“Na fasadi zgrade na Gripama u kojoj stanuje književnik, kolumnist i nagrađivani novinar Jurica Pavičić u nedjelju ujutro osvanuo je uvredljiv grafit. Grafiter je plavim sprejem napisao ‘Komunjaro šugava je*emo te u gu*icu’ te je prekrižen nacrtani znak skretanja ulijevo. Pavičić je Hini rekao da je grafit vidio jutros na fasadi prilaza garaži jer se automobilom spremao poći na Marjan na posljednje ovogodišnje kupanje prije promjene vremena.
Rekao je da su mu ‘nevjerojatne te homoerotske seksualne fantazije mladih desničara’ za koje bi volio da ih ‘realiziraju u stvarnosti umjesto da te fantazije projiciraju njemu na zidu kuće jer ih očito sve to jako pali’.
‘Blesavo je da mi prišivaju da sam komunjara. Niti sam bio u partiji niti s tim imam veze, a svi ljudi koji su im inspiratori za ovo su zaista komunjare. Od Josipa Jovića koji je napisao tekst o sedam batinaša u Hrvatskom tjedniku, koji je još uvijek partijski sekretar Slobodne Dalmacije, do profesorice Mirjane Kasapović koja je zakuhala cijelu priču da dobivamo novce od Ministarstva kulture i medija. To nije istina, to je spin’.”
To je tekst koji je objavio Index u nedjelju, 19. listopada 2025, istoga dana kada je netko naškrabao grafit na Pavičićevoj zgradi.
Kako se u tekstu spominje Hina, vjerojatno je Index preuzeo Hinin tekst, kao što je to učinila i Hrvatska televizija koja je iste večeri objavila vijest o napadu na Pavičića. Ne znam je li se državna novinska izvještajna agencija javila Pavičiću da ga priupita za grafit ili se Pavičić javio državnoj agenciji da je obavijesti o tome što ga je snašlo. I Jutarnji list mogao je imati neku ulogu u posredovanju vijesti.
Istoga dana, kao i koji dan prije, Pavičić je u svojim kolumnama u tome glasilu cendrao kako u njegovu “džepu nema ni centa” iz Ministarstva kulture i medija, a ja sam navodno u tekstu na Heretici napisala da se novac slio u privatne džepove. U posljednje vrijeme najviša državna tijela i ustanove, od predsjednika države do državne izvještajne agencije, angažirani su u informiranju i zaštiti književnika-kolumnista od grafiterskih napada. Jergoviću se, srećom, nije dogodilo ništa loše “jedne kolovoške noći”, kao što ni Pavičić neće postati žrtvom homoerotskih seksualnih fantazija mladih desničara.[1]
Pozabavit ću se Pavičićevom optužbom da sam “inspirirala” mlade desničare da napišu grafit i “zakuhala” cijelu hajku protiv njega i ostalih postjugoslavenskih pisaca ustvrdivši da u svoje džepove trpaju novac Ministarstva kulture i medija. Dosad nisam reagirala na Pavičićeva prozivanja i uvrede što ih je izricao u svojim kolumnama u Jutarnjem listu, ali sada je prešao granice svake pristojnosti.
Kako iz iskustva kolega znam da Jutarnji list “nije zainteresiran za odgovore” – tako glasi urednička formulacija – osoba koje su izvrijeđali njegovi kolumnisti, odgovorit ću na “malom”, “nevažnom”, “konzervativnom”, “desničarskom”, “režimskom” portalu, kako “napadnuti” pisci nazivaju Hereticu, u odnosu prema velikim, važnim, naprednim, ljevičarskim, proturežimskim medijima u kojima oni pišu iz tjedna u tjedan, a katkad iz dana u dan.
No vidi vraga, postalo im je vrlo važno što piše na tome portalu, a čini se da ga čitaju i horde mladih desničarskih homoerotskih grafitera te mjesecima pamte što su ondje pročitali.
Pavičić se okomio na mene nakon što je objavljen moj tekst “Zbogom postjugoslavenstvu” (Anali Hrvatskoga politološkog društva, 2023). U svojoj kolumni u Jutarnjem listu napisao je kako ne razumijem fenomen postjugoslavenstva, što je ilustrirao na slučaju Senidah, “najpopularnije pjevačice na prostorima bivše Jugoslavije”. “U svim ex-Yu državama tinejdžerke orno slušaju crnogorsku Slovenku koja pjeva na srpskom, a muzika joj zvuči, eto, malo muslimanski”.[2]
Da bi konstruirao Senidah kao postjugoslavenski glazbeni fenomen, Pavičić je morao zaroniti u osobnu biografiju pjevačice, razotkriti njezinu “krvnu sliku”, objelodaniti njezino podrijetlo, jezik kojim govori te dodati osobni dojam o muslimanskom prizvuku njezinih pjesama. Takav se postupak uklapa u nacionalističke interpretacijske okvire koje Pavičić javno prokazuje na drugim primjerima. Bi li Senidah bila postjugoslavenski, a možda i srednjoeuropski glazbeni fenomen,[3] da ne potječe iz Crne Gore, ne pjeva na srpskom – usput, pjeva i na slovenskom, engleskom i bosanskom jeziku – i da “trap-cajka” Senida Hajdarpašić, kako joj je pravo ime, po svojoj prilici, nije etnička Bošnjakinja?
Ima li postjugoslavena među glazbenicima hrvatskoga podrijetla koji žive u Hrvatskoj, govore hrvatskim jezikom i glazba im, eto, malo vuče na dalmatinski melos? Ima. To je bio najbizarniji pokušaj obrane postjugoslavenstva koji sam pročitala i nije zasluživao odgovor.
“Bijelo dugme” održalo je u ljeto 2024. koncert u Splitu na koji je otišao i Jurica Pavičić.[4] No nije se mogao opustiti i uživati u glazbi. Nije pomoglo ni to što je nastupala “gotovo-pa-originalna-postava najslavnijeg jugoslavenskog benda”. Neću nagađati o tome je li ta tvrdnja nehotična greška sve nepouzdanijega i površnijega skribomana ili hotimična laž koja je trebala dati težinu njegovim tezama.
U Splitu nije bilo trojice od petorice članova originalne postave: pjevača Željka Bebeka, klavijaturista Vlade Pravdića i bubnjara Gorana “Ipeta” Ivandića. No moglo se uživati u deranju drugoga i trećega pjevača benda koje šef povremeno unajmljuje da obave sezonske poslove.
Zašto se Pavičić nije mogao opustiti? Pa zato što je “sva dva sata i četvrt koncerta mislio na sirotu profesoricu Mirjanu Kasapović. Kako ono – smrt postjugoslaviji! Moš mislit…”
U Pavičićevoj podsvijesti očito živi krilatica “smrt fašizmu” koja je, nimalo slučajno, izronila na površinu dok je slušao pjesmu Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo, popraćenu prigodnom inscenacijom s jugoslavenskom zastavom (“a onda se na displeju pojavilo to”). Može Pavičić uživati u svojoj postjugoslaviji koliko god želi, ali ne može meni pripisivati svoje militantne misli i riječi.
Nikad nisam upotrijebila poklič “smrt postjugoslaviji” – članak i knjiga naslovljeni su Zbogom postjugoslavenstvu! Između riječi “smrt” i “zbogom” golema je razlika. Zbogom, Pavičiću, kakva smrt, zaboga!
No nisam tako “sirota” da ne bih mogla nadoknaditi troškove ulaznice za koncert na kojemu se Pavičić nije mogao opustiti i uživati zbog mene pa neka novcem koji sam mu voljna poslati kupi kartu za novu svirku “Bijeloga dugmeta” na kojoj bi se potpuno opustio i uživao. Osim, dakako, ako se izraz “sirota” ne odnosi na “sirotost pameću”, a sve mi se čini da je Pavičić imao na umu upravo to.
