Jakov Milatović vuče Loru za uši, a istinu za rep

Na ovim prostorima, gdje kolektivna amnezija i selektivno pamćenje mijenjaju mjesta kao godišnja doba, crnogorski predsjednik Jakov Milatović pokušava upisati svoje ime u povijest kao mirotvorac s kalkulatorom. U jednom od svojih diplomatskih istupa, Milatović predlaže – ni manje ni više – da se u razgovore s Hrvatskom o ratnoj prošlosti uključi i splitska Lora, kako bi se izjednačila s crnogorskim logorom Morinj.

To je stara škola političkog revizionizma trećeg razreda – škola „svi smo mi pomalo krivi“. Škola gdje se agresija pretvara u nesporazum, a zločini u statističku grešku. Sve, naravno, u duhu dobrosusjedstva i europskih vrijednosti. Europskih, ali bez pamćenja.

Zato valja ponoviti gradivo, za one poput Jakova Milatovića koji su prespavali sat povijesti. Morinj je bio logor koji su formirale tadašnje crnogorske vlasti, u suradnji s JNA, u koji su dovodili hrvatske civile i ratne zarobljenike, mahom iz dubrovačkog zaleđa. Ljude su hapsili bez naloga, tukli ih, mučili, držali zatvorene bez ikakvog pravnog procesa. Bio je to elementarni zločin – čin agresije jedne države na drugu i sustavno ponižavanje njenih građana.

Lora je, s druge strane, bila vojni zatvor u Splitu, tijekom rata, u kojem su držani vojnici agresorske vojske – pripadnici JNA, crnogorskih i srpskih postrojbi koje su napale Hrvatsku.

Ponavljamo, vojni zatvor države koja je napadnuta, zatvoru u kojem su držani agresorski soldati.  No, za razliku od Crne Gore, u Hrvatskoj su za Loru izrečene presude. Lora je prošla kroz sudski sustav. Postoje imena, postoje kazne.

Za Morinj? Trebalo je gotovo dvadeset godina da crnogorske vlasti izuste da se taj logor uopće dogodio. Procesi su trajali beskonačno, razvlačili se kroz birokraciju i obavijeni šutnjom. I sad Milatović, hladne glave i još hladnijeg razumijevanja povijesti, dolazi s idejom da sjedne za stol s hrvatskom Vladom i kaže: “Mi vama priznamo Morinj, vi nama Loru, pa zatvorimo poglavlje.“

Kao da su se dva nogometna kluba potukla na utakmici, pa sada treba odlučiti tko je prvi udario. Kao da se može izjednačiti logor za civile s pritvorom za zarobljene vojnike. Kao da se može zamijeniti uzrok i posljedica. Kao da se može relativizirati čin agresije i predstaviti ga kao „ratne nesreće s obje strane“.

Ali to nije pomirenje. To je povijesna zamjena teza. To je kao da silovatelj i silovana osoba sjednu zajedno i zaključe da su oboje “imali lošu večer”. I Ona je kriva je mu je potrgala košulju otimajući se. Nema tu dvije strane. To je politički kukavičluk zamaskiran u diplomatski balans.

Jakov Milatović ako već želi glumiti europskog lidera, mora naučiti osnovnu europsku lekciju: pomirenje ne počinje izjednačavanjem krivnje, nego priznanjem – istine.

A istina je jednostavna i brutalna: Hrvatska nije napala Crnu Goru. Crna Gora je napala Hrvatsku. Hrvatski Dubrovnik granatirali su crnogorski rezervisti. Konavle su gorjele pod tenkovskim gusjenicama JNA, čiji su logistički krakovi išli iz Nikšića i Herceg Novog. Logor Morinj nije bio posljedica hrvatske agresije – on je bio produžena ruka iste te agresije.

Zato je Milatovićeva ideja o “zajedničkom suočavanju s prošlošću” kroz paralelno priznavanje Morinja i Lore u svojoj srži groteskna. Povijest se ne može uređivati kao Excel tablica u Ministarstvu financija, niti se može pretvoriti u ugovor gdje obje strane potpisuju da su „pomalo krive“.

Dok crnogorski političari budu pokušavali povijest prilagoditi trenutnoj diplomaciji, umjesto da se s njom iskreno suoče, neće biti ni pravog pomirenja, ni pravog partnerstva, ni stvarne europske budućnosti. Jer bez istine – sve ostalo je farsa.

M. Marković/Foto: Twitter gov.hr