Na Cetinju knjiga “Najveći zločini u istoriji” – o srpskoj okupaciji Crne Gore 1918.

Jovan Čubranović, publicist i istraživač, bio je svjedok epohe i čovjek koji je imao hrabrosti da se suprotstavi najvećoj laži onog vremena, laži da je Crna Gora 1918. godine „dobrovoljno“ nestala. Njegova knjiga prvi put je objavljena u Londonu 1930., zatim u Meksiku 1934., na španjolskom jeziku, pod naslovom “El crimen más grande de la historia.” Crnogorsko-američka asocijacija „Cetinje“ iz Los Angelesa

Teške i bolne stranice crnogorske povijesti su ožiljak na duši crnogorskog naroda, trag koji i dan danas razara njeno tkivo njenu srž. Crna Gora je, možda više nego ijedan drugi europski narod, kroz vjekove nosila svoj identitet kao stegu kao ponos i vječiti sintagmu njenog opstanka.

Ali je nosila i nešto drugo stalnu borbu da se zove svojim imenom. Da bude svoja država. Da ne bude ničija provincija, a pogotovo ne srpske mitomanske misli i djela. Da bude Crna Gora, u svom punom i pravom imenu a ne nečiji „okruzi“, „banovine“, „regije“ ili „srpske zemlje“.

Ta borba nije završena. Naprotiv ona traje. A danas je često prikrivena, perfidna, sofisticirana, ali jednako opasna kao nekadašnja sila bajuneta, vojnih čizama i okupacije. Zato je knjiga “Najveći zločin u istoriji” Jovana Čubranovića, čije je drugo izdanje svečano promovirano 1. prosinca na Cetinju važnija nego ikad. Knjigu je tiskala Crnogorsko-američka asocijacija „Cetinje“ iz Los Angelesa.

Ona nije samo povratak u prošlost ona je ogledalo sadašnjosti. Ona je svjedočanstvo o zločinu koji se crnogorskom narodu desio i o njegovim dugim, dugim posljedicama, koje i danas određuju naš život, naše politike, naše identitete, naše strahove i našu borbu.

Jovan Čubranović publicist i istraživač bio je svjedok epohe i čovjek koji je imao hrabrosti da se suprotstavi najvećoj laži onog vremena, laži da je Crna Gora 1918. godine “dobrovoljno” nestala. Njegova knjiga prvi put je objavljena u Londonu 1930., zatim u Meksiku 1934., na španjolskom jeziku, pod naslovom “El crimen más grande de la historia.”

Čubranović je, na osnovu diplomatskih izvještaja, svjetske štampe, arhiva i svjedočenja uglednih državnika, zapisao ono što je crnogorski narod osjećao, ali nije mogao javno da kaže da je nad Crnom Gorom izvršena brutalna aneksija, političko nasilje, državni udar i sistematski identitetski pogrom. To što je napisao, u tadašnjoj takozvanoj tamnici i grobnici Kraljevini SHS, bilo je zabranjeno, progonjeno, skriveno. Zbog toga je njegova knjiga danas spis koji ima snažnu i važnu ulogu historijsku i moralnu.

Da bi se razumjela knjiga, mora se razumjeti rana. Podgorička skupština, održana od 24. do 29. 11. 1918. godine, bila je prijelomni, tragični trenutak crnogorske povijesti

Dana 26. 11. 1918. donijete su dvije odluke – detroniziranja Crnojevićevih nasljednika, kralja Nikole I Petrovića Njegoša, i nasilno prisajedinjenje Crne Gore Srbiji (koje se danas terminološki voljom vlastodržaca aktualne političke vrhuške želi ukloniti). Te odluke nisu bile ni legalne, ni legitimne, niti volja naroda. One su bile rezultat vojnog prisustva, političkog pritiska, represije i plana da Crna Gora nestane kao država zauvijek.

Čubranović detaljno pokazuje kako su međunarodne sile ignorirale crnogorsko pitanje, propaganda radila neumorno da predstavi Crnu Goru kao “povijesnu srpsku zemlju“ pobornici državne nezavisnosti bili zatvarani, proganjani ili ubijani, svijetu plasirane lažne vijesti o „dobrovoljnom ujedinjenju“.

Božićni ustanak 1919, najsnažniji organizirani otpor u Europi nakon Prvog svjetskog rata, bio je odgovor crnogorskog naroda crnogorskih boraca oficira, inteligencije. Ali represija koja je uslijedila ostavila je žestoke rane gubitak državnosti, gubitak institucija, gubitak prava glasa, zabrana crnogorske zastave, zatiranje jezika i prezimena, progon intelektualaca nasilno prisajedinjenje svete i apostolske CPC. To je bio kako naslov Čubranovićeve knjige precizno kaže najveći zločin nad jednim europskim narodom u to vrijeme. Zločin nad njegovim identitetom, ne samo nad njegovom politikom.

Promocija drugog izdanja na Cetinju bila je simbolički nastavak otpora “bijelom teroru” i raljama velikosrpske aveti koja i danas hara Crnom Gorom. Sama knjiga je prezentacija istine u javni prostor. Ona je obnovljeno pravo naroda da zna ko je što mu se dogodilo i zašto.

Izdavač MAAC Cetinje (Montenegrin American Association Cetinje) koji je radio na očuvanju arhive i prevođenju originala, napravio je čin od nacionalnog značaja vratio je Crnoj Gori knjigu koja je decenijama bila prešućivana, potiskivana, podcjenjivana, gonjena sakrivena u arhivima a sada postoji kao drugo dvojezično izdanje na crnogorskom i engleskom jeziku.

Knjiga je važna jer pokazuje da je Crna Gora bila prva žrtva onoga što će Europa kasnije nazvati „velikosrpskim projektom“. Ona pokazuje da su instrumenti identitetskog satiranja mnogo stariji nego što mi to danas želimo priznati. I pokazuje da Crna Gora nije poklekla. Da je postojala i postoji snaga naroda da se opire naroda koji je vjerovao u sebe i vjeruje i danas.

Danas je ponovo udar na crnogorski jezik, crnogorsku crkvu, crnogorsku državu, crnogorski ustav, crnogorske simbole salonskih prosrpskih političara u crnim odijelima koji djeluju poput sablasnih “kosača smrti”. Knjiga Čubranovića je dokaz da se ništa od toga ne dešava „slučajno“. Naprotiv to je dug historijski kontinuitet pritisaka. Poslije 1918. godine Crna Gora je prestala da postoji kao međunarodno priznata država. Ali posljedice nisu prestale ni poslije 1945, ni poslije 1991, ni poslije 2006.

One se osjećaju danas, u svakom pokušaju da se negira postojanje crnogorskog naroda, u svakom osporavanju njegovog jezika, u svakom pokušaju da se povijest revitalizira u srpski okupacijsko-četnički mit u svakom politikantskom narativu koji pokušava da nas uvjeri da nismo ono što jesmo.

Štoviše identitetski pritisak danas više nije usmjeren samo na Crnogorce. On se odražava i na Albance, Bošnjake, Hrvate, muslimane, Rome… na sve zajednice koje u Crnoj Gori baštine svoju posebnost, svoje običaje, svoj jezik i svoj ośećaj pripadnosti. Jer kad jednom otvorite vrata negiranju jednog identiteta negiranje drugih postaje politička rutina i podla politika koju treba “provesti.”

To je logika imperijalnog srpsko-ruskog mišljenja ako je Crnogorac izmišljen, onda je izmišljen i Bošnjak, i Albanac, i Hrvat i musliman i katolik ako crnogorski nije jezik, onda nisu ni drugi jezici ako jedna nacija može biti asimilirana, onda mogu i sve ostale. Zbog toga je Čubranovićeva knjiga opomena za sve narode Balkana. Ona pokazuje kako počinje identitetsko nasilje i kako se ako mu se ne odupremo, nastavlja.

Čubranovićev rukopis upravo tome služi da se ne zaboravi. Da se zna i razbije mitologija lažnog ujedinjenja. Da se razumije da je Crna Gora mala ali prkosna bila silom nepravdom i okupacijom satanizirana. Da se prizna stradanje onih koji su ginuli braneći pravo da se Crna Gora zove svojim imenom. mije slučajno što je drugo izdanje promovirano baš na Cetinju. Cetinje je grad koji nosi duh državnosti, slobode i otpora. Grad u kojem su istine koje su druge sredine potiskivale uvijek nalazile svoj dom, svoj glas, svoj oltar svoj otpor svoju snagu davši jednu i ne jedinu žrtvu.

Knjiga Jovana Čubranovića je dokument tog opstanka. Zašto danas moramo govoriti o ovome zato što suvremeni politički i društveni procesi ponavljaju historijske obrasce Zato što se pred našim očima odvija suptilna, ali sistematska kampanja relativizacije, revizije i negacije. Ako Crna Gora želi da opstane kao demokratska, europska i građanska država, ona mora znati svoju istinu.

Mora znati što joj se dogodilo. Mora znati kako je izgubljena državnost. Mora znati cijenu koju su platili oni koji su branili slobodu. Mora znati kako izgleda kada drugi (Srbi) pišu njenu povijest kada drugi (Srbi) određuju njen identitet, kada drugi odlučuju o njenoj sudbini. Knjiga Jovana Čubranovića je upravo to bolno i dramatično svjedočanstvo.

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicist/Foto: Pobjeda