Bregović je opskurna politička i moralna figura. Jedan ga je francuski sud pravomoćno osudio za plagiranje, krađu filmske glazbe, pa je platio kaznu od milijun eura. Izravno ili neizravno, podržavao je razne diktature i diktatore. Nakon propasti jugoslavenske države, stalno je davao ambivalentne izjave o ratovima devedesetih godina. Mnoge se od njih mogu protumačiti kao potpora ili makar razumijevanje za Miloševićev režim. Prenemagao se kako nije znao što bi on trebao učiniti: otac Hrvat, majka Srpkinja, a žena Muslimanka. A stvar je bila jednostavna: stati na stranu žrtve, recimo napadnutoga i opkoljenoga rodnog Bregovićeva grada Sarajeva. No on je odabrao Beograd.
Poslije Miloševića priklonio se autoritarnom režimu Aleksandra Vučića koji ga je 2021. odlikovao Ordenom Karađorđeve zvezde prvog stepena za zasluge; iste je godine Emira Kusturicu odlikovao Sretenjskim ordenom prvog stepena. Ljudi su zadužili srpsku kulturu i politiku.
Višekratno je nastupao na okupiranim područjima Ukrajine, na Krimu, zbog čega su mu Ukrajina, Moldavska i Letonija zabranile ulazak u zemlju. U obrazloženju letonske obavještajne službe piše: “Goran Bregović je od 2014. godine više puta nastupao na Krimu nakon ruske okupacije, a javno je izražavao i podršku Rusiji, šireći pritom diskreditirajuće poruke protiv zapadnih zemalja” (Jutarnji list, 1. svibnja 2025).
Pjevati poslije ruske okupacije 2014. na Krimu isto je kao pjevati sudetskim Nijemcima poslije nacističke okupacije Čehoslovačke ili gdanjskim Nijemcima poslije okupacije Poljske. Ili kninskim Srbima u okupiranoj Hrvatskoj. Tito, Milošević, Vučić, Putin – to je prilično solidan niz naznaka o Bregovićevim političkim i moralnim afinitetima. No to Pavičiću ne smeta. Kakve veze ima glazba s političkim opredjeljenjem glazbenika, zar ne, osim ako nisu po našoj volji?
Kritička recenzija knjige Borisa Postnikova Književna republika Jugoslavija izazvala je povelik interes u javnosti, napose u izdavačkim, književnim i kulturnim krugovima uopće.[5]
Knjiga je ostala u drugom planu, a u prvi plan izbila je tablica s podacima o prijevodima knjiga vodećih postjugoslavenskih pisaca iz Hrvatske na strane jezike i novčanim iznosima što ih je Ministarstvo kulture i medija dalo za njih. Tablica je bila funkcionalan argument u recenziji jer je dokazivala kako nije točna Postnikovljeva teza da su postjugoslavenski književnici potpuno “odmaknuti” od institucionalne potpore nacionalne države i kako su prijevodi njihovih djela na strane jezike dokaz superiornosti njihove literature u odnosu prema nacionalnoj književnosti. Pokazalo se da je ta navodna superiornost uvelike zasnovana na solidnima financijskim potporama Ministarstva kulture i medija, dakle hrvatske države.
Posve je jasno zašto je tablica razbjesnila postjugoslavenske pisce koje je, da ne bude zabune, identificirao i kategorizirao (egzilanti, ratne izbjeglice itd.) Postnikov, a ne ja. Tablica, naime, potkopava njihovu književnu i političku legitimnost. U književnom smislu, javno su se hvalili, a hvalili su ih i skloni im književni kritičari te ideološki srodni medijski i kulturni krugovi, prijevodima svojih knjiga na strane jezike. Stvarao se dojam da za njima vlada pomama na svjetskome knjižnom tržištu i da se ugledni inozemni izdavači otimaju za prava da im objave knjige. Iza takva privida pojavila se slika stvarnosti u kojoj je hrvatska država potrošila stotine tisuća eura u posljednjih desetak godina za plasiranje njihovih knjiga u inozemstvo.
Pojavili su se i obrisi prakse u kojoj se ne zna kakvi su zapravo strani izdavači, kako pisci dolaze do njih ili oni do pisaca, tko posreduje u tim odnosima, tko odlučuje o novčanim potporama, kontroliraju li se “putevi novca”, imaju li pisci posredne novčane koristi od potpora zahvaljujući autorskim ugovorima s inozemnim izdavačima, kako se te knjige prodaju na stranim tržištima, kakve su koristi hrvatske kulture od takve politike, je li nekovrsno nastojanje da se književnost iz Hrvatske kapilarno širi u malim zemljama i na malim jezicima – albanski, armenski, bjeloruski, bugarski, češki, finski, hebrejski, mađarski, nizozemski, makedonski, slovački, slovenski itd. – izraz promišljene kulturne politike ili funkcioniranja Ministarstva kao poštanskoga sandučića i željomata.
Svi koji su se zapjenjeno oglasili o tekstu isticali su da novac Ministarstva ne ide u njihove džepove, kao što sam navodno napisala. U tekstu pak doslovce piše:
“U tablici 1. prikazane su novčane potpore inozemnim nakladnicima za objavljivanje prijevoda djela hrvatskih autora u posljednjih desetak godina.”
Izdavače nisam poimence navodila zato što ih je mnogo i zato što mi je bilo neugodno jer su to većinom nepoznate i nerenomirane kuće kojima službenici Ministarstva nerijetko nisu znali napisati ni točan naziv.[6] Ukratko, Pavičić & Co. jednostavno lažu.
Nadalje, u tekstu nema spomena ni komunjara ni homoseksualaca – pisala sam isključivo o postjugoslavenskim piscima. Pavičić se sam svrstava u postjugoslavensku kulturu; štoviše, on je jedan od njezinih graditelja.[7] No treba mu neki argument kojim bi se prikazao žrtvom progona, premda često koristi javne medije da proziva, prokazuje, osuđuje, ismijava, omalovažava, optužuje druge ljude u svojim tekstovima o književnosti, filmu, glazbi, sportu, arhitekturi, ekologiji, lingvistici, gastronomiji, ekonomiji, povijesti, politici – zapravo, o svemu.
Nitko od napadnutih, izvrijeđanih i ismijanih još nije prijavio da je postao žrtvom grafiterskih ili nekih drugih napada zbog Pavičićevih tekstova, možda zato što su njegove riječi izgubile svaku težinu. I tako se čini da se mladi desničarski grafiter zamaskirao, otišao u podrum, uzeo plavi sprej i ispisao grafit zato što je pročitao jedan moj tekst objavljen prije gotovo dva mjeseca na malom portalu, a ne zato što, možda, čita njemu iritantne Pavičićeve kolumne svaki tjedan u srednjostrujaškim novinama?
Kada su me ozlojeđeni pisci već potegnuli za jezik, napisat ću nešto i o državnom novcu u “privatnim džepovima”. Ministarstvo kulture i medija nije financijski poticalo samo domaće i inozemne izdavače djela postjugoslavenskih pisaca nego je piscima dodjeljivalo izravne novčane potpore i poticaje za književno stvaralaštvo. Nemoguće je navesti sve primjere pa ću se ograničiti na Slobodana Šnajdera koji je, osvrćući se na moj tekst, napisao nekoliko za nj uobičajeno gnjavatorskih, ali i bezobraznih tekstova na Telegramu.
