Muke Dragana Markovine: Kad povjesničar ignorira činjenice

U Telegramu je ovih dana objavljen jedan članak koji se ni po čemu ne bi izdvajao iz hrpe površnih medijskih napisa o temama iz prošlosti da ga ne potpisuje čovjek koji se u javnosti predstavlja kao povjesničar.

Tekst o kardinalu Alojziju Stepincu, koji potpisuje Dragan Markovina, vrvi od banalnih misli, nepoznavanja činjenica, nebuloznih tvrdnji i priprostih generalizacija, no razlog zbog kojega reagiram na ovaj njegov uradak jest taj što se on kao povjesničar tako olako i oholo obračunava s nekim odavno utvrđenim povijesnim činjenicama.

Povjesničari se inače ne slažu i ne moraju slagati oko interpretacija, ali se uglavnom slažu da oko utvrđenih činjenica ne može biti prijepora, osim ako se ne nastupa s pozicije „tim gore po činjenice“, a to onda spada pod neke druge discipline.

Sve što je tadašnji zagrebački nadbiskup izrekao, napisao ili učinio za ugrožene pojedince ili skupine u vrijeme ustaškog režima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Markovina ocjenjuje kao „malo, nedovoljno, cinično, ništa.“ Štoviše, tvrdi da „Stepinac nije niti jednom javno istupio“ i rekao da je sve to što se u to vrijeme događalo „nedopustivo prema Božjim i ljudskim zakonima.“

Markovina očigledno nije trošio vrijeme kopajući po arhivima i iščitavajući literaturu o ovoj temi, pa ne zna da su u nekoliko proteklih desetljeća povjesničari pronašli i objavili dokaze, a neki se potrudili i precizno pobrojiti, da je zagrebački nadbiskup Stepinac „u 48 mjeseci postojanja Nezavisne Države Hrvatske…362 puta javno govorio i zauzimao se pismom i djelom…, u prosjeku svaki četvrti dan“.

Pa izvucimo iz toga za ovu priliku barem „nešto“ i ponovimo što je, primjerice, o tomu napisao 11. lipnja 1943. dr. Meir Touval–Weltmann, predstavnik židovske zajednice u Istanbulu, u pismu tadašnjem apostolskom legatu Roncalliju (kasnijem papi Ivanu XXIII.):

“Molimo Vas da priopćite mons. Stepincu izraze naše duboke zahvalnosti za pruženu njegovu pomoć i molimo ga da nastavi svoje tako časno djelovanje u spašavanju naše nesretne braće, sestara i djece koji su s predsjednikom dr. Hugom Konom i s nadrabinom dr. Miroslavom Freibergerom uhićeni prije mjesec dana.“

U Hrvatskom državnom arhivu sačuvani su dokumenti Hansa Helma, tadašnjeg policijskog izaslanika pri njemačkom poslanstvu u Zagrebu, iz kojih se može vidjeti kakve su sve reakcije bile nakon jedne Stepinčeve propovijedi u kojoj je kritizirao rasne zakone i postupke vlasti. Objavljeno je jedno takvo izvješće iz kojega se vidi da je nakon toga bio planiran i atentat na Stepinca. (Čitao sam svojedobno bizaran komentar jednog novinara da to ništa ne znači jer, eto, atentat nije izvršen!) U jednom Helmovu izvješću nadređenima (u Berlinu) piše sljedeće:

„Cijelo vrijeme dobivamo informacije o političkom miješanju tog svećenika (Stepinca, nap. I.Š.) u unutarnje poslove zemlje. On ima veze u svakom ministarstvu; većina crkava u Hrvatskoj ima kontakte s Londonom i vladom u izbjeglištvu. Takav pristup Crkve može (se) smatrati suprotan interesima Trećeg Reicha i NDH. Naš cilj je eliminirati utjecaj tog svećenika.“

I za Markovinu je sve to – ništa!

Markovina se svrstava u red onih koji za točku s koje promatraju i orijentir s kojim uspoređuju i mjere nečiji učinak u povijesti uzimaju – sebe! Iz suvremene pozicije prigovoriti nekoj povijesnoj osobi da je svojedobno, u prošlom vremenu i posve drukčijem povijesnom kontekstu, premalo ili nedovoljno učinila te da je trebala postupiti ovako ili onako, ne samo da je besmislen anakronizam nego i samodopadno pozerstvo, jer se time poručuje da bih „ja“ na njezinu ili njegovu mjestu učinio više i djelovao hrabrije – što je, naravno, nedokazivo.

Takvi povjesničari ne odnose se prema prošlosti kao distancirani istraživači, nego kao ambiciozni akteri i umišljeni moralizatori koji bi, istodobno, da u prošlosti djeluju i da je promatraju svisoka, i to ne što bi ih doista zanimalo što se tada stvarno dogodilo, nego da se, poput nekog božanstva s Olimpa, imaju pravo umiješati u tijek povijesti, „silaziti“ u već dogođeno, „bespovratno mrtvo“ vrijeme i mijenjati prošlost, propisujući kako se ona zapravo trebala odigrati, a sve da bi povijest zadovoljila njihove ukuse i uklopila se u njihovu željenu interpretativnu verziju.

