Krapovićev mali balkanski veto: Crna Gora protiv vlastite budućnosti

Kad ministar obrane Crne Gore Dragan Krapović zabrani crnogorskim vojnicima da prisustvuju vojnom mimohodu u Zagrebu povodom Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, to nije samo jedna mala balkanska politička epizoda. To je još jedan čin u beskrajnoj opereti zabluda, gdje se mikronacionalne uvrede pretvaraju u geopolitičke poruke, a stvarna politika nestaje u dimu simboličkih gesta.

Krapović je, formalno, liberal iz prosrpskih Demokrata, a zapravo politički eksponent jednog podivljalog resentimana – resentimana prema svemu što podsjeća na Zapad, red, vrijednosti i samosvijest. U njegovoj gesti nema ničega obrambenog – nema doktrine, nema strateškog razmišljanja, ni trag pragmatizma. Radi se o čistom inženjeringu povrijeđenosti.

Krapović je vojnicima Crne Gore zabranio da budu tamo gdje su bili njihovi suborci 1995. – jer istina je da su tada i pripadnici Vojske Jugoslavije (koja se još nije raspala) gledali „Oluju“ sa suprotne strane optike. Neki s puškom, neki s binokularima.

Ali, danas, 30 godina kasnije, kada Hrvatska – članica EU i NATO-a – obilježava pobjedu nad Miloševićevim agresorskim projektom, Crna Gora, također članica NATO-a, povlači se iz mimohoda ne zato što ne razumije što se slavi, nego zato što to razumije predobro. Krapović ne može oprostiti Hrvatskoj što je preživjela, pobijedila, i još k tomu – uspjela.

Odluka da vojska Crne Gore ne prisustvuje mimohodu nije čin neutralnosti. Nije čak ni politička kalkulacija. To je gestikulacija – signal da se Crna Gora ponovno pokušava vratiti u sjenoviti zagrljaj Balkana, tamo gdje dominira Beograd, a razumski interesi male države bivaju podređeni velikim emocionalnim naracijama o izdaji, bratstvu, žrtvi i obnovi mita o srpskoj nevinosti. I to dolazi iz ministarstva obrane, institucije koja bi trebala biti oslonac racionalnosti, profesionalizma i zapadne vojne integracije.

Umjesto toga, imamo balet malih frustracija i simboličkih otkazivanja. Vojnici ne idu na mimohod, politička elita ne ide na proslavu, a javni diskurs klizi prema standardnim temama tipa “mi smo nevini”, “oni slave naš poraz”. Sve to vodi jednom – u novu crnogorsku politiku infantilnog izolacionizma, koja se želi svidjeti jednima u Beogradu, drugima u Moskvi, a ponajviše – samima sebi, u ogledalu narcisoidne geopolitike.

Snaga se danas ne pokazuje tenkovima, nego savezima.

A Krapović – umjesto da šalje vojnike na mimohod – šalje poruku da Crna Gora ne zna gdje joj je mjesto. U nedostatku stvarne strategije, ministar obrane Crne Gore poseže za najjeftinijim oblikom politike – emocionalnim performansom.  Nije to odluka, to je totalni blesavluk, balkanski refleks da se na kompleksnu situaciju odgovori uvrijeđenim podvikivanjem iz zadnje klupe povijesti.

Sve to podsjeća na beogradsku školu politike: kad nemaš što reći – zabrani, kad nemaš što ponuditi – uvrijedi se. Blesava politika, blesav ministar, blesav rezultat. Crna Gora – žrtva tuđih trauma i vlastite nesigurnosti.

Piše: Marko Marković/ Foto: gov.me