Slobodan Šnajder dobio je 42.000 kuna potpora i poticaja za roman Ružmarin i leptir te 21.000 kuna za zbirku eseja Iluminacije – ukupno, oko 8.400 eura. Za Doba mjedi primio je 6.000 eura. Nisam mogla ustanoviti koliko je točno novca dobio za roman Anđeo nestajanja jer je Ministarstvo obavijestilo javnost da je odobrilo 60.000 eura za trideset autora, ali se može pretpostaviti da je dobio najmanje 2.000 eura. Ove godine dobio je i 6.000 eura poticaja da napiše roman Mara Lajb. K tome, dobio je, preračunato iz kuna u eure, i 2.000 eura da u miru svoje mirovine napiše knjigu Umrijeti u Hrvatskoj. Na svoj je račun uknjižio oko 25.000 eura, što i nije tako loše za hendikepirana i progonjena egzilanta.
U autobiografskoj bilješci u knjizi Umrijeti u Hrvatskoj (Fraktura, 2019: 179), Šnajder je napisao: “Izvođen u gotovo svim zemljama bivše državne zajednice, što hrvatski politički i kulturni establišment, od početka devedesetih do danas, drži hendikepom.”
Na sljedećoj stranici zabilježio je: “Autor zahvaljuje Ministarstvu kulture Republike Hrvatske na dodijeljenoj potpori za poticanje književnog stvaralaštva.” Imao je itekako dobar razlog da se zahvali na potpori jer je umjesto nove knjige napisao samo jedan novi esej, “Enkomija jednom prijateljstvu”, na dvadesetak stranica, a pet ostalih eseja u knjizi objavljeni su prethodnih godina, jedan čak u prošlom stoljeću (1983).
Iluminacije, koje su prijavljene za potporu kao zbirka eseja, dobile su 21.000 kuna, a objavljene su kao jedan esej u Književnoj republici (2014), koji je nanovo financijski poduprt i objavljen u knjizi Umrijeti u Hrvatskoj.
Knjigu Ružmarin i leptir, za koju je Šnajder dobio 42.000 kuna ili oko 5.600 eura, nisam mogla naći u katalozima Knjižnica Grada Zagreba te Sveučilišne i nacionalne knjižnice u Zagrebu. Sveučilišnoj i nacionalnoj knjižnici svi su izdavači u Hrvatskoj obvezni dostaviti nekoliko primjeraka objavljenih knjiga. Pa gdje je onda Šnajderova knjiga? Ili knjiga nije napisana, ili je objavljena pod drugim naslovom.
U političkom smislu, objavljivanje podataka o državnoj potpori prijevodima djela postjugoslavenskih pisaca na strane jezike bilo je umnogome razorno jer oni zasnivaju svoj javni status na naracijama o nacionalističkoj državi koja svojom kulturnom politikom ne potiče napredna književna, kao ni filmska, likovna, glazbena, kazališna i ostala umjetnička djela. Državni novac dobivaju nacionalisti, ustaše, fašisti, konzervativci, thompsonovci, HDZ-ovci, ognjištari i ostali politički natražnjaci. Njihova je zadaća stoga da stalno prokazuju i prozivaju državu i njezinu kulturnu politiku.
Zanimljivo, otkako su odnedavno naslutili ili umislili opasnost da bi mogli ostati bez državnoga novca za neke svoje projekte, počeli su jadikovati nad “fašističkom kulturnom revolucijom” koja slijedi. Dovraga, zar opet? Ne živimo li godinama u fašističkoj državi? Takve su žalopojke, peticije i apeli ponajprije preventivni oblici borbe za svoj udio u kulturnom proračunu za sljedeću godinu.
Pravo na slobodu kulturnoga djelovanja i pravo na državni novac opasno su se počeli poklapati i stapati. Na zdvajanje nad tom praksom, odgovara se tvrdnjom da postoji “liberalni konsenzus” o tome da država u kulturi financira sve. Čemu uopće kulturna politika ako se financira “sve”? O čemu država uopće odlučuje ako nema i ne smije imati prioritete u svojoj kulturnoj politici i ne smije odbiti financiranje projekata koje ne smatra kulturno i nacionalno važnima i vrijednima?
Niz događaja u posljednje vrijeme otvorio je pitanje je li u Hrvatskoj uopće dopušteno raspravljati o kulturnoj politici koju presudno oblikuje Ministarstvo kulture i medija. Dopuštene su javne rasprave i javni prosvjedi protiv radne, mirovinske, monetarne, poljoprivredne, zdravstvene, obrazovne, znanstvene, okolišne, prostorne, prometne, turističke i svih drugih javnih politika – osim kulturne politike. Ona bi trebala ostati zabran kulturnjaka i u nju se ne bi smio miješati nitko izvana. Ako se umiješa, čini to da bi ograničio slobodu i pluralizam u kulturi.
No zato “kulturnjaci”, poglavito književnici, književni i kulturni kritičari i teoretičari, danomice pišu o politici, premda nisu stručno legitimirani da to čine. Pišu političke kolumne i komentare u takozvanima srednjostrujaškim medijima u kojima razglabaju o temama o kojima ne znaju gotovo ništa.
“Za kritičara je apsolutni preduvjet da dolazi iz struke i tu nemam milosti. Ne samo da svjedočimo sve većem broju slučajnih namjernika, nego rekla bih, što je još gore, i nametnika. Okruženi smo u svim segmentima života, potpunim kultom amatera koji obezvređuju rad onih koji to nisu”.[8]
Nije se teško suglasiti s Jagnom Pogačnik, pod uvjetom da se taj postulat ne odnosi samo na književnost te da ga se i sama pridržava. Evo, ja dosad o njezinim književnim kritikama i antologijama nisam izrekla nijednu javnu riječ premda imam mišljenje o njima, ali ona je javno izricala svoje sudove o mojoj politološkoj knjizi na književnim skupovima premda pojma nema o političkoj teoriji, političkim institucijama i procesima.
Neusporedivo je manje stručno nekvalificiranih osoba koje pišu književne kritike od stručno nekvalificiranih kritičara i “analitičara” politike iz redova književnika i književnih kritičara. Bude li nužno, objavit ću činjenično dokazive najdrastičnije i najblasfemičnije primjere njihova elementarnoga neznanja i proizvoljnoga lupetanja o politici i političkoj povijesti kojima kontaminiraju javni prostor i njeguju kult amaterizma. Ako osobna literarna sklonost i načitanost nikoga ne kvalificiraju da piše književne kritike – ja bih, primjerice, rado napisala tekst o Pavičićevu “socijalnom krimiću” Mater Dolorosa, s posebnim osvrtom na opise cvijeća, ali to smatram neprikladnim pa i nepristojnim – ni ideološka i politička uvjerenja i svjetonazori nikoga ne kvalificiraju da mjerodavno sudi o politici i politološkim radovima.
Uz historiografiju, politička znanost danas je područje najveće invazije slučajnih namjernika i nametnika, ponajviše upravo iz književnih i književnoteorijskih redova.
Ne, ne živimo u Postnikovljevoj fikcijskoj književnoj republici Jugoslaviji nego u stvarnoj književnoj Republici Hrvatskoj u kojoj je javnost izložena političkom zlostavljanju jednoga nasrtljiva soja književnika-kolumnista. Oni imaju pravo o svakome pisati svašta, a o njima nema pravo nitko pisati ništa, čak ni istinu. No ima spasa: ne treba čitati ni njihove tekstove ni medije u kojima ih objavljuju.
Dr. Mirjana Kasapović /Heretica.com.hr
Slovački sud u utorak je presudio da je muškarac koji je prošle godine pucao i…
Njezina Ekselencija Nicole McGraw, veleposlanica Sjedinjenih Američkih Država u Republici Hrvatskoj, sa sjedištem u Zagrebu,…
Njezina ruka bila je prvo što je Shyam Babu ugledao — malena i krhka, virila je iz…
Komentiraj