Kako se prosvjed antifašista pretvorio u jugo-retro kabare

Kad se u hrvatskom političkom akvariju pojavi kakva nova parola, obično ispliva kao mjehurić iz neke zakulisne cijevi, bez autorstva, bez potpisa, bez ičije odgovornosti.

No ovih dana po zidovima niču plakati koji zazivaju „Balkansku federaciju bez država i nacija“, pa čovjek ne zna treba li se nasmijati ili zabrinuti. To je onaj tip ideje koja izgleda kao da je ispala iz neke studentske sobe 1971., zajedno s posterom Che Guevare i neispravnom crvenom lampom u kutku sobice.

Poblem, naravno, nije u tome što netko sanjari o unitarnim utopijama – Balkan je pun takvih. Problem je što se takvi plakati sad pokušavaju nakačiti na leđa tzv. antifašističkim prosvjedima u Hrvatskoj. A to, ruku na srce, više šteti „antifašizmu“ nego što mu pomaže. Jer, ako postoji nešto što može diskreditirati svaki društveni pokret, onda je to – gola budulaština.

U trenutku kad se zamišljaš kao urbani borac protiv tobožnjeg fašizma u Hrvatskoj, a na prosvjed dovučeš slogan koji bi i komitet iz ’48. proglasio pretjeranim, ne djeluješ subverzivno, nego karikaturalno.

Hrvatska javnost, već dobrano cijepljena protiv svih balkanskih zajedništava koja mirišu na povijesne recidive, s pravom će takvu polit-montažu doživjeti kao provokaciju ili, još gore, kao infantilnu provjeru strpljenja.

 

Zapravo, takvi plakati jesu dokazni materijal da se „antifašiste“ prikaže kao nekakve nostalgične jugo-romantičare, nesvjesne stvarnog političkog trenutka. Nije problem u mentalitetu Balkana – Balkan je tu prekoputa, nego u fascinaciji nepostojećim projektima koji se lijepe na stvarne probleme.

A svaki, iole relevantni prosvjedi trebaju biti fokusirani, ozbiljni, moderni. Ne mogu si dopustiti da izgledaju kao da ih režiraju amateri koji nisu shvatili da 20. stoljeće, hvala na pitanju, više ne stanuje ovdje. I zato je najveća šteta u tome što ovakvi plakati ne otvaraju prostor za raspravu, nego zatvaraju uši onima koji bi možda htjeli poslušati. 

M. Marković/ Nika Kovačević /GLOBAL