Odgovor Jurici Pavičiću: Nije Jadran problem ulaska Crne Gore u EU, nego crnogorsko odbijanje da ga vrati

Jurica Pavičić u Jutarnjem listu otkrio je novu političku formulu za zapadni Balkan: Hrvatska bi, ako želi biti dovoljno europska, trebala paziti da svojim zahtjevima ne pokvari veliki geopolitički trenutak u kojem Crna Gora ulazi u Europsku uniju, a Srbija ostaje s vanjske strane vrata.

U toj je konstrukciji brod Jadran tek đavolji jedrenjak, povijesna sitnica koja kvari turističku razglednicu iz Tivta i ugrožava stratešku pobjedu Bruxellesa nad Beogradom. Jedino što nedostaje jest da se hrvatskoj diplomaciji preporuči kako bi, u znak dobre volje, trebala poslati Crnoj Gori i nekoliko fregata, čisto da se europski optimizam ne nasuka na hrvatskim pravima.

Pavičić, naravno, nije izmislio geopolitičku važnost crnogorskog približavanja Europskoj uniji. Ona je stvarna. Nije sporno ni da bi ulazak Crne Gore u Uniju bio udarac velikosrpskim ambicijama, niti da bi Hrvatska trebala podupirati europsku integraciju susjedne države. Problem počinje ondje gdje se od tih razumnih premisa pokušava proizvesti zaključak da Hrvatska mora biti manje uporna u obrani vlastitih interesa kako bi Crna Gora bila uspješnija u ostvarivanju svojih.

To nije europska politika. To je stara balkanska navika da se od onoga tko je nešto izgubio očekuje kako će pokazati širinu tako što će se odreći i onoga što mu je preostalo.

A brod Jadran nije nikakva turistička sitnica. Sagrađen je u Hamburgu za potrebe mornarice Kraljevine Jugoslavije na inicijativu Jadranske straže iz Splita, a njegova luka baziranja desetljećima je bio Split. Godine 1990. otišao je u Tivat na remont i ondje ostao. Hrvatski sabor i hrvatske institucije zato godinama inzistiraju na njegovu povratku, pozivajući se na povijesne činjenice i pravni okvir sukcesije bivše države. 

Crnogorska strana, dakako, ima vlastito tumačenje sukcesijskih pravila. Spor se ne može riješiti time što ćemo jednu stranu proglasiti moralno superiornom, nego dokumentima, pravom i dogovorom. Ali upravo zato Pavičićevo svođenje broda na turističku atrakciju nije argument, nego retorički trik. Ako je Jadran tek gomila konopaca, lantina i jedara na tivatskoj rivi, zašto ga se Podgorica tako grčevito drži? Ako je riječ o nevažnom komadu povijesti, zašto se oko njega vode međudržavni pregovori? I zašto se crnogorska mornarica njime ponosi kao vlastitim simbolom?

U politici vrijedi jednostavno pravilo: ono što je tuđe ne postaje tvoje zato što si ga dovoljno dugo koristio, uredio mu palubu i naplaćivao ulaznice turistima. Ako bi se vlasništvo stjecalo dugotrajnim posjedom i dobrim marketingom, pola bi europskih muzeja moralo promijeniti vlasničke knjige.

No brod je tek početak priče. Hrvatska od Crne Gore traži rješavanje osam otvorenih pitanja, među kojima su povrat Jadrana, pitanja vojne sukcesije, granice, nestalih osoba, ratnih zločina, naknade bivšim zatočenicima logora Morinj i zaštite spomen-obilježja. To nisu izmišljene prepreke koje je Zagreb preko noći postavio pred crnogorsku europsku budućnost. To su godinama neriješena pitanja između dviju država, od kojih neka proizlaze iz rata, neka iz raspada Jugoslavije, a neka iz obveze da se prema žrtvama i povijesti postupa odgovorno. 

Pavičić priznaje da je Hrvatska u mnogim od tih zahtjeva u pravu, ali zatim uvodi omiljeni intelektualni obrat: ako je Hrvatska u pravu, može li istodobno biti licemjerna? Naravno da može, kao što svaka država može biti nedosljedna, politički oportunistična ili selektivna. Ali iz mogućnosti hrvatskog licemjerja ne proizlazi pravo Crne Gore da zadrži hrvatsku imovinu, izbjegava odgovornost ili neriješena pitanja proglasi nevažnima. To je logička pogreška koja se u polemičkim tekstovima često predstavlja kao moralna dubina.

Kad bi se dosljednost neke države mjerila time je li ona u svakom trenutku besprijekorno riješila sve vlastite povijesne i društvene probleme, nijedna europska država ne bi imala pravo postavljati uvjete drugima. Ni Francuska, ni Njemačka, ni Italija, ni Nizozemska. Međunarodni odnosi nisu natjecanje u moralnoj čistoći, nego sustav prava, obveza i interesa. A pristupanje Europskoj uniji nije sakrament kojim kandidat postaje oslobođen svih dugova prema susjedima.

Posebno je zanimljivo što Pavičić hrvatske zahtjeve za suočavanje s prošlošću uspoređuje s pitanjima ZDS-a, Thompsona, spomenika Miru Barešiću i obilježavanja ustaških zločina. O tim se temama u Hrvatskoj može i mora raspravljati. No zašto bi činjenica da Hrvatska ima vlastite sporove oko povijesnog nasljeđa značila da treba odustati od zahtjeva da Crna Gora obešteti žrtve Morinja, obilježi mjesto zatočenja i prestane relativizirati odgovornost za agresiju na Hrvatsku?

Jesu li eventualne hrvatske pogreške dozvola za crnogorske pogreške? Je li nečiji sporni spomenik argument da se ne vrati tuđi brod? Treba li Hrvatska najprije dosegnuti idealnu razinu vlastite političke i povijesne samosvijesti pa tek onda smjeti tražiti rješavanje bilateralnih pitanja?

Takva logika ne vodi pomirenju. Ona vodi beskonačnom odgađanju odgovornosti, pri čemu se svaka konkretna nepravda može relativizirati podsjećanjem na neku drugu, negdje drugdje počinjenu nepravdu. To je politička verzija dječjeg odgovora: nisam ja prvi počeo.

Zatim dolazimo do Pavičićeve glavne teze: Srbija je stvarna prijetnja Crnoj Gori, a Hrvatska bi morala shvatiti da je njezino europsko pristupanje najbolji način da se osujeti projekt srpskog sveta. Tu se možemo složiti. Beogradska politika prema Crnoj Gori doista zaslužuje ozbiljnu pozornost, osobito kad se preko identitetskih pitanja, političkih veza i crkvenih struktura pokušava širiti politički utjecaj susjedne države. Crnogorsko članstvo u Europskoj uniji moglo bi dodatno učvrstiti njezinu samostalnost i europsku orijentaciju.

Ali upravo tu Pavičićev argument postaje kontradiktoran. Ako je Crna Gora toliko važna za zaustavljanje velikosrpskog projekta, onda bi Podgorica trebala imati još veći interes za izgradnju povjerenja s Hrvatskom, a ne očekivati da Zagreb svoje zahtjeve podredi geopolitičkom rasporedu snaga. Ako je njezina europska budućnost strateški važna, onda bi rješavanje sporova sa susjednom članicom Unije trebalo biti dokaz političke zrelosti, a ne prepreka koju treba ukloniti pritiskom na onu drugu stranu.

Hrvatska ne mora birati između vlastitih interesa i europske budućnosti Crne Gore. To je lažna dilema. Može podupirati crnogorsko članstvo, pomagati Podgorici u europskim reformama i istodobno zahtijevati rješavanje pitanja koja su ostala otvorena. Uostalom, upravo je Hrvatska članica Europske unije, NATO-a i schengenskog prostora, a s Crnom Gorom dijeli granicu i velik dio jadranskog prostora. Nije joj u interesu nestabilna ili izolirana Crna Gora. Ali nije joj u interesu ni susjed koji bi europske pogodnosti prihvatio kao pravo, a bilateralne obveze kao smetnju.

