Kad se kuca na tuđa, a kad na vlastita vrata: hrvatski dvostruki standardi

U hrvatskom javnom prostoru posljednjih se godina ponavlja isti obrazac: metode ostaju iste, mijenjaju se samo akteri i njihove uloge. Ono što je jučer bilo proglašavano  poželjnim “građanskim aktivizmom”, danas se naziva “prijetnjom”, “uznemiravanjem” ili  “napadom na demokratski poredak”. A razlika je, čini se, samo u tome tko stoji pred čijim vratima.

Godine 2004. u Sydneyu u Australiji nazočio sam prosvjedu oko 70. 000 ljudi u kvartu gdje je živio ministar prometa. Vrlo bučan prosvjed bio je bio protiv izgradnje još jedne uzletno-slijetne staze na tamošnjem aerodromu, a za potrebe Olimpijade 2000. godine.

Aerodrom u Sydneyu je u središtu grada, ispod uzletno-sletnih staza vodi  nekoliko gradskih autocesta. Ljudi koji žive u blizini zračne luke pobunili zbog buke koja koja će izgradnjom nove piste biti još jača. Snimili su zvukove na aerodromu, iznajmili sedam velikih kamiona sa zvučnicima, došli pred zgradu u kojoj živi ministar i puštali mu zvukove spuštanja i dizanja aviona. Prosvjed, koji je prijavljen i odobren od nadležnih tijela, trajao je osam sati.

To je  jedini meni poznati prosvjed pred domom neke osobe koji mi je bio simpatičan i koji bih i danas podržao.

2019.: Ponoćno kucanje na vrata kao borba za javni interes

Godine 2019. Bojan Ivošević i skupina stanara iz centra Splita uputili su se na Blatine, pred vrata gradskog vijećnika Petra Škorića.

Na fotografijama i videu su veseli kao da dolaze na tulum i nose darove. Zvonili su mu na portafon oko ponoći, pred kamerama zahtijevajući da se spusti i objasni najavljenu odluku o produljenju radnog vremena ugostiteljskih objekata.

Taj čin mnogi su tada slavili kao primjer „hrabrog građanskog otpora“, „borbe za pravo na mir“ i „aktivizma koji se ne boji moćnika“. Škorić je tada dobio poruku:

“Žao nam je što smetamo, ali sutra ćete nam onemogućiti normalan život.” Odgovor s druge strane bio je kratak: “Prošetajte.”

Za jedne – demokracija na djelu, za druge – pritisak na privatni dom i obitelj.

Prosvjed pred kućom Dežulovićevih roditelja – ista metoda, druga reakcija

Sedam godina kasnije, ista scena, ali potpuno drugačija reakcija. Autohtona Hrvatska stranka prava najavila je prosvjed protiv Borisa Dežulovića, ali ne pred njegovim domom, nego pred kućom njegovih roditelja. Iako je novinar zatražio zabranu skupa, prosvjed se uz prisutnost policije, ipak održao.

Ovaj put reakcije su bile žestoke: osude političara, zahtjevi za kaznenim progonom, upozorenja o poticanju mržnje i linču.

Dalija Orešković, koja je i sama bila meta sličnog prosvjeda, poručila je da je riječ o „primitivizmu“, „napadu na sve nas“ i „testu licemjerja vlasti“.

Usporedba dviju situacija otkriva neugodan obrazac:  Kad prosvjedujemo pred tuđim vratima – to je aktivizam. Kad netko prosvjeduje pred našim – to je prijetnja.

Ovaj dvostruki standard nije samo politički problem, nego društveni. On stvara atmosferu u kojoj se metode pritiska normaliziraju, a granica između legitimnog prosvjeda i uznemiravanja briše. Privatni dom postaje poprište političkih obračuna, a obitelji kolateralne žrtve.

Ovdje svako treba naglasiti da postoji temeljna civilizacijska razlika između prosvjeda pred domom političara – koji je javna osoba – i prosvjeda pred domom njegovih roditelja, koji nisu sudionici javnog života i ne smiju biti meta ničije politike. To je civilizacijska crta preko koje se ne smije prijeći.

