Jutro bez NATO-a: Hrvatska na vjetrometini povijesti

Zamislite jutro u Zagrebu bez NATO-a. Bez članka 5. Bez američkog nosača aviona u Splitu i bez automatske rečenice “saveznici će reagirati”. Samo tišina i karta Europe na kojoj se ponovno crtaju strelice utjecaja. U takvom svijetu male države nemaju pravo na paniku. Imaju samo pravo na hladan proračun.

Ono što je do jučer zvučalo kao teorijska vježba, danas se sve češće izgovara naglas. Donald Trump u sve više dovodi u pitanje smisao i obveze NATO-a, pa i otvoreno najavio mogućnost američkog distanciranja od saveza. Takve izjave nisu tek retorički ekscesi za unutarnju političku publiku. One su signal – možda još ne promjene, ali svakako erozije sigurnosne pretpostavke na kojoj Europa počiva od 1949.

NATO je Hrvatskoj bio više od vojnog aranžmana. Bio je politička potvrda izlaska iz balkanskog vakuuma i ulaska u zapadni poredak. Bio je signal investitorima, susjedima i domaćoj javnosti da iza Zagreba stoji sustav moći.

Kako je pisao Hans Morgenthau u Politics Among Nations, međunarodna politika je borba za moć. Savezi nisu sentimentalne zajednice vrijednosti, nego instrumenti interesa. Dok postoji interes, postoji i garancija. Kad interes oslabi, garancija postaje upitnik.

Prvo treba izgovoriti bez uljepšavanja: Hrvatska ne može biti vojno samodostatna. Ne u ozbiljnom strateškom smislu. Manje od četiri milijuna stanovnika, demografski pad, izgubljena sposobnost biološke samoreprodukcije nacije, ograničena industrijska baza i ekonomija oslonjena na usluge nisu temelj za potpunu obrambenu autonomiju.

Moderna obrana znači slojevitu protuzračnu zaštitu, satelitsku i obavještajnu potporu, kibernetičke kapacitete, mornaricu sposobnu kontrolirati širi Jadran i stalna ulaganja u visoku tehnologiju. To traži novac i vrijeme – i čak tada, bez nuklearnog odvraćanja i bez strateške dubine, Hrvatska bi ostala mala sila na otvorenom prostoru. Samodostatnost bi bila politički slogan, ali ne i realna sigurnosna arhitektura.

Zato se nameće ideja regionalnog vojnog saveza – oslonca na Italiju, Sloveniju, Austriju i Mađarsku. Na papiru, takav blok ima logiku. Italija donosi ozbiljnu mornaricu i zrakoplovstvo, industrijsku bazu i geostratešku težinu na Mediteranu. Slovenija je prirodni operativni partner, s kojim Hrvatska dijeli prostor i infrastrukturu. Austrija je ekonomski snažna i stabilna, Mađarska vojno ambiciozna i u modernizaciji.

No savezi nisu matematičke operacije. Italija ima svoje prioritete – Sredozemlje, Crveno more, zapadni Atlantik, migracije, unutarnju političku dinamiku. Austrija ima tradiciju neutralnosti i oprez prema vojnom avanturizmu.

Mađarska vodi vanjsku politiku koja balansira između Bruxellesa i drugih centara moći, što otvara pitanje dugoročne pouzdanosti. Slovenija je bliska, ali vojno ograničena. Kohezija takvog bloka ovisila bi o stalnom usklađivanju političkih volja, a povijest srednje Europe pokazuje koliko su te volje promjenjive.

Kako upozorava John Mearsheimer u The Tragedy of Great Power Politics, male sile traže sigurnost u strukturama koje same ne mogu proizvesti. Regionalni savez bez nuklearnog odvraćanja i bez jasnog vodstva bio bi snažniji od Hrvatske same, ali slabiji od šire europske ili transatlantske konstrukcije. Bio bi važan sloj sigurnosti – zajedničke vježbe, koordinacija obrane Jadrana, interoperabilnost – ali teško bi mogao zamijeniti veliki okvir.