Pavičić zamišlja kako bi se Beograd osjećao kad bi Crna Gora ušla u Uniju prije Srbije. Vjerojatno bi to doista bila bolna poruka Vučićevoj politici. No postoji još jedna poruka koju bi trebalo poslati, i to ne Beogradu, nego Podgorici: put u Europu ne znači da se mogu preskočiti obveze prema susjedima. Europska integracija nije nagrada za geopolitičku korisnost, nego proces u kojem se prihvaćaju pravila, preuzimaju obveze i rješavaju sporovi.

Crna Gora je otvorila sva pregovaračka poglavlja, ali nije ih sve zatvorila. Europska komisija navodi da je od 33 poglavlja 16 privremeno zatvoreno. To je važan napredak, ali nije završetak procesa. 

Pavičić, međutim, piše kao da je crnogorski ulazak u Uniju gotovo gotova stvar koju Hrvatska svojim zahtjevima može samo pokvariti. Takva dramaturgija pretvara Zagreb u negativca, a Podgoricu u žrtvu vlastitog uspjeha. No pristupni pregovori nisu televizijska serija u kojoj se u posljednjoj epizodi pojavljuje zločesti susjed kako bi spriječio sretan završetak.

A što se tiče srpskog sveta, možda je najveća ironija u tome što bi upravo odustajanje Hrvatske od legitimnih zahtjeva moglo poslati pogrešnu poruku. Ako se u Podgorici zaključi da se bilateralna pitanja mogu ostaviti neriješenima jer je Bruxellesu politički zgodno da Crna Gora što prije uđe u Uniju, onda se ne jača europski poredak, nego stvara presedan prema kojemu strateški važan kandidat dobiva popust na obveze. To nije poraz velikosrpskog nacionalizma. To je demonstracija da se politički cilj može ostvariti i bez potpunog raščišćavanja nasljeđa koje ga opterećuje.

Hrvatska pritom ima vlastitu povijesnu pouku. Godine 2009. i 2010. i sama je morala rješavati teške sporove i prilagođavati se europskim pravilima. To ne znači da danas treba odustati od istih načela, nego upravo suprotno: ako su pravila vrijedila za Hrvatsku, moraju vrijediti i za Crnu Goru. Članstvo nije privilegij koji se dodjeljuje zbog simpatičnosti kandidata, nego obveza da se poštuju zajednička pravila. Ako je Hrvatska na svojem europskom putu morala ispunjavati uvjete, onda nema razloga da se od Crne Gore traži manje.

Na kraju, brod Jadran nije problem zato što bi bio važniji od europske budućnosti Crne Gore. Važan je zato što pokazuje kako se ta budućnost razumije. Ako Crna Gora želi ući u Europsku uniju, treba pokazati da može rješavati sporove sa susjedima na temelju prava i dogovora, a ne očekivati da će ih geopolitička važnost njezina članstva učiniti nevažnima.

Pavičić bi htio da Hrvatska razumije kako je ulazak Crne Gore u Uniju najbolnija pljuska Srbiji. Možda. Ali još bi važnije bilo da razumije kako obrana hrvatskih interesa nije nikakva usluga Beogradu. Ako je Crna Gora doista odlučila krenuti europskim putem, onda bi trebala pokazati da je spremna riješiti i ono što joj je neugodno. Europa nije klub u koji se ulazi tako da se susjedu objasni kako je njegovo vlasništvo zapravo turistička atrakcija, njegova pitanja licemjerje, a njegovi legitimni zahtjevi prepreka višem cilju. To bi bio povratak na Balkan, samo s boljim PR-om.

A Jadran? Šjor Pavičiću, pitanje njegova vlasništva neće nestati zato što je nekome zgodno da ga proglasi sitnicom. U međunarodnim odnosima sitnice često otkrivaju ono bitno: poštuje li država tuđa prava i onda kad joj se ne sviđa odgovor koji mora dati.

Crna Gora ima pravo na europsku budućnost, a Hrvatska ima pravo na svoje interese. Ako su te dvije stvari doista nespojive, problem nije u hrvatskoj politici, nego u načinu na koji Podgorica razumije Europu.

M. Marković/Foto: morh