Kao što je bio skandal uvlačenja u priču roditelja Josipa Dabre (poglavito majke pravoslavke) zbog njegovih postupaka.

 Škorićeva poruka: “Isti vinovnici, samo različite uloge”

Petar Škorić, prisjećajući se 2019., danas poručuje: “Kad si pred tuđim vratima, to je aktivizam. Kad su pred tvojim, to je problem.”

Njegova rečenica, sviđala se kome ili ne, otvara važno pitanje: Je li Hrvatska spremna priznati da je granica privatnosti jednaka za sve bez obzira na političku boju, profesiju ili svjetonazor?

Mogao bih ovdje spomenuti i upad u Thompsonov stan novinarke Danke Derifaj 2021. godine, koji je također podijelio javnost, ali i ova dva slučaj su dovoljna. A upeavo je novinarka Danka Derifaj bila na kontraprosvjedu protiv Keleminca u Splitu

Najopasniji dio ove priče nije ni Ivošević 2019. ni Keleminec 2026. Najopasniji dio je činjenica da se u Hrvatskoj sve češće normalizira praksa u kojoj se političke poruke, frustracije i ideološki obračuni nose pred nečija privatna vrata. Time se briše granica koja bi u svakoj demokraciji morala biti sveta: dom nije politička arena, a obitelj nije kolateral.

Kad se ta granica jednom sruši, više nije važno tko je meta. Danas je to političar, sutra novinar, prekosutra netko tko je samo „kriv“ zato što je drugačiji, glasniji ili tiši. Društvo koje tolerira takve metode, čak i kad se slaže s porukom prosvjednika, otvara vrata spirali zastrašivanja iz koje se teško izlazi.

Upravo zato dvostruki standardi nisu samo licemjerje – oni su prijetnja stabilnosti. Jer ako je nešto dopušteno „našima“, a zabranjeno „njihovima“, onda to više nije pitanje demokracije, nego pitanje moći. A moć koja se demonstrira pred tuđim vratima uvijek je opasna, bez obzira tko je drži u rukama.

Što nam ove dvije epizode zapravo govore

Ove dvije scene — ponoćno zvonjenje 2019. i prosvjed pred kućom staraca 2026. – nisu samo politički incidenti. One su ogledalo društva koje još nije odlučilo kakvu demokratsku kulturu želi.

Tri su ključne pouke:

1. Metode pritiska ne postaju legitimne samo zato što ih koristi „naša“ strana. Ako je nešto neprihvatljivo danas, bilo je neprihvatljivo i jučer. Ako je nešto bilo „aktivizam“ jučer, ne može biti „prijetnja“ danas samo zato što su se zamijenile uloge.

2. Institucije moraju biti dosljedne. Policija, sudovi i vlast ne smiju reagirati prema političkoj boji mete. Selektivna zaštita stvara dojam da je zakon fleksibilan, a to je najbrži put prema nepovjerenju u državu.

3. Društvo mora povući jasnu crtu. Prosvjed je temeljno pravo, ali prosvjed pred privatnim domom, posebno kad su unutra djeca ili stariji, prelazi iz sfere javnog izražavanja u sferu zastrašivanja. To nije pitanje ideologije, nego civilizacijskog standarda.

Ako Hrvatska želi biti zrela demokracija, mora prestati tolerirati metode koje bi u svakoj uređenoj državi bile neprihvatljive  bez obzira tko ih koristi i protiv koga su usmjerene. Jer kad se jednom izgubi osjećaj da je dom sigurno mjesto, izgubi se i temelj povjerenja u društvo.

Ako se prosvjedi pred privatnim domovima normaliziraju, sutra će to moći raditi svatko – svakome. Ako se osuđuju selektivno, ovisno o tome tko je meta, onda to više nije borba za demokraciju, nego borba za vlastitu komociju. Zato je ključno postaviti jedno jednostavno pravilo  – privatni dom nije politička arena. Nikome i nikada.

Primjer iz Australije pokazuje kako to izgleda u uređenoj demokraciji.

M. Marković/Foto: