Milan Vrkljan: Tri hrabre žene u Hrvatskom saboru

Danas je održana sjednica predsjedništva Sabora sa predsjednicima svih klubova. Predsjednik Sabora Gordan Jandroković, predložio je, usklađeno između klubova, imenovanje tri salona, tri dvorane u Saboru, imenima Ana Katarina Zrinski, Savka Dabčević Kučar i Katarina Šoljić.

ANA KATARINA ZRINSKI, iz obitelji Frankopan, rođena je u Bosiljevu 1625. godine, umrla 16.studenog 1673. godine u Grazu, Austrija.

Do kraja svoga života podržavala je protuaustrijsku politiku svoga supruga Petra Zrinskog i pravo Hrvata na slobodu koju je on tražio.

Nakon što su austrijske vlasti u Beču uhitile njenog supruga, i ubile odsjecanjem glave, teška sudbina zadesila je cijelu obitelj. Njihov sin završio je u austrijskim tamnicama gdje je nakon 20 godina tamničenja umro. Tri kćeri bile su potjerane u crkvene samostane.

Nakon pogubljenja Petra Zrinskog, Austrijanci su potpuno opljačkali i uništili dvije najslavnije obitelji u hrvatskoj povijesti. Unatoč pritiscima, pljački imovine, pogubljenju i progonu svih članova obitelji, Katarina je ostala čvrsto i odano uz ideju supruga Petra.

U povijesti skoro da nema primjera takve žrtve i takve odanosti supruge svome mužu. Na zgražanje cijele Europe smrtna kazna je izvršena a obitelj uništena. Nakon toga, u slijedećih par stoljeća, hrvatski narod obezglavljen i bez plemstva, ostao je bez većine hrvatske zemlje. U nemilosti službenog Beča, obrana od prodora Turaka svodila se na obranu Beča.

SAVKA DABČEVIĆ KUČAR, rodila se u Korčuli 1923. godine i umrla u Zagrebu 2009. godine. Bila je vođa reformske struje u Savezu komunista Hrvatske.

Savka potječe iz stare hrvatske obitelji. Otac joj je rođen u Boki Kotorskoj, a 1895. godine radi sudjelovanja u spaljivanju mađarske zastave, bilo mu je zabranjeno studiranje na Sveučilištu u Zagrebu.

Savka je od 1941 do 1945 prekinula školovanje u Splitu, a nakon što su joj talijanski fašisti pretukli brata bježi iz Splita i završava u El Shattu odakle se vraća 1945. godine. Godine 1971.  hrvatski narod ju je doživljavao kao vodeću osobu hrvatskog proljeća.

U Karađorđevu je 1.12.1971. godine politički bila osuđena od Tita i prisiljena je odstupiti sa svih političkih funkcija. Već tada je bila žrtva velikosrpske politike koja je bila skrivena pod političkim jugoslavenstvom.

U svom političkim radu nije imala hrabristi suprostaviti se komunizmu kao totalitarnom sustavu te je pošteđena od osobnog progona kakvom su bili izloženi mnogi studenti, profesori na Sveučilištu i članovi Matice Hrvatske čiji rad je zabranjen. U vrijeme totalitarnog komunističkog sustava bila je od hrvatskog naroda prepoznata kao iskra hrvatstva i otpora velikosrpskoj politici.

KATA ŠOLJIĆ, rođena je 23.02.1922. godine u Vukšiću Donjem kod Brčkog, umrla je 8.07.2008 u Zagrebu.

Majka je četvorice junaka Domovinskog rata. Četiri branitelja i junaka Niko, Ivo, Mijo i Mato poginuli su kao hrvatski vojnici.

Niko, najstariji sin, ubijen je u Srijemskoj Mitrovici u Srbiji. Ivo je ubijen kao zapivjednik Mitnice u Vukovaru. Mijo je poginuo u Srijemskim Čajkovcima. Mato je poginuo u borbi sa vojnicima JNA.

Kći Marija sa obitelji bila je zarobljena i zatočena u Srijemskoj Mitrovici u Srbiji. Druga kćer Ana ostala je sa dva sina nakon što joj je poginuo suprug.

Kata Šoljić odgojila je četiri sina i dvije kćeri. Četiri sina i jedan zet poginuli su u obrani Hrvatske od srpskog agresora. Kata Šoljić, tijekom Drugog svjetskig rata, uzgubila je četiri brata od istog agresora.

Nakon 1991. godine kad su je pitali za sinove odgovorila je:

“Nisam završila nikakvu školu, jedva se znam potpisati. Život me nije nikada mazio. No, moji sinovi svoje živote nisu dali uzalud. Naučila sam, i još učim, najvišu životnu školu, školu ljubavi i žrtve za svoju obitelj i domovinu Hrvatsku.”

Ako u Hrvatskoj postoji Otac domovine onda je Kata Šoljić zasigurno Majka žrtve za Domovinu.

Tri salona, dvorane, u hrvatskom Saboru, ubuduće će nositi imena po tri hrabre Hrvatice. Život i sudbina svake od njih je različita, vremenski i prostorno. Četiri stoljeća patnje i borbe za iste ideale, od Bosiljeva, do Korčule i Vukovara.

Svojim življenjem predstavljale su hrvatsko plemstva, obespravljene radnike i porobljeni hrvatski narod. Zajedničko im je jedno, a to je žrtva za ideju, za ponos, za slobodu hrvatskog naroda, za Hrvatsku državu. Treba nam Pravedna Hrvatska.

D.M. /Foto: arhiv