Od hrvatskog Trumpa do Dalije i poligrafa. Anatomija sukoba Radića i Bujanca

U hrvatskoj politici savezništva rijetko pucaju tiho. No malo je tko očekivao da će se jedan od najtvrđih, najglasnijih i najvidljivijih tandema na desnici – Velimir Bujanec i Mario Radić – raspasti ovako javno, osobno i eksplozivno.

Ono što je godinama izgledalo kao simbioza interesa, medijske moći i političkog kapitala, danas se pretvara u otvoreni rat u kojem se više ne broje riječi, nego udarci. A udarci padaju s obje strane.

Kad je ljubav bila velika: “Hrvatska treba Trumpa, i to je Mario Radić”

Da bismo razumjeli težinu današnjeg sukoba, treba se vratiti u vrijeme kada je Velimir Bujanec bio najveći medijski promotor Marija Radića. U Bujici je Radić bio predstavljen kao nova nada desnice, čovjek koji može “prodrmati sustav”, “unijeti poduzetnički mentalitet” i “razbiti političku močvaru”.

Najpoznatiji kompliment iz tog razdoblja danas zvuči gotovo groteskno: “Hrvatska treba Trumpa a to je Mario Radić” govorio je Bujanec gostujući kod Marka Juriča u podcastu Velebit. Trump u ovom ozračju simbolizira mesiju i spasitelja države. To nije bio samo kompliment, bila je to politička investicija.

Bujanec je Radića gurao, branio, promovirao i očekivao da će se to jednog dana vratiti.

Kada je Z1 televizija ukinula Bujicu, Bujanec je ostao bez platforme, ali i, kako tvrdi, bez ljudi koje je godinama gradio. “Izdali su me  oni koje sam stvorio”, žalio se.  U njegovoj interpretaciji Radić je bio prvi koji se distancirao. Nema više poziva, nema više podrške, nema više “hrvatskog Trumpa”.

U tom vakuumu počinju prve pukotine, a ubrzo i prve optužbe.

Uvođenje Dalije Orešković u priču

Gostujući u podcastu Pik As kod Krešimira Kartela, Bujanec je iznio tvrdnju da je Dalija Orešković tijekom kampanje primila gotovinski novac od “lidera manje desne stranke”. Pozvao je i na sučeljavanje na poligrafu kako bi se utvrdila istina. Iako ime nije izgovorio kontekst je bio toliko jasan da je javnost zaključila kako misli na Marija Radića. Jasno je to bilo i Radiću i Daliji Orešković

Time je priča dobila treći lik, ali i novu dimenziju: sada više nije riječ samo o osobnom sukobu, nego o potencijalno ozbiljnim političkim optužbama.

Dalija je reagirala brzo i rezolutno: “Nikakve gotovine nisam primila ni od koga. To su izmišljotine.”

“Kuverte s gotovinom”, crni fondovi i ilegalno financiranje kampanja spadaju u domenu ozbiljnog kršenja zakona pa ne bi bilo iznenađenje da se u priču uključi i Uskok.

Poligraf: trenutak kada se sve pretvara u obračun

Nakon što su optužbe odjeknule, Bujanec je povukao potez koji je trebao biti demonstracija samopouzdanja – pozvao je Marija Radića na poligraf. “Ako misli da lažem, neka dođe na poligraf pa da pred kamerama vidimo tko govori istinu.”

I tu dolazimo do ključnog trenutka cijelog sukoba. Jer Radić nije demantirao, nije rekao: “To nije istina.” Umjesto toga, rekao je nešto sasvim drugo i puno opasnije: “Može poligraf. Ali onda ću i ja Bujancu postaviti desetak pitanja.”

To nije demanti. To je upozorenje. To je poruka tipa: “Ako ti otvaraš Pandorinu kutiju, otvaram je i ja.” U političkoj komunikaciji takve rečenice nikada nisu slučajne. One su signal da obje strane imaju materijala i da su, zatreba li, spremne ići do kraja. Dr. Radovan Vukadinović je to definirao kao “ravnotežu straha”.

Savezništvo koje se pretvorilo u prijetnju

U podcastu Pik As Bujanec je najavio povratak Bujice 10. travnja. I odmah pojačao retoriku. Govorio je o “izdaji”, “prijetnjama”, “pokušajima ušutkavanja”. Radić je ostao suzdržaniji, ali njegova rečenica o “desetak pitanja” i dalje visi u zraku kao politički nož – u futroli, ali dovoljno vidljiv da svi znaju da postoji.

Ovo nije samo osobni obračun. Ovo je ogledalo stanja na desnici: fragmentirane, ambiciozne, gladne moći, ali bez jasne hijerarhije.
Bujanec je godinama bio medijski megafon tog prostora. Radić je postao jedan od njegovih najutjecajnijih političkih igrača.
Kad se takva dva aktera posvađaju, to nikada nije samo svađa, na desnici je to je tektonski poremećaj.

Od rečenice “Hrvatska treba Trumpa, i to je Mario Radić” do rečenice “Onda ću i ja Bujancu postaviti desetak pitanja” prošlo je manje od dvije godine — ali politički gledano, to je put od idealizacije do otvorenog rata.

I zato je najvažnija rečenica ovog sukoba upravo ona koju mnogi previđaju: Radić ne demantira. Radić upozorava. A u politici, upozorenja su često opasnija od optužbi.

M. Marković/Foto: Press