Mihael Krištić: ‘Na obuci se zaista mnogo nauči, a ničega nam nije nedostajalo’

Mihael Krištić iz Labina jedan je od četvorice Labinjana koji su među prvih osamsto mladića i djevojaka završili dvomjesečnu vojnu obuku. Obuka se provodila u Požegi, Kninu i Slunju, a sva četvorica Labinjana nalazila su se u Slunju. O dojmovima nakon obuke Krištić je za Istarski.hr ispričao:

„Ne znam postoji li neka muška osoba koja ne voli vojsku, pa sam tako i ja htio upoznati vojnički život i mislim da nije postojala bolja prilika od ovoga“, kaže naš sugovornik i dodaje da je sve izgledalo kao neki malo duži izlet.

O prvim dojmovima ulaska u vojnički život kaže:

“Prvi dan kad smo kretali na šišanje mnogima je bilo muka samo zbog te kose – kad će narasti? Poslije je znalo biti: ‘Preskočit ću jutarnje brijanje, neće nitko primijetiti’, ali sve se primijeti.

Za pet-šest dana to je već sličilo na vojsku: svi su izlazili uglađeni, obrijani, sobe su bile sređene. Učili su se činovi i poštivanje nadređenih, uspostavio se red.“

Koliko je obuka bila fizički zahtjevna?

„Meni osobno nije bilo naporno jer se cijeli život bavim sportom, igram košarku. Imam tu neku rutinu ustajanja i fizičkog rada, osim što se zna da su subota i nedjelja za spavanje do kad ide, a ovdje je ustajanje subotom bilo već u šest, a nedjeljom u sedam“, kaže Krištić.

Kao i većina drugih, očekivao je da će sve izgledati malo više „filmski“: neprestani dril, „ubijanje“ od sklekova, „deračina“ instruktora i sl.

‘Bilo je strogo što se tiče fizičke spreme i motorike, ali zahvaljujući tome svi smo u ta dva mjeseca abnormalno napredovali’

„Očekivao sam da će biti puno strože. I bilo je strogo što se tiče fizičke spreme i motorike, ali zahvaljujući tome svi smo u ta dva mjeseca abnormalno napredovali. Kad malo sagledam, to je sve skupa, jako, jako dobar sistem obuke i mislim da je svatko od nas napredovao općenito kao čovjek“, ističe Krištić.

Hrana je također bila ugodno iznenađenje.

„Za doručak je bio švedski stol: jaja na sve načine, salame, sir, kobasice, hrenovke, slanine, vratine, pahuljice, razni namazi, mlijeko, čajevi…

Izbor je bio baš ogroman. Za ručak isto uvijek par vrsta jela, večera isto par vrsta jela. Za užinu bi uvijek bio neki sok, mlijeko, voće, keksi. Uz to smo imali i kantinu u kojoj je uvijek bilo gaziranih pića, sokova, čipseva, sladoleda i cigareta za one koji puše“, ispričao je Krištić.

Mnogi su se pitali koliko će slobodnog vremena imati i pokazalo se da ni u tome nisu bili uskraćeni.

„Svaka skupina je imala svoju sjenicu gdje smo se družili poslije večere u šest popodne. Imali smo teren za košarku i mali nogomet, mogli smo igrati stolni tenis i stolni nogomet. Došli smo kući za Uskrs, a izlazili smo u grad svaki vikend, osim prvog vikenda.

Autobusi su vozili subotom u četiri popodne i nedjeljom u tri, a vraćali su se u pola osam i pola devet. Izlazili smo u civilnoj odjeći s vojnim knjižicama koje su nam bile osnovni dokument. Slunj je dosta malo mjesto, pa smo  prijatelji i ja provodili vrijeme u kafiću preko puta autobusne postaje na kojoj nas je autobus ostavio. Jednom smo otišli na pizzu u Rastoke, koje su lijepo mjesto za razgledavanje“, ispričao je.

Smatra da su mediji podcijenili mlade generacije i omalovažili program temeljnog vojnog osposobljavanja.

„Znači, nije to za njih, kako će oni bez mame i tate, bez mobitela, bez ovoga i bez onoga i što se može naučiti u dva mjeseca? Iz prve ruke mogu reći: konstantno se radi na nečemu, nema praznog hoda, stalno se usvajaju neka nova znanja. Sadržajno je stvarno se puno toga nauči“, kaže Mihael Krištić.

D. M./ Foto: Morh