I tu dolazimo do problema koji je možda i ozbiljniji od same vojne matematike: Hrvatska nema razvijenu infrastrukturu strateškog promišljanja. Ne postoji snažan, kontinuirano financiran think-tank ekosustav koji bi sustavno modelirao scenarije poput raspada NATO-a, procjenjivao rizike i predlagao operativne odgovore.

U državama koje ozbiljno shvaćaju sigurnost, takvi instituti rade upravo ono što politika često izbjegava – razmišljaju o najgorim mogućim ishodima. U Hrvatskoj, takva misao prečesto ostaje fragmentirana, akademska ili ad hoc. U svijetu u kojem se temelji poretka počinju ljuljati, to postaje strateški nedostatak.

A onda dolazimo do najosjetljivijeg pitanja: kako bi se Hrvatska postavila prema Bosni i Hercegovini i Srbiji u scenariju raspada NATO-a? Bosna i Hercegovina za Hrvatsku nije samo susjed. Ona je geografski i sigurnosni “perec” koji presijeca hrvatski teritorij, razdvaja sjever i jug i utječe na stabilnost cijele obale.

U slučaju slabljenja međunarodnih garancija, svaka ozbiljna politička ili institucionalna kriza u BiH postala bi izravno sigurnosno pitanje za Zagreb. Eventualna destabilizacija zapadne Bosne, jačanje srpskih separatističkih tendencija ili unutarnji sukobi ne bi ostali izolirani.

Hrvatska si u takvom scenariju ne bi smjela dopustiti pasivnost. To ne znači intervencionizam ni avanturizam, nego aktivnu politiku stabilizacije: jačanje položaja Hrvata u BiH kroz institucionalne mehanizme, snažnije gospodarsko povezivanje, infrastrukturne projekte i sigurnosnu suradnju. Ključ bi bio spriječiti vakuum moći. U svijetu bez NATO-a, granice se čuvaju preventivno – politički, ekonomski i, ako treba, logistički.

Prema Srbiji politika bi morala biti dvostruka: čvrsta u odvraćanju i racionalna u komunikaciji. Beograd bi u vakuumu moći pokušao proširiti manevarski prostor, balansirajući između europskog puta i alternativnih savezništava. Hrvatska bi morala izbjeći retoričku eskalaciju, ali istodobno održavati jasnu obrambenu spremnost.

Stabilna vojska, jasni regionalni i europski oslonci i ekonomska međuovisnost smanjuju prostor za avanturizam. Otvoreni kanali komunikacije smanjuju rizik pogrešne procjene.

Kako je pisao Zbigniew Brzezinski u The Grand Chessboard, prostor između velikih sila često postaje zona nadmetanja. Zapadni Balkan upravo je takav prostor – rub euroazijske ploče na kojem se testiraju granice utjecaja. Ako nestane šireg sigurnosnog kišobrana, regionalni akteri će instinktivno tražiti nove oslonce i testirati odnose snaga.

Zato hrvatska strategija u scenariju raspada NATO-a ne može biti jednodimenzionalna. Ne može se svesti na romantičnu ideju samodostatnosti, jer ona nije realna. Ne može se osloniti samo na regionalni savez, jer on nije dovoljan.

Mora biti slojevita: jačanje vlastitih obrambenih kapaciteta do razine ozbiljnog odvraćanja, duboka integracija u europske sigurnosne projekte i – jednako važno – izgradnja domaće analitičke infrastrukture koja će takve scenarije promišljati prije nego što postanu stvarnost.

Geopolitika nije arena emocija ni povijesnih resentimana. Ona je aritmetika moći, prostora i interesa. Mala država opstaje samo ako razumije vlastite limite i ako na vrijeme gradi mrežu oslonaca. U svijetu u kojem se savezi tresu, sigurnost nije poklon – ona je rezultat hladne procjene i stalnog ulaganja.

M. Marković/Foto: T. Brandt