Malić o “Mirotvorcu”: Pamflet umjesto dokumentarca u udarnom terminu HTV-a

Inicijativa “Za Hrvatsku Slobode” pri nevladinoj udruzi GONG, ustala je u zaštitu dokumentarnog filma “Mirotvorac” i njegovih autora pred hajkom televizije koja ga je prikazala na svom prvom i najgledanijem programu, u najgledanijem terminu.

Pod hajkom podrazumijevaju kritičku raspravu o filmu dan poslije prikazivanja, na najmanje gledanom programu HRT-a, u negledanom terminu. Uvreda je, dakle, kritički se osvrnuti na prikazani film na sporednom kanalu jer “to nije praksa kod filmova slične tematike”, tj. filmova o Domovinskom ratu i obrani od velikosrpske agresije.

Zašto ne bismo otvorili vrata i onima koji misle suprotno od službenih stajališta – koji tvrde da nije riječ o agresiji na Hrvatsku, nego o građanskom ratu kojeg smo sami isprovocirali? Jer to autori Mirotvorca jesu.

Njihova su polazišta takva i dijele ih s mnoštvom “mirotvoračkih” kolega u Srbiji koji proizvode slična remek-dokumentarna djela o jednakoj krivnji za rat. Ne vidim razloga da HRT i njima ne otvori vrata.

Mirotvorcima nije uspjelo dekonstruirati Domovinski rat u Benkovcu, ali im je to pošlo za rukom u najgledanijem terminu nacionalne televizije, neka vide i Benkovčani.

Mirotvorac nije dokumentarno-povijesni film. Autor Ivan Ramljak, definira ga kao “dokumentarno umjetnički”. Povjesničar Ante Nazor, jedan od naših najboljih poznavatelja arhivske građe o Domovinskom ratu, s pravom u svojoj “hajci” tvrdi da film obiluje proizvoljnim procjenama, očiglednim falsifikatima, da je manipulativan, zaobilazi kronologiju, ključne dokumente i događaje, da barata nepouzdanim svjedocima i svjedočenjima, da je jednostran i tendenciozan. Odgovor autora Ramljaka na većinu tih argumenata bio je očekivan – film je umjetnički, a umjetničke slobode su dopuštene. Autor tvrdi da je film izbalansiran, među svjedocima ima i suprotstavljenih mišljenja, a scenaristi su naša dva ugledna novinara. Nakon ovog im je, barem kod mene, taj ugled doveden u pitanje.

Mirotvorac nije dokumentarni nego antidokumentarani film.

Prije svega to nije film o Josipu Reihlu Kiru, ratnom načelniku osječke policije. O njemu iz filma ne možemo saznati ništa biografsko. To za Ramljakovu umjetnost nije bitno. Znamo tek da je bio oženjen, imao diplomu ekonomskog fakulteta i govorio dva strana jezika.

Ostalo je “umjetnička” interpretacija zločina nad njim, a zapravo metafora početka rata u Hrvatskoj koji je, prema autorima, počeo Kirovim ubojstvom, a ne procesom velikosrpskih širenja započetih godinama ranije ukidanjem autonomija jugoslavenskim pokrajinama, rušenjem Ustava SFRJ, ratom u Sloveniji, odlukom Generalštaba JNA o napadnim operacijama, balvan revolucijom u Kninu, postavljanjem barikada, miniranjem pruga i cesta, pucanjem po policijskim patrolama.

Pa nastavljena izvlačenjem 12. mehanizirane

brigade JNA iz Osijeka i njenim zaposjedanjem prometnica, granatiranjem Osijeka i drugih hrvatskih gradova, potom bosanskohercegovačkih gradova, Sarajeva, Srebrenice, Tuzle… da bi završila ratom na Kosovu. Svime što je dobro dokumentirano, i uvijek s istim akterima tzv. jugoslavenskom armijom, Srbijom i pobunjenim Srbima.

Je li mirotvorac Reihl Kir to mogao spriječiti da je ostao živ i ako nije mogao zašto nije? Iz filma se može zaključiti da nije, jer su se Hrvati glupo držali svoje samostalnosti i htjeli je obraniti po svaku cijenu, pa i oružjem kojeg baš i nije bilo. A među onima koji su naoružavali Hrvate postojali su i pojedinci koji su ga namjeravali upotrijebiti.

