Komšićeva stalna predstava: Hrvatska kao imaginarni neprijatelj

Željko Komšić je već dvadeset godina specijalist za jedan trik: Hrvatska je kriva za sve. Nije važno je li riječ o presudi Europskog suda, neuspjehu domaće politike ili međunarodnim procesima u kojima BiH sama sebe sapliće – Komšić ima spreman odgovor. Kriva je Hrvatska. Ako nema dokaza, tim bolje: teorija zavjere ionako uvijek zvuči uzbudljivije od dosadne stvarnosti.

Njegov nedavni nastup pred Ujedinjenim narodima samo je nova epizoda te serije. Optužio je Hrvatsku da je donirala Europskom sudu za ljudska prava i time kupila presudu protiv žalbe njegova savjetnika Slavena Kovačevića.

Teza zvuči kao scenarij trećerazredne političke serije: Zagreb, koji jedva krpa vlastiti zdravstveni sustav i škole, navodno podmićuje međunarodni sud donacijom – i to ne bi primijetili ni Strasbourg ni Bruxelles. To je logika kafanske rasprave, a ne ozbiljne državničke optužbe.

Komšićeva politička biografija temeljena je na apsurdu: on je „hrvatski član“ Predsjedništva kojeg nikada nisu izabrali Hrvati. Biraju ga, višekratno, Bošnjaci. Da bi prikrio tu demokratsku anomaliju, Komšiću je potreban neprijatelj, i to stalni. Hrvatska mu je idealna meta – dovoljno blizu, dovoljno važna, a opet dovoljno izdržljiva da preživi i najfantastičnije optužbe. To je njegov alibi za sve: umjesto da se bavi unutarnjim problemima BiH, on maše prstom prema Zagrebu.

Za presudu Europskog suda kriva mu Hrvatska 

Godinama tako gradi karijeru na jeftinom antihrvatstvu. Kad se pregovaralo o izbornom zakonu – kriva je Hrvatska. Kad se Schmidt umiješao i donio odluku koja se njemu nije svidjela – opet Hrvatska. Kad Europski sud presudi protiv njegova savjetnika – tko bi drugi nego Hrvatska.

To je politička tehnologija kojom se hrane dnevnopolitički naslovi, ali koja nikad ne daje rezultate. Jer ni Schmidt, ni Bruxelles, ni Washington njegove optužbe ne shvaćaju ozbiljno.

Ono što Komšić pokušava stalno prekriti jest činjenica da Bosna i Hercegovina ostaje talac vlastitih unutarnjih kontradikcija. Mladi bježe, gospodarstvo stagnira, političke institucije su paralizirane. Komšić se na to ne osvrće, jer tada bi morao priznati da nema rješenja. Umjesto toga, gradi narativ o „hrvatskoj zavjeri“ koja navodno guši BiH. To je stara škola jugoslavenske diplomacije – kad zapne kod kuće, iziđeš vani i optužiš susjeda.

Ironija je u tome da njegove stalne tirade više ne uzbuđuju ni domaću publiku. Čak ni bošnjački politički vrh, koji ga je do sada tolerirao kao korisnog saveznika, sve ga češće gleda kao relikt prošlosti. On nastavlja govoriti istim tonom, s istim optužbama, ali publika se već umorila. I dok on na međunarodnim pozornicama dramatizira o korupciji i donacijama, život u BiH ide dalje – bez vizije, bez pravca, ali i bez ikakvog interesa za njegove govore.

Komšić je tako ostao političar jedne uloge: „hrvatski Hrvat koji se bori protiv Hrvatske“. To je lik koji je možda nekoć imao publiku, ali danas sve više nalikuje glumcu koji na praznoj sceni ponavlja monolog uvjeren da ga cijeli svijet sluša.

Svjetla polako gasnu, dvorana se prazni, a on i dalje drži govor, uvjeren da igra glavnu ulogu. Problem je samo što u ovoj predstavi više nitko ne kupuje kartu. 

M. Marković/Foto: FaH