Legat Dejana Medakovića: Od sumnjive literature do Memoranduma SANU-a

Dejan Medaković je bio jedan od najjačih zagovornika srpstva Dubrovnika i potpisnik Memoranduma SANU-a 1986. godine.

Gotovo sam svake godine tijekom listopada i studenoga doslovce zasut pozivima na različite znanstvene skupove, a čovjek mora biti nešto između Izaije (jer nikad ne znaš hoće li se koji otkazati) i Benka Kotruljevića (tj. dvostrukoga računovođe jer te znanstveni sustav goni da mjeriš svaki bodić za napredovanje, a opet si čovjek i htio bi izići u susret prijateljima, poznanicima ili sumislenicima) kako bi na sve što je zamislio dospio. 

Tijekom svojih putešestvija u Splitu sam se našao na dan uoči prosvjeda protiv uhićenja prosvjednika koji su prekinuli tribinu SKD-a Prosvjeta u Splitu i na dan kad se u Zagrebu prosvjedovalo protiv izložbe „Efemeris – legat Dejana Medakovića“. Kako sam toga dana putovao iz Paga, nisam pretjerano pratio što se zbiva, pa sam se čudio policijskoj patroli ispred hotela u kojemu sam odsjeo.

Tek kad sam se već navečer spustio na rivu, pregledao sam poruke i pomislio kako sam došao u Bejrut ili Gazu. Naravno, stvarnost je bila potpuno drukčija. Na ulicama je bilo mnogo torcidaša, ali je večer bila potpuno mirna, baš kao i dan kad je održan prosvjed. Na povratku u Zagreb sudjelovao sam 13. i 14. studenoga na 15. znanstvenome skupu o hrvatskim dijalektima.

U dugome razgovoru Dunja mi je Brozović Rončević potvrdila, jer ipak sam 90-ih bio dijete, kako je Dejan Medaković, među ostalim, bio jedan od najjačih zagovornika srpstva Dubrovnika, a da je potpisnik Memoranduma SANU-a iz jeseni 1986. već sam bio provjerio.

Kako je Fedor Moačanin još 50-ih prepoznao „literaturu sumnjive naučne vrijednosti“

Pretragom po svemrežju prvo sam naišao na kritiku Medakovićeva članka Srpska umetnost u severnoj Dalmaciji (1950.) iz pera hrvatskoga povjesničara i muzeologa Fedora Moačanina (1918. – 1997.). Već na prvim stranicama kritike u Historijskome zborniku (1951.) Moačanin uspoređuje Medakovića sa Simom Lukinim Lazićem (1863. – 1904.), koji je nijekao postojanje hrvatskoga naroda, sve katolike u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Srijemu i Bačkoj smatrao Srbima te bio jednim od pokretača Srbobrana u kojemu se, kako Moačanin navodi, ustrajalo „u šovenstvu i diletantizmu (…) sve do famoznog prikazivača srpske države u Indokini (…) pred drugi Svjetski rat.“

Moačanin je, kako sam veli, prema Medakoviću bio oštriji upravo zato što ga nije smatrao diletantom nego perspektivnim znanstvenikom kojega treba usmjeriti na pravi put. Osobito se žestoko osvrnuo na Medakovićevo pisanje o navodnome doseljenju Srba u Dalmaciju još u doba sestre srpskoga cara Dušana Jelene Šubićeve usporedno s navodnim zametcima pravoslavnoga vjerskog ustroja u Dalmaciji polovicom XIV. stoljeća.

Medaković se, naime, tad posredno služio izmišljotinama poznatoga velikosrpskog mitomana Nikodima Milaša o kojemu ste već mogli čitati u štivima Darka Utovca i Ivana Kozlice u

Hrvatskome tjedniku.

Kako čitav Moačaninov osvrt prepun ubojitih kritika na Medakovićev članak možete pročitati na e-adresi  https://hrcak.srce.hr, navest ću samo sljedeće:

“Uostalom osnovne pitanje za vjersku organizaciju Srba u sjevernoj Dalmaciji jeste to, da li je tada (polovicom XIV. stoljeća, op. D. V.) uopšte bilo naseljenih Srba na tom teritoriju? Dakako, dolazak jedne feudalne princeze (Jelene Šubićeve, sestre cara Dušana, op. D. V.) s pratnjom koja sačinjava njen dvor ne smatramo za naseljavanje. Iz dosad poznatog historijskog materijala izlazi da prvo masovno doseljavanje Srba u Dalmaciju pada dvadesetih godina XVI. vijeka u vezi s turskim osvajanjem unutrašnjosti današnje Dalmacije.

