Centar za obnovu kulture (COK), u suradnji s briselskim think tankom New Direction, organizirao je u Zagrebu 8. i 9. srpnja konferenciju pod naslovom „Osamdeset godina nakon završetka rata u Europi: oslobođenje ili porobljavanje?“.
Cilj je bio propitati još uvijek široko rasprostranjenu tezu da je poraz nacističke Njemačke uistinu značio oslobođenje u istočnoj, srednjoj i jugoistočnoj Europi, kako je to nesumnjivo bio slučaj na Zapadu.
Različitim metodama i tempom, ali prema istom obrascu, zemlja za zemljom padala je pod komunističku diktaturu, iz koje ih je, unatoč otporu i pobunama, naposljetku oslobodila tek pobjeda Zapada u Hladnom ratu i pad Berlinskog zida.
Istraživanje stvarnosti događanja na kraju rata u Europi temeljilo se na usporedbi iskustava Jugoslavije (Hrvatske i Slovenije) s iskustvima Poljske i Litve. Sudionici konferencije imali su priliku poslušati 11 predavanja i sudjelovati u 4 rasprave za okruglim stolom. Izlaganja s konferencije bila su prirodno podijeljena u četiri zasebne cjeline. Na jednoj ili više sesija okupilo se stotinjak ljudi.
Cjelokupni materijali s konferencije dostupni su na YouTube kanalu Centra za obnovu kulture.
Konferenciju je uvečer 8. srpnja otvorila Branka Lozo ispred uprave New Directiona, skrećući pozornost na važnost ovih tema za suvremenu Hrvatsku.
Robin Harris, predsjednik COK-a, naglasio je da je razumijevanje istinskog značenja 1945. godine ključno ne samo za povjesničare, već i za širu hrvatsku javnost.
Posebno je ukazao na upotrebu i zloupotrebu pojma „antifašist“ kao sredstva za humaniziranje i prikrivanje prave naravi komunizma.
U svom prvom izlaganju, naslovljenom „Što je donijela komunistička revolucija u Jugoslaviji“, dr. Harris je opisao represivne mjere koje su usvojene unatoč ranijim obećanjima partizanskog vodstva.
Prikazao je kako su likvidacije i zatvaranja partijskih neprijatelja, pod izlikom suđenja za ratne zločine, bile sustavna politika. Upotreba mučenja bila je uobičajena, a konfiskacija imovine služila je za postizanje revolucionarnih ciljeva Partije.
Argumentirao je da je Titova Jugoslavija, unatoč smanjenju učinkovite centralne kontrole te povećanom utjecaju i kontaktima sa Zapadom, do kraja ostala u svojoj biti totalitarna država.
Mario Jareb s Hrvatskog instituta za povijest prikazao je kako je Staljin uživao golemo štovanje u godinama prije izbacivanja Jugoslavije iz Informbiroa 1948. godine. Staljin se u propagandi pojavljivao kao Titov stariji partner. Titov kult ličnosti bio je istovjetan Staljinovom, kao i kultovima ostalih komunističkih diktatora.
Igor Omerza, slovenski pisac i stručnjak za sigurnosna pitanja, održao je predavanje o strukturi i operacijama tajne policije Partije u Sloveniji između 1941. i 1990. Čak i prije osnivanja jugoslavenske tajne policije OZNA 1944. od strane Tita, Slovenija je imala vlastitu tajnu policiju.
Ona je likvidirala protivnike već od 1941. Nakon završetka rata, OZNA i vojne jedinice KNOJ-a uspostavile su vladavinu terora. Ovaj program progona u godinama koje su uslijedile nije bio ograničen samo na antikomuniste, već i na disidentske komuniste, pa čak i podržavatelje sustava. Slovenska UDBA bila je, uz to, uključena u progon Hrvata u inozemstvu.
Rasprava se potom preusmjerila na iskustva izvan Jugoslavije. Arunas Bubnys iz Litavskog centra za istraživanje genocida i otpora opisao je komunističko-sovjetski teror u Litvi između 1944. i 1953. Detaljno je opisao promjene političke kontrole i ljudske posljedice za stanovništvo.
Posebnu je pozornost posvetio masovnim deportacijama Litavaca u SSSR, politici koja se čak može opisati kao genocidna, budući da je kombinirala rusifikaciju i komunistički teror. Deportirane odrasle i radno sposobne osobe korištene su kao prisilna radna snaga na sovjetskim projektima. No, djeca, trudnice i stariji umirali su prvi. Približno 456.000 Litavaca ili svaki treći odrasli stanovnik bio je žrtva sovjetskog terora, pretrpjevši jedan ili drugi oblik nasilja.
Grzegorz Wołk iz Instituta nacionalnog sjećanja u Poljskoj opisao je poljsko iskustvo komunističke revolucije. Poljska, čiji je teritorijalni integritet bio casus belli za Drugi svjetski rat u rujnu 1939., kasnije je izdana od Zapada i slomljena od Sovjeta.
Između 1939. i 1941., više od 300.000 poljskih građana deportirano je duboko u Sovjetski Savez. Godine 1945. demokratski su političari marginalizirani, premda se oružani otpor nastavio još nekoliko godina iz šuma. Razmjere komunističkog terora ilustrira činjenica da je između 1944. i 1956. oko 250.000 Poljaka prošlo kroz komunističke zatvore.
Drugi naš gost iz Litve, Rasa Čepaitienė s Litavskog instituta za povijest, u svom je predavanju „Promišljanje i suočavanje sa sjećanjima na komunističku prošlost“ raspravljala o različitim pristupima bivših sovjetskih republika vlastitoj povijesti.
Te je pristupe opisala kao „raspon od iskrene nostalgije do oštrog odbijanja, pa čak i demonizacije“. Slušajući njezine komparativne analize, koje su se posebno fokusirale na simbole, jedna je činjenica bila posebno upečatljiva.
Naime, kako su brzo bivši sovjetski vođe shvatili i potom zadržali vlast u većini novih republika te potom lako potisnuli disidente od kojih se mogao očekivati politički autoritet u postsovjetskom dobu. Ova su razmišljanja relevantna i za turbulentno i trenutačno nasilno postsovjetsko iskustvo Ukrajine. Panel raspravu je moderirao Robin Harris. U njoj su sudjelovali svi spomenuti govornici, a istraživala je zajedničke značajke komunističke vladavine pod temom „Stvarnost komunizma“.
Drugi blok predavanja, koji je započeo u srijedu ujutro, koncentrirao se na određene aspekte komunističke revolucije i represije unutar Hrvatske.
Mario Jareb raspravljao je o značaju zapažanja poznatog britanskog (katoličkog) romanopisca Evelyna Waugha o revolucionarnim ciljevima i brutalnom ponašanju Titovih partizana, posebno prema Crkvi. Waugh je bio infiltriran u Hrvatsku kao dio britanske SOE-ove „Operacije Fungus“. Njegov izvještaj od 30. ožujka 1945. godine, naslovljen „Crkva i država u oslobođenoj Hrvatskoj“, izazvao je veliku neugodnost njegovim nadređenima. No, oni nisu mogli osporiti njegovu činjeničnu točnost.
Nastavljajući u istom tonu, Jure Krišto, umirovljeni znanstvenik s Hrvatskog instituta za povijest, govorio je o progonu Katoličke crkve u Hrvatskoj. Dr. Krišto se koncentrirao na neposredne posljedice ulaska partizana u Zagreb u svibnju 1945. godine te ulogu (blaženog kardinala) Alojzija Stepinca, zagrebačkog nadbiskupa. Poratnu likvidaciju svećenika, kao i drugih protivnika režima, jasno je odobrio Tito. Stepinac je, pak, osuđen u montiranom procesu 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora i prisilnog rada.
Robin Harris opisao je djelovanje Partije u Dubrovniku nakon njegove okupacije od strane partizana 18. listopada 1944. Slučaj Dubrovnika posebno jasno otkriva kako su nove vlasti djelovale mješavinom brutalnosti i suptilnosti kako bi uništile svoje protivnike.
U noćima s 23. na 24. i 24. na 25. listopada, više od 50 uhićenih „narodnih neprijatelja“ odvedeno je iz gradskog zatvora na otok Daksu i strijeljano. Tek nakon uspostave demokracije bilo je moguće raspravljati o tome što se dogodilo, a kamoli istraživati.
Zanimanja onih koji su izdvojeni za pogubljenje (suđenja nije bilo, samo je jedno kasnije izmišljeno za potrebe javnosti) otkrivaju skupine koje su komunisti željeli likvidirati. Među njima su bili odvjetnici, učitelji, novinari i sindikalist, ali najznačajnije je osam svećenika. Među njima je i p. Petar Perica, autora himne „Rajska djevo, Kraljice Hrvata“. Unatoč partijskoj mržnji prema Crkvi, partizanski vođe dopustili su proslavu blagdana svetog Vlaha 3. veljače 1945. Njihove su trupe sudjelovale u procesiji prije nego što su nastavile s ubijanjem svećenika i drugih neprijatelja.
Hrvoje Čapo moderirao je sljedeću panel raspravu u kojoj se pozornost nastavila usredotočivati na odnose Partije s Crkvom. Sudionici su raspravljali o pokušaju stvaranja paralelne Crkve, pod kontrolom Partije, u obliku svećeničkih udruženja i drugim načinima provođenja „diferencijacije“, odnosno podjele u crkvenim redovima.
Treći blok izlaganja bio je usmjeren na postupanje komunističkih revolucionara i njihovih agenata prema manjinama koje su izdvojili za progon, a u nekim slučajevima i istrebljenje. Bože Vukušić iz Udruge Hrvatski križni put, bivši tajnik Vijeća za utvrđivanje poratnih žrtava komunističkog sustava ubijenih u inozemstvu (koje je djelovalo u sklopu bivše Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava), govorio je o jugoslavenskom državnom terorizmu protiv hrvatske emigracije.
Vijeće je identificiralo 69 hrvatskih emigranata ubijenih od strane jugoslavenske tajne policije diljem svijeta između 1946. i 1990. Još trojica su oteta i odvedena u Jugoslaviju, četvorica su uspjela pobjeći od otmice. 24 su preživjela pokušaje atentata s lakšim ili težim ozljedama. Napadi su se odvijali u fazama, odražavajući političke uvjete i namjere. Pad Rankovića 1966. godine dopustio je određeno popuštanje unutarnjih uvjeta, ali ga je pratio novi val atentata u inozemstvu.
Od 1967., kad je sustav tajne policije uglavnom prenesen na republike, nijedan atentat na Hrvate u inozemstvu nije se mogao dogoditi bez znanja i sudjelovanja “UDBA-e” Hrvatske, odnosno SDS-a. Detalji postupka razotkriveni su u kasnijoj istrazi njemačkog suda o ubojstvu Stjepana Đurekovića, koje se dogodilo u Wolfratshausenu kod Münchena 28. srpnja 1983.
Potom je o komunističkoj represiji Islamske zajednice govorio Zlatko Hasanbegović s Instituta Ivo Pilar (također i bivši ministar kulture), uzevši pritom Zagreb kao studiju slučaja.
Dr. Hasanbegović je opisao kako je mala, ali rastuća muslimanska zajednica u Zagrebu dobila vlastite institucije, uključujući i svog muftiju, Ismeta Muftića.
Dvadeset godina Muftić je obavljao svoje vjerske dužnosti, ali od trenutka kad je izrazio potporu NDH 1941. bio je označen za likvidaciju jednom kad komunisti preuzmu vlast. Suđen je pred vojnim sudom zajedno s drugim vjerskim vođama i pogubljen.
Nakon što su se riješili muftije, novoj vlasti je preostalo, uz ubijanje i progon drugih vodećih muslimana, zatvoriti džamiju, otvorenu u vrijeme NDH preuređenjem Meštrovićeve galerije i dodavanjem minareta. To je i učinjeno u travnju 1948., unatoč muslimanskim prigovorima, uz zlokobnu simboliku rušenja minareta.
Marino Manin potom je raspravljao o još uvijek međunarodno kontroverznoj temi sudbine Talijana na krajuDrugog svjetskog rata (1943. te 1945. i kasnije). Talijanska manjina bila je progonjena i u Dalmaciji i u Istri, a potom su tisuće pobjegle. Dr. Manin se, međutim, usredotočio na detaljan prikaz zabilježenih ljudskih gubitaka na području Rijeke (Fiume). Zaključio je da je ubijeno 2.111 žrtava koje su zasigurno bili talijanski državljani, te još 592 čija imena sugeriraju da su to bili.
Vladimir Geiger s Hrvatskog instituta za povijest nije mogao prisustvovati, ali je njegov rad, “Sudbina njemačke manjine u Hrvatskoj i Jugoslaviji na kraju Drugog svjetskog rata i u neposrednom poslijeratnom razdoblju”, pročitao Hrvoje Čapo. Za razliku od drugih manjina kojima su partizani bili nepovjerljivi – mađarske, albanske, talijanske i bugarske – njemačka manjina (folksdojčeri/Volksdeutsche) u Jugoslaviji smatrana je kolektivno krivom.
Oni su, ako nisu odmah suđeni i kažnjeni (smrću ili zatvorom), slani u logore. Vjerojatno je oko 200.000 etničkih Nijemaca živjelo u Titovoj Jugoslaviji. Od toga je četvrtina izgubila život u tim logorima od kraja 1944. do početka 1948. Žene, djeca i stariji bili su posebno česte žrtve nehigijenskih uvjeta.
Hrvoje Čapo je potom moderirao panel raspravu u kojoj su se nastavile istraživati ove teme i povlačile usporedbe.
Četvrti i posljednji blok predavanja bio je posvećen bleiburškom masakru i masovnim grobnicama. Istrage o njima još se uvijek provode, kako u Sloveniji, tako i (sporije) u Hrvatskoj, a tiču se onih koji su bili prisiljeni na marševe smrti poznate kao Križni put.
Mitja Ferenc, slovenski povjesničar, ali što je najvažnije u ovom kontekstu, najugledniji slovenski stručnjak za lociranje, sondiranje, ekshumaciju i analizu masovnih grobnica, održao je prvo predavanje. Opisao je kako je politička pozadina u Sloveniji određivala tempo napretka u ovom pothvatu. Iznimno, prije dvije godine, lijeva vlada Slovenije čak je ukinula dan sjećanja na žrtve komunizma.
Među lokacijama koje je dr. Ferenc spomenuo bile su one u Kočevskom Rogu, Teznom i Hudoj Jami. Knjigu o skrivenim grobnicama Hrvata u Sloveniji uskoro će objaviti Školska knjiga.
Amir Obhođaš, povjesničar iz Hrvatskog državnog arhiva, nastavio je na istu temu izvještavanjem o lokacijama masovnih grobnica koje su nedavno istražene na hrvatskom tlu. Opisao je i prikazao detalje ekshumacija izvršenih u Prudnicama (Brdovec), Križanovom jarku (Macelj), Jazovki i, najnedavnije, u Svetoj Nedelji.
Hrvoje Mandić, povjesničar sa Sveučilišta u Zagrebu, govorio je o represiji OZNA-e u Hercegovini 1945. Od svibnja do kolovoza te godine, Mostar je bio jedna od postaja na Križnom putu.
Logori, zatvori i vojni sudovi organizirani su u Mostaru od strane partizanskih vlasti. Bilo je i masovnih likvidacija i masovnih grobnica, koje su u međuvremenu otkrivene tamo i na drugim mjestima. No, napredak je u istrazi spor.
Posljednje predavanje konferencije održao je Hrvoje Čapo, koji je usporedio pristup kažnjavanju ratnih zločina na kraju Drugog svjetskog rata u zapadnoj i istočnoj Europi. Zapadni model, unatoč nekim zloupotrebama, temeljio se na vladavini prava, osuđivanju kriminalaca, ali i pokušaju održavanja demokratskih vrijednosti te omogućavanju pomirenja i obnove. Istočni model, koji su slijedili komunisti, kao u Jugoslaviji, bio je transformacija društva revolucijom.
Mate Ćurić, glavni tajnik COK-a, predvodio je završnu panel raspravu. Dr. Ferenc je potvrdio da je napokon postignut dogovor da hrvatske vlasti prihvate posmrtne ostatke hrvatskih ratnih žrtava koji se trenutačno nalaze u Sloveniji. Dr. Obhođaš je opisao osobne predmete pronađene među ekshumiranim ostacima. To potvrđuje da su žrtve ubijene u velikoj žurbi, bez da su bile pretražene.
Robin Harris zaključio je rad konferencije. Osim što je zahvalio sudionicima i prisutnima, osvrnuo se na naslov konferencije „Oslobođenje ili porobljavanje?“. Opisao ga je kao ključno pitanje na koje je pružen konačan odgovor. U jugoistočnoj Europi, uključujući Hrvatsku i Jugoslaviju, kraj rata nije donio slobodu, već ropstvo. Naglasio je da su svi doprinosi bili znanstveni i strogo objektivni, što je i očekivano.
No, objektivnost ne znači da moramo prihvatiti neutralnu poziciju. Ono što znamo o komunizmu, bilo u Hrvatskoj ili diljem svijeta, ne dopušta neutralnost, isprike ni zataškavanja.
R.I. /Foto: COK press
Kako se približava vojni mimohod (vojna parada) 31. srpnja, tako se od neprijatelja Hrvatske zahuktava…
Kad se pukne počasna paljba iz hrvatskih haubica, odjek ne dolazi samo iz cijevi —…
Politički analitičar dr. Ivica Granić na društvenim se mrežama osvrnuo na izjavu predsjednika države Zorana…
Komentiraj