Josip Pečarić (Kotor, 1948. – Zagreb, 2026.) – Bokelj koji je odbijao šutjeti

Posljednji put je zamirisao zavičaj gladnim jutrima / I pozdravom mršavih stada. / U oku majke osušen trag oproštajnih suza / I uzdržanog jecanja, / Kao kaplje prvih kiša u škrapama bokeljskih vrleti. (V. Vida)

Negdje koncem listopada, nakon što sam se vratio iz Zadra sa susreta posvećena 75. rođendanu glasovitoga zadarskog arheologa neretvanskih korijena Radomira Jurića, slučajno sam prebirući po nekim dokumentima naišao na PDF knjige akademika Josipa Pečarića o crnogorskome književniku i velikomu hrvatskom prijatelju Božidaru Proročiću. U njoj sam naišao i na neke e-poruke koje sam s akademikom Pečarićem razmjenjivao prije nekoliko godina. Palo mi je pritom napamet kako se u posljednje vrijeme nismo čuli, a do sredine smo ljeta nekoliko puta tjedno izmjenjivali poruke. Moglo je to biti možda koji dan prije nego što sam od kolegice u rano jutro 29. listopada doznao kako je akademik Pečarić umro.

Akademika Pečarića i mene nije povezala ni matematika ni znanstvena suradnja nego naš zavičaj – Boka: njegov koji je to postao rođenjem u Kotoru 2. rujna 1948. i moj koji je to postao 20. rujna 2018. (sad shvaćam da je to bilo približno na njegov 70. rođendan) kad sam prvi put ušao u Zaljev tad ni ne sluteći da Boka neće postati samo jednom od usputnih postaja u mojoj znanstvenoj, pa i publicističkoj karijeri, nego i zavičaj po izboru, područje u kojemu ću prepoznavati tajnovite znakove na nebu i upoznavati ljudi koji čine sol te poviješću pretrujene zemlje. Iako sam akademika Pečarića razmjerno često viđao na tribinama i druženjima u prostorijama blagopočivajućega Hrvatskoga slova te čitao i gledao gdje god je bio aktivan, „upoznali“ smo se tek u studenome 2023. kad je na jednome od hrvatskih portala objavljen moj predgovor antologiji Poezija bokeljskih Hrvata koju su priredili Božidar Proročić i Željka Lovrenčić. Nekoliko tjedana poslije uživo smo se susreli na domjenku Hrvatskoga tjednika. Naše je dopisivanje s pokojim planiranim i znatno češće slučajnim (ako slučaja ima) susretom otpočelo nekih mjesec dana nakon smrti njegove supruge Ankice o kojoj je s neizmjernom nježnošću pisao u e-poruci kojom mi se javio.

Te male crkve, što bijele se među zelenilom tamnim / I dižu se nad morem, s visoka gledajaći / Pozdravljali su brodovi pred vidokrugom kamnim / Zavičaj u njima videć, iz daljina se vraćajući. (F. Alfirević)

Za Josipa Pečarića prvi put sam čuo negdje na početku Domovinskoga rata. Kako je moj pokojni otac Marin znao za svako i najmanje selo izvan Hrvatske u kojemu Hrvati žive i kako smo imali i u Metkoviću i na Braču Bokelje u susjedstvu, Boka mi nije bila nepoznanica, a posebno mi se sviđao bokeljski naglasak koji je bio negdje između neretvanske novoštokavice i bračke čakavice, dakle štokavski s čakavskom patinom. Sve da je akademik Pečarić Boku i hotio zatajiti, odao bi ga njegov govor koji se nije mijenjao otkad sam prvi put odgledao njegov javni nastup do kraja života.

Možda se vama, dragi čitatelji, čini nebitnim da se bokeljski govor čuje u javnome prostoru, ali je za narodno pamćenje izrazito važno da hrvatsko općinstvo shvati da hrvatski jezik ne čine samo govori zagrebačkoga prstena, Maloga mista i Gruntovčana, da „bosanski“ ne govori samo Enis Bešlagić, nego i desetci tisuća Hrvata od Bihaća, Prijedora i Banje Luka do Srebrenika, Tuzle i Živinica te od Save do Rame.

Pristati da se „bosanski“ (u smislu oznake govornoga područja) izdvoji iz hrvatskoga, znači odreći se i Hrvata koji žive na tome prostoru, a bokeljsko je područje još manje i time prosječnomu Hrvatu nepoznatije, pa nisu bili rijetki komentari: „Kako to govori? Je li to crnogorski?“ (Sa sličnim su se pitanjima susretali i moji bokeljski prijatelji poput tajnice Hrvatskoga nacionalnog vijeća Ane Vuksanović tijekom studija u Zagrebu.)

Upravo je zato početkom 90-ih bilo neobično važno da se i bokeljski govor, koji terenski nije istraživao nijedan jedini Hrvat od 1892. do 2011., čuje u javnosti e kako bi ljudi shvatili da je i to hrvatski, i to hrvatski s pedigreom, govor koji je temelj odvjetka hrvatske književnosti pisane hrvatskim jezikom barem 400 godina, odvjetka koji više od 300 godina ima svoja leksikografska djela i koji se barem 300 godina naziva i hrvatskim imenom (zacijelo i duže jer nije ni trebalo zapisivati ono što je očito).

Večer uoči smrti Josipa Pečarića predsjednik Hrvatskoga nacionalnog vijeća Zvonimir Deković (Ponovno slučaj?) proslijedio mi je poveznicu sa snimkom emisije U krupnome planu iz 1992. u kojoj su gostovali don Branko Sbutega, Zvonimir Janović, Đuro Vidmarović i akademik Pečarić. Tad su valjda prvi put u povijesti čak tri Bokelja, vrhunska intelektualca, javno raspravljala i izložila se izravnim pitanjima (od kojih nisu sva bila ugodna) pred najširim hrvatskim auditorijem i to najmanje o prošlosti, a najviše o budućnosti Hrvata u Boki kotorskoj, koja se onomad nije činila nimalo svijetlom.

Akademik Pečarić nije u toj emisiji previše govorio, ali je izrekao nekoliko ključnih stvari. Među ostalim, spomenuo je 1945. kao ključnu godinu hrvatskoga egzodusa izrekavši kako nema demografskoga pada koji bi izazvao da se udio nekoga naroda u nekoliko desetljeća smanji za pet-šest puta.

Da je bio u pravu, nije teško utvrditi po rezultatima popisâ stanovništva. Uzmimo za primjer nekoliko naselja: u Dobroti je 1931. živjelo 48,45 % Hrvata, a 1971. tek 10,72 %, u Kotoru je udio Hrvata u istome razdoblju pao s 59,00 % na 18,53 %, u Tivtu s 80,69 % na 49,44 %, u Prčanju sa 76,16 % na 32,57 %, a u Perastu sa 69,83 % na 24,01 %.

Još je gore stanje bilo u Spiču (područje između Budve i Bara) koji se skupno popisivao do 1961. Ondje je udio Hrvata s 55,56 % godine 1931. pao na 7,04 % godine 1961. Treba pritom napomenuti kako pad udjela Hrvata u Spiču nije samo odraz iseljavanja nego i činjenice da se Hrvatima nakon 1945. nalagalo da se izjašnjavaju kao Crnogorci.

Danas, pak, nijedno naselje u Spiču nema ni katoličku, a kamoli hrvatsku trećinu, da ne spominjemo većinu, tek su se kao katolički održali susjedni Zupci pred samim Barom. Spomenimo i Herceg-Novi koji je hrvatsku većinu izgubio već 1931. (godine 1900. ondje je živjelo 59,46 % Hrvata), ali je i u tome gradu udio Hrvata pao s 28,37 % godine 1931. na 8,40 % godine 1971., a Budva je s 39,81 % Hrvata 1900. pala na tek 4,31 % godine 1971. Pečarić je upozorio i na činjenicu da se Hrvate sa završenim fakultetima nije zapošljavalo (on je osobno za to primjer), a dovodili su se kadrovi sa strane, što je ubrzavalo promjenu narodnosnoga sastava.

O progonima bokeljskih Hrvata Pečarić je, u suautorstvu sa suprugom Ankicom, 1998. napisao članak Kako je Boka postala dio Crne Gore: slučaj Oslava Smodlake. U njemu se navodi kako je potkraj Drugoga svjetskog rata ubijeno desetak uglednih Bokelja (među kojima i tri svećenika) te rasvjetljava tužna sudbina tivatskoga fotografa Oslava Smodlake koji je 1949. mučki ubijen samo zato što je odbio posao na Cetinju kako ne bi bio odvojen od supruge i kćeri koja je imala tek 11 mjeseci.

Upozoravao je akademik Pečarić na to da su poslijeratni progoni svećenstva i kasnija ekumenska usmjerenost (što je Srpska pravoslavna Crkva obilato iskorištavala) te suradnja dijela svećenstva također doprinijeli iseljavanju i odnarođivanju dijela bokeljskih Hrvata. Akademik se Pečarić Bokom, uz stalne javne nastupe i podsjećanja hrvatske javnosti na bokeljsko pitanje, bavio i u svojemu publicističkome radu objavivši desetke knjige o viđenijim Bokeljima i autorima koji su se bavili Bokom, a nova je knjiga u njegovu publicističkome nizu (negdje sam pročitao podatak da je do 2025. objavio 225 knjiga o različitim hrvatskim uglednicima) trebala biti posvećena Lovorki Čoralić.

Dani daleko od tebe, beskrajne literarne noći / Svijet bez zbilje ali svoj i konačan / Poput dobre pjesme čvrsto zatvoren sa svih strana / I ja u dimu lule za šankom dalekih mora / Što nas dijele u svakom času admiral / Svojih priviđenja (B. Maruna)

Već i iz ovoga malenoga uzorku bokeljskoga dijela opusa akademika Pečarića razvidno je kako je njegovo djelovanje bilo trojako: znanstveno, publicističko i aktivističko. Hrvatske je srednjostrujaške medije izluđivao ponajprije ovim trećim jer se nisu bili naviknuli na aktivizam zdesna. Kako bi ga izbacili iz kolosijeka, često su mu, dosljedni kakvi jesu, predbacivali školovanje u Beogradu iako je više puta objasnio kako je na studij u Srbiju otišao iz obiteljskih razloga.

Očito je našim novinarskim vedetama veći problem bio Pečarićev povratak iz Beograda u Zagreb nego dobrovoljno preseljenje Gorana Bábića iz Zagreba u Beograd koje nazivaju progonom. Njegova potpora hrvatskim generalima, Thompsonu i HOS-u te iste medije i dalje žulja, pa je, primjerice, Tportal prenio HINA-inu vijest o Pečarićevoj smrti stavivši naslov Preminuo akademik Pečarić: htio je da ZDS postane službeni pozdrav vojske iako u samoj vijesti o tome nije bilo ni spomena, a slično je učinio i Jutarnji list.

S druge strane, pomalo je i sramotno, poglavito u današnje doba kad je sve lako provjerljivo, da je u većemu broju novinskih izvješća stajala kriva godina njegova rođenja (1947. umjesto 1948.).

Oko vrata uvijek nosim / Grumen tvoje zemlje svete / Idem bliže Stvoritelju / Pjevajuć ti Uskrsnuće (V. Čižek)

Možda bi na ovome mjestu trebalo štogod napisati i o akademiku Pečariću kao matematičaru, ali ja ću tek reći kako je i u životu taj Bokelj bio vrstan poznavatelj teorije nejednakosti na primjeru bokeljskih Hrvata. Volio bih da na onome svijetu dobijem prigodu gledati nastavak rasprave između njega i don Branka, pogotovo danas kad u Crnoj Gori Hrvati imaju svoju stranku i svoje nacionalno vijeće te kad se hrvatski stijeg ponosno vihori na hrvatskome domu u Donjoj Lastvi unatoč nekoć raširenomu mnijenju kako se Hrvati u toj državi nemaju ni volje ni mogućnosti politički organizirati. Akademik Pečarić imao je neobičan način komuniciranja tijekom kojega bi na kraju, poput kakva luckastoga profesora, nešto sebi promrmljao u bradu. Što bi pritom htio reći, shvatili biste tek kad biste došli kući ili kad bi vam se upalila lampica nakon nekoliko dana.

Bilo je nečega dječje radoznaloga u njegovu liku, a donkihotovskoga u javnome djelovanju, što mu je, rekao bih, bokeljska popudbina. Smetalo mu je jako kad su neki kompromiserski iz „nadimka“ Zaljev hrvatskih svetaca izbacili pridjev u sredini, a najviše bi ga veselilo kad bi mu netko slučajno (Zar opet slučaj?) prišao u Kotoru dok je pio kavu jer je znao što skrivaju stihovi Frana Alfirevića „sve što u dnu tišti kao nerečene riječi bola, o kom se šuti“.

Do kraja života pamtit ću dvije zgode povezane s njim. Prva je trenutak kad me blagoslovio kao Bokelja po izboru te me tako od toga trenutka nazivao u svim svojim objavama. Druga je trenutak kad mi je mahnuo tijekom svečanoga proglašenja za člana suradnika HAZU i poslije u prolazu uz osmijeh dobacio: „Ti si naš! Iz bokeške kvote!“

Za sam mi oproštaj ostaje tek parafrazirati Nenu Ninčevića: „Kad kažem Boka, mislim Hrvati, Kad kažem Perast, mislim pobjeda! Kad molim Tripuna, molim za povratak. Kad vidim Kotor, sjetim se Josipa.“ Dovidova i s anđelima, akademiče Pečariću!

Domagoj Vidović, Hrvatski tjednik