Morinj i Lora: Dva simbola istog rata, ali ne iste strane povijesti

Radi nečiste savjesti vlastite države, crnogorski političari vole stavljati znak jednakosti između Morinja i Lore. Kao da su to dva ista pojma, dvije strane iste medalje. I tako se već neko vrijeme, pod plaštem „objektivnosti“, pokušava stvoriti simetrija koja ne postoji. Ali, povijest nije vaga za moralnu ravnotežu — nego zapis o tome tko je koga napao, i zašto.

Logor Morinj, smješten u zaljevu kraj Kotora, bio je pod upravom Jugoslavenske narodne armije i tadašnjih crnogorskih vlasti. U njega su od jeseni 1991. dovodili hrvatske vojnike i civile iz okolice Dubrovnika. Bili su to ljudi koji su branili svoje kuće, gradove i obale. Mnogi od njih završili su u Morinju nakon brutalnih napada na Dubrovnik i Konavle. Crna Gora tada nije bila neutralna, nije bila žrtva okolnosti, nego aktivni sudionik agresije.

Dok su Zagreb i Split slali konvoje pomoći i primali izbjeglice, iz Crne Gore su kretale granate prema Dubrovniku. Topovi s Debelog brijega pucali su po zidinama UNESCO-ve baštine. Bio je to ratni pohod jedne republike koja je odlučila stati uz Miloševićev projekt „velike Srbije“.

U Morinju nije bilo zakona, samo uniformirana samovolja. Logoraši su svjedočili o premlaćivanjima, ponižavanju, glađu, o psovkama koje su zvučale kao eho televizijskih vijesti s RTS-a. Tek godinama poslije, kad su politički vjetrovi promijenili smjer, Crna Gora je priznala da je to bio zločin. Sustav je, naravno, ostao nedodirnut.

U isto vrijeme, u Splitu, grad koji je bio pod pomorskom blokadom i napadnut s mora i zraka, bivša vojna baza Lora postala je vojni zatvor. Hrvatska vojska tada još nije imala institucije, ni zatvorske ni pravosudne. Rat je bio kaotičan, obrana improvizirana i teška.

U stotinjak kvadrata Lore i šest ćelija završavali su pripadnici JNA, diverzanti, agenti, ponekad i obični vojnici koji su zarobljeni na bojištu. Bilo je kolateralne brutalnosti — ali Lora nije bila koncentracijski logor. Bila je vojni zatvor u zemlji koja se branila.

Hrvatska nije slala brodove prema Tivtu, niti je bombardirala Herceg Novi. Hrvatska nije napadala, nego preživljavala. Događaji u Lori nisu sistemska politika države, nego grubi ispadi u vremenu kad je država tek nastajala. I za njih se odgovaralo. Hrvatsko pravosuđe, provelo je postupke, donijelo presude. Nije se skrivalo ništa.

Problem počinje kad netko kaže: “Bilo je zločina na obje strane.” Ali to ne znači da su strane bile iste. Jer ako se poništi razlika između agresora i branitelja, poništava se i smisao obrane, pojma države, zakona, pravde. U Dubrovniku su gorjele kuće jer je Crna Gora poslala vojsku. U Splitu su ljudi ginuli jer je ista ta vojska pokušala zauzeti grad. Lora je bila odgovor na rat koji je stigao na kućni prag. Morinj je bio oruđe agresije koja je prešla granicu. To nije ista stvar, ma koliko se netko trudio politički to izjednačiti.

U devedesetima nije Hrvatska napala Tivat, Kotor i Herceg Novi. Naprotiv, Crna Gora — jedina jugoslavenska republika koja je s entuzijazmom odazvala ratnom pozivu Beograda — napala je Dubrovnik. Napala je grad koji nikad nikoga nije napao. I zato, kad danas netko pokušava reći da su Morinj i Lora „slični“, treba odgovoriti jasno: NISU! U Lori se branila Hrvatska, u Morinju je napadala Crna Gora. U Lori su odgovarali pojedinci, u Morinju sustav. Povijest se mjeri i brojem žrtava, ali još više smjerom metaka.

Nema sredine između obrane i agresije, između grada pod opsadom i onoga koji puca po njemu. Povijest nije politički kompromis, nego zapis tko je bio na pravoj strani kad su padale granate.

Morinj i Lora — dva imena, dvije priče, dvije istine. Ali samo jedna činjenica: Hrvatska nije napala Crnu Goru. Crna Gora jest napala Dubrovnik. I točka.

M. Marković/Foto: branitelji.gov.hr