moralna gromada, čovjek čija je riječ imala najljepšu dimenziju postojanja. Tu uspomenu dugujem i tebi i istini o onome što si značio u mom životu.

Teško je oprostiti se od prijatelja, Josipe. Dok tražim završne riječi, opet se vraćam Njegošu i stihovima koji nas podsjećaju koliko čovjek može ostati prisutan u svome djelu i u životima drugih:

“Blago tome ko dovijek živi, imao se rašta i roditi!“

Imao si se rašta roditi, moj Josipe. Ostaju tvoj veliki rad, tvoje knjige i trag tvoga prisustva među ljudima. U meni ostaje zahvalnost što smo se poznavali i bili prijatelji. Sa njom ću čuvati i ovu tugu, jer znam koliko je vrijedilo sve ono zbog čega danas boli.

NEKA TI JE LAKA HRVATSKA I CRNOGORSKA ZEMLJA, MOJ JOSIPE, JER SI U OBJE VJEROVAO I ZA OBJE SE BORIO SNAGOM SVOGA INTELEKTA.

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik