Ivan Anušić: General političkog manevra i admiral povratka časti i ponosa

Kad se pukne počasna paljba iz hrvatskih haubica, odjek ne dolazi samo iz cijevi — dolazi iz političke ambicije. Ivan Anušić, ministar obrane i čovjek iz slavonske ravnice s vojničkim refleksom, ne sjedi u Banskim dvorima samo kao čuvar vojne opreme i potpisnik ugovora s Baykar Makina San.

On gradi nešto veće — mit, vojsku, i, u potpunosti u hrvatskom duhu, pokušava vratiti ono što simbolizira čast pomorske Hrvatske — školski brod “Jadran”.

Na prvi pogled, to izgleda kao pokušaj da se povrati jedan brod. No, u stvarnosti, riječ je o povratku dostojanstva. „Jadran“ je simbol, ali simbolika je bitna u državotvornim projektima. Država bez simbola je kao vojska bez zastave. I doista, „Jadran“ nije samo ploveća učionica, već simbol kontinuiteta obuke hrvatskih mornara koji su na njegovoj palubi učili kako vjetar čitaš bolje od radara.

Anušić je politički operativac s frontovskim iskustvom. Nije on birokratski ministar koji će mjesecima debatirati o terminima u NATO korespondenciji. Kad govori o vojnoj sposobnosti, zna što znači teren, zna što znači logistika, zna što znači – rat. Vojsku vidi kao živ organizam, a ne kao proračunsku stavku.

Zato inzistira na obnovi vojarni, kupovini novih korveta, tenkova, višecijevnih raketnih lansera, dronova, ali i na vraćanju ugleda vojnicima — ne samo kroz opremu, nego i kroz društveni status.

Za njega, vojnik nije socijalni slučaj s puškom, nego dio elitnog korpusa koji treba biti uzor mladima. Po tome je bliži Tuđmanovom shvaćanju vojske nego njegovim liberalnim prethodnicima koji su Oružane snage pretvorili u nekakvu tehnološku podružnicu Bruxellesa.

I tu se vidi razlika u političkom instinktu. Anušić igra visoku igru u niskom budžetu. Gura nacionalnu sigurnost u politički mainstream dok ostatak političke klase još kalkulira tko će koga u političkim nadzemnim i podzemnim obračunima. I nije slučajno što je u političkom smislu počeo preuzimati profil koji podsjeća na nekadašnje ‘teške kategorije’ hrvatske desnice — on je više od ministra, manje od vođe, ali s potencijalom da postane oboje.

U međunarodnom kontekstu, Anušić razumije gdje je Hrvatska smještena — između američkog kišobrana, europske birokracije i post-jugoslavenskih animoziteta. Njegov odnos s NATO-om je pragmatičan: Hrvatska je saveznik, ali i suverena država koja ne pristaje biti samo logistička baza. Zato podržava nabavu američkih helikoptera, turskih dronova, njemačkih tenkova, ali i traži veći udio domaće vojne industrije u svakom strateškom projektu.

Vidi priliku da kroz obrambeni sektor pokrene i ostatke nekadašnje proizvodne baze.  Anušić shvaća da se vojna snaga ne mjeri samo oružjem, nego i kadrom. Hrvatska vojska ne treba biti brojčano velika, ali mora biti tehnološki spremna i strateški jasna. Zato inzistira na školovanim časnicima, na vojno-diplomatskom kadru, na reintegraciji pričuve, pa i na psihološkoj spremnosti društva za sigurnosne izazove. Ukratko — modernizira strukturu, ali vraća duh.

U slučaju povratka „Jadrana“, to postaje vidljivo: nije riječ samo o plovilu, nego o pokazivanju da Hrvatska ne odustaje od ničega što je njeno, da suverenitet nije apstrakcija nego konkretna stvar, ponekad duga 60 metara i usidrena u crnogorskoj luci.

Isto tako, povratak vojne parade, intenzivnije sudjelovanje vojske u civilnim krizama, kao i javna prisutnost Oružanih snaga — to su sve političke poruke. Nisu to vježbe zbog kiše i blata, nego elementi javne psihologije. Kao što su Tuđman i Šušak oduvijek znali: vojska paradira ne samo zbog protivnika, nego i zbog vlastitog naroda.

I dok neki kolege u Vladi još uvijek razmišljaju o brojevima i PR-porukama, Anušić se vraća osnovi — stvaranju autoriteta kroz djelovanje. On gradi vojsku da traje, ne da se sviđa. I kao takav, može postati neugodan onima koji više vole stabilnost birokracije nego dinamiku institucije koja mora biti spremna za nepredvidivo.

Ivan Anušić nije general, ali zna kako razmišlja general. Nije admiral, ali vodi ofenzivu za povratak broda. Nije pjesnik, ali operira sa simbolima preciznije nego mnogi PR-stratezi.

U vremenu kada politika sve više liči na zabavni program s elementima drame, on uporno inzistira na ozbiljnosti. Možda ne pobjeđuje na naslovnicama, ali pobjeđuje u prostoru u kojem Hrvatska već predugo stagnira — u prostoru vlastite sigurnosti, identiteta i ponosa. A to je najtiši, ali i najopasniji front.

M. Marković/Foto: morh