Misterij ubojstva Reihla Kira, nisu uspjeli razriješiti, jer misterij više ne postoji. Sud je odlučio da se radi o ubojstvu iz osvete i osobnih motiva počinitelja, a film nije uspio dokazati ništa više od toga.

Scenaristi svjesno brkaju psihološke i političke motive, pa ne znaš je li netko zločinac samom činjenicom da je HDZ-ovac i odlučuje li o ratu i miru karakter i profil ljudi na barikadama s obje strane ili nešto drugo.

A što su, prema autorima filma, uzroci rata koji je zahvatio tri bivše jugoslavenske republike, jednu pokrajinu i četiri naroda, te izazvao desetine tisuća mrtvih?

Krive su seoske svađe i međusobne čarke u Osijeku i osječkim predgrađima, za što su odgovorni uglavnom Hrvati. Kriva je i huškačka retorika HDZ-a (u filmu o njoj nema traga, ne navodi se niti jedan citat uvredljiv ili prijeteći za Srbe).
Zar to isto nisu tvrdila glasila Miloševićeve propagande po kojima je na sličan način, provokacijama, počeo rat u Sarajevu (“musliman izbo nožem Srbina na svadbi”, glasile su naslovnice uoči potpune blokade Sarajeva). Izbor sugovornika u filmu odgovara upravo takvom narativu.

Većina svjedoka “insajdera” misli da su HDZ-ovci uzurpirali vlast koju su (valjda neustavno) dobili na izborima. HDZ, po njima, nije organizirao obranu grada i time ga spasio od sudbine Vukovara, nego je zakuhavao situaciju, mahao barjacima, dizao tenzije i naoružavao ljude…

Naoružavanje Hrvata je nešto čime se uznemiruje pobunjene Srbe, koji btw. u to vrijeme već naveliko pucaju po policijskim ophodnjama diljem Hrvatske. Kratki opis naoružavanja Hrvata u Osijeku, ilustriran je prizorom orkestra koji na sceni izvodi valcer. To je, valjda, bio autorov dug umjetnosti.

U očima mirotvoraca naoružavanje Hrvatske nije zasluga nego krimen. Kako su i zašto “srpske seoske straže” preko noći dobile podršku oklopnih brigada, avijacije i mornarice, to film ne pojašnjava. Vjerojatno su ih HDZ-ovci sve zaplašili retorikom i lovačkim puškama… Taj dio filma odiše napetošću i stalnim iščekivanjem, čini ti se da će Hrvati nešto strašno napraviti.

U Mirotvorcu nisu sudjelovali važni akteri cijele priče, a to su Branimir Glavaš HDZ-ovac, ratni zapovjednik grada (on nije ni pozvan), i ratni gradonačelnik Zlatko Kramarić (ne znam je li pozvan). Često se spominju u filmu, ali nemaju priliku govoriti.
Zato među svjedocima imamo bizarnih tipova koji su se proslavili pojavljivanjem po tabloidima i na Glavaševom suđenju kao “neposredni svjedoci zbivanja”.

Jedan od njih, Nikola Jaman ustvrdio je kako su Hrvati provocirali Srbe još početkom 1991., ne navodeći, gdje, kako i zašto. Valjda zato da bi tenkovski napad na Osijek ranije počeo… Na suđenju Branimiru Glavašu Jaman je nekoliko puta mijenjao iskaze, zaboravljao što je ranije rekao, pa sucu na kraju priznao da je svjesno lagao. Nije teško zaključiti kako se autorima Mirotvorca baš takav svjedok uklapao u narativ.

Izrekao je i možda najsporniju tvrdnju u filmu – o hrvatskoj krivnji za rat: “Taj rat se u Slavoniji nije trebao dogoditi jer je provokacija bilo s obje strane, ali s naše strane je bila veća provokacija”.

Novinar Goran Flauder tvrdi nešto drugo, ali slično: “Rat nije bio neizbježan, a ako je bio neizbježan onda je mogao biti puno manje krvav, s puno manje intenziteta”.

Zanimljivo. Možda bi se isto ili nešto slično moglo reći i za bombardiranje Sarajeva ili opsadu Srebrenice.Možda bi pokolj u Srebrenici bio blaži da Bošnjaci nisu toliko izazivali… Ili princip “žrtve su same krive” važi samo za hrvatske gradove? Što je najluđe, ta je Flauderova izjava ilustrirana prizorima gorućeg Osijeka, zapaljenih automobila i zgrada. O intenzitetu granatiranja Osijeka teško da je odlučivao Branimir Glavaš ili netko drugi u HDZ-u.

Iako je bila očita namjera autora da Glavaša prikažu u ulozi faktotuma rata, pokretača svih, i hrvatskih i srpskih ratnih zločina, to je ostalo samo u namjeri. Nije predstavljen niti jedan novi dokaz protiv njega, a i mnogi stari su zaobiđeni (valjda zbog straha od tužbi). Rasprava o tome “da li se rat mogao izbjeći”, zamišljena kao kulminacija filma, dokaz je da autori vide Domovinski rat kao građanski rat, a ne kao agresiju i pobunu protiv Hrvatske.

Jednako tako misle i oni koji su mu u Hrvatskoj dodjeljivali nagrade (žiri Pulskog festivala koji je s bine poručivao da će se boriti protiv fašizma u Hrvatskoj, pjevao revolucionarne pjesme i u intervjuima se zalagao za podršku “braći blokaderima

u Beogradu”.

Toj su “braći” u međuvremenu prišli i pripadnici zloglasne srpske jedinice “Crvene Beretke”, kao i brojni akteri srpske nacionalističke i rusofilske scene. S takvim ljudima i takvim festivalima danas imamo posla.

Film nema ni zanatske ni umjetničke kvalitete vrijedne pohvala i nagrada, zbog kojih je prikazan na HRT-u. Već nakon prvih dvadeset minuta ritam se gubi, birani “umjetnički” kadrovi iz bogate arhivske građe naših ratnih snimatelja, mijenjaju se u zamorne zbrda i zdola nabacane švenkove gradom. Kadrove osječkih ulica, parkova, prolaznika, zebri, krovova i rondela s baroknih zgrada na Trgu svetog trojstva, sve montirano u hodu, bez ikakve asocijativne poveznice. Nekontrolirano srljaju kroz drugu polovicu filma koji odjekuje šuplje kao napušteni rudnik. Spada umjetnička pozlata s blebetanja nekih sumnjivih svjedoka i gube se sve naznake složenijeg prosedea. Ništa tu više nije “umjetničko”. Slušamo i gledamo čisti pamflet.

Prolaze minute, one estetski i sadržajno gledatelju ne pružaju više od HRT-ovih popodnevnih vijesti iz regionalne kronike. Tu se ozbiljnije osjeti nedostatak offa u cijelome filmu, jer u fokusu imamo glasove svjedoka pa u prvi plan dolaze neke sporne interpretacije. Napokon vidimo šta je zapravo ideja filma. Kad ponestane zastrašujućih i zadivljujućih arhivskih kadrova, šuma pored Osijeka i lijepih sunčanih proplamsaja, zalaska nad krovovima grada, dramatične jurnjave policijskih automobila i opće ratne konfuzije iz koje se u dobrom dokumentarcu mogu granati potencijalni rukavci priče.

Ali toga u Mirotvorcu nema.  Kotači se vrte u prazno, napetost je popustila, rečeno je sve što se trebalo reći, a to nije puno, u zadnjim smo minutama filma. To je prvi rez bez ratne arhive. Djeca u (obnovljenoj) školi imaju sat likovnog odgoja. Sjede šutljivo nadvijeni nad svojim radovima. Pomak kamere otkriva lice Josipa Reihla Kira na svim stolovima. Desetak njegovih portreta oko kojih se savijaju djeca s olovkama i kistovima. Sat šutnje i komemoracije. Nastaju li to novi Kirovi?

Što je autor htio reći?

Nakon svega, mislim da je htio pokazati kako djeca neće učiti povijest iz udžbenika, iz knjiga, iz Nazorovih arhiva i “službene” historiografije. Gledat će umjetničke prikaze, pseudodokumentaristička otkrića, konstrukcije o jednakoj krivnji, filmove koji dokazuju da nije važno što je zapravo bilo, nego je važnije što je bilo usput.

Gordan Malić/Foto: hrt