Pojedinačna naseljavanja datiraju još iz XV. vijeka. Detaljna proučavanja toga problema moći će vjerojatno točnije odrediti kronologiju naseljavanja Srba u Dalmaciji. Dok to ne bude učinjeno, opasno je upuštati se u kombinacije na osnovu tako nepouzdane literature kao što je Milaš, ili oni koji iz njega crpu.“

Moačanin Medakovića upozorava i na to da je srpsko svećenstvo u dalmatinskim primorskim gradovima počelo postupno mijenjati starije grčko u pravoslavnim župama tek u XVIII. stoljeću te da se grčka umjetnost u primorskim pravoslavnim crkvama ne može smatrati srpskom. U zaključku svojega osvrta Moačanin, među ostalim, navodi da se „kod politički osjetljive materije, hipoteze i zaključci autora poklapaju s izvjesnim nenaučnim šovinističkim tezama“, a zatim poentira: „To je nesumnjivo najteži nedostatak članka, iako smo uvjereni da je autor to napisao samo zato, što se služio literaturom sumnjive naučne vrijednosti, a ne možda iz prikrivenih političkih namjera.“

Hrvatski jezik kao kamen spoticanja i onda i danas

Ako su Medakovićeve namjere bile prikrivene, 80-ih su godina, tijekom sastavljanja Memoranduma SANU-a, postale vrlo otvorene. Budući da Hrvati rado govore o onome što nisu pročitali, odlučio sam pročitati tekst Memoranduma. U njemu, među ostalim, stoji:

“Delovi srpskog naroda, koji u znatnom broju žive u drugim republikama, nemaju prava, za razliku od nacionalnih manjina, da se služe svojim jezikom i pismom, da se politički i kulturno organizuju, da zajednički razvijaju jedinstvenu kulturu svog naroda.“

Treba li uopće spomenuti da je od 1986. do 1989. predsjednik KPH bio Srbin Stanko Stojčević, a da bi u Vojvodini najviši partijski dužnosnik bio Hrvat, bilo je nezamislivo.

Nešto malo niže potpisnici Memoranduma upućuju na pad udjela Srba u Hrvatskoj (zanimljivo je pritom da ne spominju velik porast broja Srba u Pločama, Puli ili Splitu gdje ih do 1948. gotovo nije ni bilo ili velik pad udjela Hrvata u Vojvodini, dijelovima BiH i Crnoj Gori koji je bio znatno veći od pada udjela Srba u Hrvatskoj baš tih godina) te težnju Hrvata da u SR Hrvatskoj oslužbene jezik pod narodnim imenom:

“Apsolutno, a ne samo relativno, opadanje broja Srba u Hrvatskoj dovoljan je dokaz za ovu tvrdnju. Prema popisu iz 1948. u Hrvatskoj je bilo 543.795 Srba, ili 14,48%. Po popisu iz 1981. godine njihov broj se smanjio na 531.502, što je od ukupnog broja stanovnika u Hrvatskoj iznosilo 11,5% (ne spominje se, pak, da je udio Hrvata u Hrvatskoj u istome razdoblju pao sa 78,7 % na 75,1 %; op. D. V.).

Za 33 mirnodopske godine broj Srba u Hrvatskoj je opao čak i u odnosu na ono posleratno vreme, kada je izvršen prvi popis i kada su posledice rata po broj srpskih stanovnika bile dobro poznate. Lika, Kordun i Banija (kao da ondje nije padao broj Hrvata, op. D. V.) ostali su najnerazvijenija područja u Hrvatskoj, što je silno podstaklo emigraciju Srba u Srbiju, kao i seobe u druge krajeve Hrvatske, gde su Srbi, kao došljačka, manjinska i društveno inferiorna grupa, veoma podložni asimilaciji. Uostalom, i inače je srpski narod u Hrvatskoj izložen rafiniranoj i delotvornoj asimilacionoj politici.

Sastavni deo politike je zabrana svih srpskih udruženja i kulturnih ustanova u Hrvatskoj, koja su imala bogatu tradiciju iz vremena Austro-Ugarske i međuratne Jugoslavije, zatim nametanja službenog jezika koji nosi ime drugog naroda (hrvatskog) oličavajući time nacionalnu neravnopravnost. Taj je jezik ustavnom odredbom učinjen obaveznim i za Srbe u Hrvatskoj, a nacionalistički nastrojeni hrvatski jezikoslovci sistematskom i odlično organizovanom akcijom sve ga više udaljavaju od jezika u ostalim republikama srpskohrvatskog jezičkog područja, što doprinosi slabljenju veza Srba u Hrvatskoj sa ostalim Srbima.

Ovakav učinak spremno se plaća kidanjem jezičkog kontinuiteta kod samih Hrvata i uklanjanjem međunarodnih termina dragocenih za komunikaciju sa drugim kulturama; naročito u oblasti nauke i tehnike.“

Kao što vidite, hrvatsko su jezično čistunstvo srpski akademici shvaćali približno kao naši svejedničari, a na težnju za jezičnom samobitnošću gledali su poput potpisnika nedavne Deklaracije o zajedničkom jeziku. Navodna je jezična neravnopravnost Srba osnažena sljedećom tvrdnjom:

“Ostrašćena revnost kojoj je cilj konstituisanje zasebnog hrvatskog jezika što se izgrađuje u protivstavu prema svakoj ideji o zajedničkom jeziku Hrvata i Srba ne ostavlja dugoročno mnogo izgleda srpskom narodu u Hrvatskoj da očuva svoj nacionalni identitet.“ Činjenica da se na hrvatskome standardnom jeziku nije mogao obrazovati nijedan Hrvat izvan SR Hrvatske, pa tako ni u zapadnoj Hercegovini gdje su u pojedinim općinama Hrvati činili više od 99 % stanovništva, dakako da nije spomenuta.

„Efemerni“ pogled na Hrvate kao bandite

Ako se Medaković i mogao skriti iza skupine akademika, malo mu se teže bilo skriti u petoknjižju Efemeris iz kojega je malo jasnije što je „legat“ njegova tetka:

“‘Ne osećam se dobro, a tek sam na početku, tu negde oko Gaja i njegove krađe srpskog jezika’, govorio nam je pun očajanja. ‘A onda, sve sam više zaprepašćen ovolikim neznanjem srbijanskih naučnika. Uzmi za primer Skerlića, taj je bio toliko naivan da je čak i jednog suludog Antu Starčevića proglasio Jugoslovenom! Pa Supilo, pa Trumbić, Radić, sve sami prevaranti, koji su se pokazali kao veštiji, prevejani majstori koji su znali da prevare i jednog takvog lisca kao što je bio Nikola Pašić.’“

Bilježi Medaković i misli Milana Kašanina, srpskoga književnika i povjesničara umjetnosti te osvjedočenoga hrvatskoga „prijatelja“, o Dubrovniku:

“Cela nesreća naše nauke počiva na uskom gledanju srednjovekovne Srbije, uvek iz istog ugla, iz vizije koju pruža sačuvani Dubrovački arhiv. Dakle, iz malog Dubrovnika, jedne minijaturne liliputanske državice, ocenjuje se jedna velika država koja je najzad postala carstvo. To je žablja perspektiva.“ Postavlja se, dakako, pitanje čemu onda višestoljetna težnja jednoga imperija za „liliputanskom državicom“ i svojatanje „Liliputanaca“.

Kašanin zatim dodaje: “Pogledajte samo njihovu galeriju naših vladarskih portreta. Pojedine kraljeve, kralja Milutina na primer, možete lepo da pratite od ranog detinjstva, kao malog princa, pa sve do njegove staračke dobi. Samo radi upoređenja da vam kažem da Hrvati nemaju sačuvan ni jedan jedini lik nekog njihovog vladara ili vlastelina. Šta bi oni dali za portret kralja Petra Krešimira ili tako nekog kralja? Mi ne bismo mogli da izdržimo svu tu njihovu hvalisavu dreku.“

Na svoju sreću Kašanin nije doživio da se otkrije freska krunidbe hrvatskoga kralja Dmitra Zvonimira u Vatikanu, o kojoj nas je nedavno izvijestio Marijan Lipovac. 

Nepoznavanje Medakovićeva opusa kao grijeh propustom

U Medakovićevo veselo društvance bio je uključen i barun Johann Albrecht von Reiswitz koji je boravio u Kraljevini Jugoslaviji uoči Drugoga svjetskog rata, a Hrvate je nazivao, kako stoji u Medakovićevu tekstu, „sasvim običnom bandom ubica“. Rado je pritom barun citirao Friedricha Schillera koji je navodno zapisao: „Ubijanje prepusti Hrvatima.“

Evo što su Medaković i društvo mislili o njemačkome barunu: „Mi smo ga otada posmatrali kao pravog junaka, a on nije propuštao da nebrojeno puta ponovi svoje duboko preziranje Hrvata, jadao se da je u bogatim sremskim manastirima sreo nekakve civilne upravitelje i da mu nije bilo teško da u njima odmah prepozna ordinarne pljačkaše, istinske marodere.“

Treba li napomenuti da je prva knjiga petoknjižja Efemeris objavljena 1990., a posljednja 1994., dakle uoči i tijekom Domovinskoga rata? Retoričko je, pritom, pitanje je li se pri dodjeli sredstava itko upitao što u tome petoknjižju piše kad očito nitko mjerodavan nije znao ni tko je Medaković. I nije prvi put da na provokaciju prvi put reagiramo post festum.

Nažalost, retoričko je pitanje jesmo li iz ovoga išta naučili i hoćemo li dopustiti da nam se nešto slično ponovi. Pitanje je, na koncu, koliko će od Medakovićeva legata i tenzija koje je njegovo javno izlaganje donijelo koristi imati sami hrvatski Srbi. I ono je, dakako, retoričko.

Domagoj Vidović/ Hrvatski tjednik/Foto: ss YT