Postoji samo jedan način provjere i procjene učinka djelovanja nekoga aktera u ratnim okolnostima u prošlosti: usporediti ga s djelovanjem njegovih suvremenika u istoj ili sličnoj situaciji. U konkretnom slučaju ta bi poredbena analiza ukratko ovako izgledala:

Neosporno je da se svim sukobljenim stranama i njihovim oružanim formacijama na ovim prostorima u Drugom svjetskom ratu mogu dokazati počinjena masovna zlodjela (u različitim omjerima i na različite načine) i brutalna gaženja prava i dostojanstva ljudske osobe, kao što je neosporno da su na svim stranama čuli krici žrtava i stizali njihovi vapaji za pomoć i zaštitu. Poredajmo sve, iz tog vremena, visokopozicionirane osobe iz političkih, vojnih, intelektualnih i vjerskih krugova iz svih naroda i pogledajmo tko se od njih usudio kritizirati „svoje“ zbog počinjenih zločina i tko se javljao za ugroženoga „drugoga“, za onoga ili za one koji nisu pripadali „vlastitom“ kolektivitetu po bilo kojoj osnovi: nacionalnoj, vjerskoj ili političko-ideološkoj.

Ako bismo na temelju do sada objavljenih i dostupnih podataka napravili jednu takvu bilancu, mislim bi u tom pogledu rezultat bila jedna ogromna praznina u kojoj bi se najjasnije, ako ne i jedino, vidio lik Alojzija Stepinca. Izuzev zagrebačkog nadbiskupa, ne bih mogao navesti nikoga od tadašnjih „visokopozicioniranih“ koji se iskazao u kritici „svojih“ i u zauzimanju za ugrožene „druge“ u užasima Drugoga svjetskog rata i poraća u ovdašnjim okvirima. I zbog toga je Stepinac u pozitivnom smislu iznimna pojava u jednom od najgorih i najružnijih razdoblja naše povijesti.

Markovina raspreda i moralizira o tomu što je sve Stepinac kao nadbiskup mogao učiniti na temu ustaških zločina, a on se kao povjesničar ni nakon 80 godina od jugoslavensko-komunističkih zločina ne usudi o tomu napisati ni retka!

U svom tekstu Markovina tvrdi da je identitet ustaša bio „čvrsto katolički.“ Na ovo bi se, da su živi, Bećir Lokmić i brojni ustaše islamske vjeroispovijesti „krstili“ od čuđenja. Teško je ustanoviti radi li se ovdje o nepoznavanju osnovnih činjenica ili o nastojanju da se dodvori tzv. probosanskim političkim krugovima i njihovim medijima koji su trenutačno u zahuktalom procesu deustašizacije muslimanskog (danas bošnjačkog) korpusa iz razdoblja Drugoga svjetskog rata.

Premda je riječ o relativno kratkom tekstu, moram priznati da je u pojedinim pasusima teško pratiti autorov tijek misli. Na početku sugerira da je Katolička crkva gora od ustaša, a na kraju „zamjera“ Stepincu što „Crkvu nije poveo u antifašistički otpor ustašama“! Kada generalno napada Katoličku crkvu i njezin utjecaj u hrvatskom društvu, Markovina očito nema blage veze što je Katolička crkva.

U vrijeme Drugoga svjetskog rata u istoj su Katoličkoj crkvi bili i Luigi Maglione, i Giuseppe Ramiro Marcone, i Domenico Tardini, i Alojzije Stepinac, i fra Alojzije Mišić, i Ivan Šarić, i Kerubin Šegvić, i fra Radoslav Glavaš, i Pavao Lončar, i fra Dominik Mandić, i Svetozar Rittig, i fra Jozo Markušić.

Evo, samo sam naveo nekoliko imena iz kleričkog staleža Katoličke crkve čije se javno djelovanje u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske ni na koji način ne može podvesti pod zajednički nazivnik. Markovina kaže da znade da će „dobiti lavinu hejterskih komentara“ zbog toga što je napisao da „stvarni problem hrvatskog društva nikad – ni u Drugom svjetskom ratu ni danas – nisu bili ustaše, nego Katolička crkva.“

Ne mislim da će ga zbog toga itko mrziti, prije da će ga sažalijevati!

Zapravo, je on taj koji mrzi i to pokazuje već godinama (čini mi se da sam negdje vidio da to otvoreno i priznaje!). On je taj kojega izjeda mržnja ne samo prema Katoličkoj Crkvi nego i prema svim Hrvatima koji ne dijele njegovo mišljenje, a sva ta mržnja, da se ne lažemo, ima samo jedno ishodište – jer mrzi svaku Hrvatsku koja nije jugoslavenska.

Dr. Ivica Šarac, Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru