Osvrt na knjigu ‘Hrvatska pravoslavna crkva – Preporod’

Osvrt na knjigu Hrvatska pravoslavna crkva – Preporod, autor Hrvatski arhiepiskop Aleksandar Radoev Ivanov u vlastitoj nakladi, svibanj 2024., Zagreb.

U Hrvatskoj je političarima i medijima, već više od 25 godina od svih egzistencijalnih tema o kojima ovisi kvaliteta života prosječne obitelji u Hrvatskoj, najvažnija tema ona o NDH koja je nestala sa lica zemlje prije više od 80 godina i ustašama kojih više nema jer su naprosto zbog godina umrli, ili bili pobijeni nakon predaje 1945., a neki ubijeni kroz brojne ‘udbine’ operacije u inozemstvu.

Od kraja velikosrpske agresije na Hrvatsku, znači u dobrih 35 godina sva povijesna neriješena pitanja od 1918. do 1991. mogla su biti riješena, pa Hrvatske vlade ne bi morale više sudjelovati u besprizornim, degutantnim i intelektualno ponižavajućim raspravama o Ustašama.

Kako se svjesno osjetljive teme drže pod kontrolom politike, ne znanosti, uvijek se sa ozbiljnih problema društva (pad životnog standarda, natalitet, zamjena stanovništva, korupcija, gospodarski kriminal, itd.) skreće pozornost na povijesno nerazjašnjene teme, ne ‘Jasenovca’ ili ‘antifašističkih’ zločina, već na Drugi svjetski rat kroz prizmu NDH, a sve u svrhu klevetanja Hrvata.

Čovjek nakon toga stječe dojam da su Ustaše, Pavelić i NDH glavni krivac za sve probleme koje prosječna obitelj i danas nakon više od 80 godina od kraja Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj ima (loš standard, inflacija, neriješeno stambeno pitanje, potražnja posla, itd.). Kad bi prosječan hrvatski građanin memorirao barem ovih nekoliko rečenica:

U 39. točki Memoranduma 2, Srpske akademije nauka i umetnosti stoji “Stalno inzistirati u Hrvatskoj na opasnost od obnavljanja NDH“, a u točki 40.: “Uvijek i na svakom mjestu uz Hrvate isticati ideju ustaštva, zločine, logore u NDH, njihov radikalizam, ekstremizam i svirepost. Za tu svrhu koristiti medije i angažirati što veći broj hrvatskih intelektualaca podmićivanjem, uslugama ili ucjenama”(vidi https://www.maxportal.hr/kolumne/srpski-plan-podmicivati-hrvatske-intelektualce-da-hrvatsku-stalno-povezuju-s-ustastvom/), onda strankama, koje se nisu odrekle protuhrvatske i komunističke ideologije, i koje nas drže zarobljene u NDH, nikad ne bi dali svoj glas na izborima. Je li netko od oporbe na platnoj listi stranih tajnih službi ili SPC, u ovom trenutku ne znam, no država ima ‘aparate’ kako to brzo identificirati.

Primjera radi, svojevremeno sam zastupao interese jedne snažne industrije i na tjednoj bazi posjećivao jedno značajno poduzeće radi kontrole poslovanja. S obzirom na to da se radilo o području meni dobro poznatom, u relativno kratkom vremenskom roku identificirao sam ukupno oko pola milijuna dolara, koji su se nalazili tamo gdje nisu trebali.

Bez velike buke novac je bio prebačen na poslovni račun industrije koju sam zastupao. Za taj sam podvig ‘nagrađen’ s nekoliko slobodnih dana koje sam iskoristio za nastavak svog znanstvenog usavršavanja. U to vrijeme nisam uopće znao kako Udba preko svojih inozemnih poduzeća posluje u inozemstvu, no nakon čitanja knjiga doktora Jurčevića, moja je sumnja postala opravdana.

Za one koji ne znaju ništa o tajnoj službi zloglasne i svijetom proslavljene zločinačke Udbe mogu pročitati knjigu ‘Kako je operirala udba’ doktora Josipa Mihaljevića (https://www.maxportal.hr/premium-sadrzaj/osvrt-na-knjigu-kako-je-operirala-udba-cestitke-autoru/).

Kako sam podosta pisao o sprezi politike i gospodarskog kriminala kroz +800 stručnih ili suvislih tekstova objavljenih u hrvatskim novinama i na mrežnim portalima, svojevremeno sam izjavio ‘Da sam imao priliku, Hrvatskoj sam mogao zaraditi, ili uštedjeti barem milijardu dolara!’.

Takav posao svakako ne bi trebao raditi netko bez jasne stručne reputacije ili pak samo zbog ‘domoljublja’, već zbog čistog interesa. Od identificiranog novca koji se nalazi na računu na kojem se ne bi smio nalaziti, ili od imovine u vlasništvu nekog tko ne može dokazati porijeklo novca, tom provjerenom stručnjaku bi pripalo 10% od otkrivenog novca ili imovine. To znači da bi 90% od tog ‘otkrivenog’ pripalo državi, tj. poreznim obveznicima, a kriminalci, ma tko oni bili, dobili bi priliku u ‘osami’ razmišljati je li se to isplatilo ili ne. Ako je to 10 milijardi eura, milijarda pripada onome tko je identificirao taj kriminal. Ovdje govorim o novcu i imovini većoj od sto tisuća eura. S onim kriminalom od par tisuća eura s kojim nam mažu oči kako bi pokazali svoju ‘uspješnost’ u otkrivanju kriminala, a prikrili milijunske malverzacije, taj se tim dokazanih stručnjaka iz raznih područja ne bi trebao baviti.

Takve bi moralne i visoko-profesionalne osobe (izvan DORH-a) potpisale ugovor direktno s Vladom koja bi im omogućila neograničeni pristup svim dokumentima i informacijama. Ima li to smisla s obzirom da je Hrvatska izgubila mnoge međunarodne arbitraže i godišnje zbog korupcije gubi možda 10 milijardi eura (službeno znatno manje), neka čitatelji sami zaključe, vodeći računa o članku 59. Memoranduma 2  SANU-a koji glasi: ‘Čuvati i pomagati strukture bivših sigurnosnih špijunskih i protusigurnosnih službi’ (Udba – KOS).

Svoj su doprinos boljem društvu mogli dati i predsjednici države od 2000. godine, a nisu, nego su ne čineći ništa štitili korupciju, a i dalje im je ostala najvažnija tema, ona o NDH. No, nitko od njih u svijesti većine ne će biti upamćen po dobrom, jer vrijeme nije na njihovoj strani. Za njih nije problem prometni kaos u gradovima ili nestašica pitke vode i struje (raskopali su nam gradove i okolicu a sve zbog pohlepe za novcem ), zbog čega često stradavaju brojni kućanski aparati, što i njih i njihove obitelji također pogađa, već im je veći problem hrvatski pozdrav, hrvatska pjesma, i ljubav prema Domovini pola milijuna mladih. Inače, članak 54. Memoranduma 2 SANU-a glasi: ‘Raditi na ponižavanju hrvatskih simbola i svetinja. Djelovati medijski, stvarati u narodu osjećaj izdaje i prodanosti’.

Jedna od tema koju politika namjerno izbjegava je i Hrvatska pravoslavna crkva. I tu je riječ o novcu. Naime da bi se nekome dalo, od drugog je potrebno oduzeti, pa mislim da su u konkretnom slučaju novac i ideologija istovrijedni. Upravo zbog toga, a svakako i zbog politike, Hrvatska pravoslavna crkva (HPC) nema pošten tretman od strane vlada RH.  I da razjasnim sebi neke pojmove, odlučio sam se pročitati i treću knjigu naslova Hrvatska pravoslavna crkva, no ovaj put od Hrvatskog arhiepiskopa Aleksandra (vidi https://hrvatskapravoslavnacrkva.wordpress.com/2024/12/04/snimka-predstavljanja-nove-knjige-hrvatskog-arhiepiskopa-%E2%80%A0aleksandra/).

Prva knjiga o HPC bila je Požareva (vidi http://www.hrsvijet.net/index.php/kultura/74-knjigozori/60306-osvrt-na-knjigu-hrvatska-pravoslavna-crkva), a druga Kolarićeva (vidihttps://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/s/tijardovic-ivica/47033-i-tijardovic-osvrt-na-knjigu-hrvatska-pravoslavna-crkva.html).

U impresumu vizualno vrlo lijepe knjige Hrvatska pravoslavna crkva, Hrvatskog arhiepiskopa Aleksandra stoji: Hrvatska pravoslavna crkva – Preporod, Vlastita naklada – Aleksandar Radoev Ivanov, Autor: Hrvatski arhiepiskop Aleksandar (Radoev Ivanov), Urednik: Tomislav Burec, Lektura: Miroslav Kušek, Fotografije: Mariana Ivanova, Damir Borovčak, Dizajn naslovnice: Ante Brešić pl. Mikulić, Grafičko oblikovanje, tisak i uvez: Papirna konfekcija Graforad, Rugvica, Mjesto i godina izdanja: Zagreb, svibanj 2024. Sva prava pridržana, Objava materijala iz knjige je moguća uz navođenje izvora. Na sljedećoj stranici stoji Zahvala doktoru Ivanu Hrvoiću i australskom Hrvatu Marku Franoviću, kao i svim hrvatskim dobrotvorima na njihovoj podršci obnovljenoj Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi, jer ‘prepoznat će te ih po djelima njihovim’.

Da je knjiga zaista posebna predskazao je hrvatski intelektualac akademik Josip Pečarić u svojoj recenziji na početku knjige, koju treba pažljivo pročitati.

U samom početku Predgovora knjige stoji fotografija ploče iznad ulaza u Manastir Krka i objašnjenje tog falsifikata (vidi str. 12). Dalje se naglašava da ova knjiga razbija nametnute jugoslavenske povijesne obrasce i pruža hrvatski pogled na hrvatsko pravoslavlje (vidi str. 13). Vrlo mi je zanimljiv podatak da je prema podacima SPC iz 1947. (vidi str. 14) u Sloveniji bilo 70% pravoslavaca Slovenaca, a 10% Srba. U isto vrijeme u Hrvatskoj nema pravoslavaca Hrvata, pa se ispravno postavlja pitanje: Zašto u Sloveniji ima Slovenaca pravoslavaca, a u Hrvatskoj nema Hrvata pravoslavaca?

Vrlo vrijedan tekst o popisu stanovništva u Hrvatskoj 1802. objavio je doktor Petar Korunić (vidi https://hrcak.srce.hr/file/197836 i https://www.enciklopedija.hr/clanak/korunic-petar).

I pitanje glede ruske, ukrajinske ili čak bugarske crkve na stranici 16 potvrđuje složenost povijesti kroz prizmu pravoslavlja.

Tekst naslova Bijele trake (vidi str. 16 – 19) pažljivo pročitati, kao i tekst Tko je osuđen i koja je osuda na snazi? (vidi str. 19 – 20). Da u povijesti uvijek postoje dvostruka mjerila svjedoči i činjenica da Zagrebačkom Mitropolitu Germogenu zamjeraju da je dao prisegu Bogu i Poglavniku, a još u prvih dana njemačke okupacije Sv. Sinod SPC i njena podružnica Ruska pravoslavna crkva u iseljeništvu daju prisegu Nijemcima (vidi str. 20).

Najbolja razlika između Srbije i Hrvatske tijekom Drugog svjetskog rata može se vidjeti u rečenici ‘Činjenica da je srpska popularna potpora četnicima bila široko rasprostranjena a hrvatska potpora ustašama marginalna, odražava povijesno-kulturne razlike između Srbije i Hrvatske’ (vidi https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/ostalo/prilozi-graana/37654-i-tijardovic-o-knjizi-tajni-rat-srbije-propaganda-i-manipuliranje-povijescu.html).

Srbima je trnu u oku bila NDH, a ne nacistička Njemačka ili fašistička Italija. Dok SPC moli za Hitlera, u isto vrijeme osuđuje Germogena što moli za Pavelića (vidi str. 21).

Na stranici 22 piše da je HPC dobila priznanje i od SPC, jer na stranici 23 stoji ‘Kad netko iz SPC služi liturgiju zajedno s nekim predstavnikom neke pravoslavne crkve, to je priznanje najviše razine’.

I dok sam provjeravao podatke o masovnom streljanju 1941. u Kragujevcu (vidi str. 22 – 23), naišao sam na sljedeći tekst (vidi https://www.dw.com/hr/veliki-%C5%A1kolski-sat/a-55347549) u kojem stoji da je 180.000 Srba bilo odvedeno na prisilni rad u Njemačku (zbog potreba nacističke vojne industrije). U velikosrpskom ili ‘antifašističkom’ prijevodu (više ne vidim značajnu razliku između njih kad je u pitanju Hrvatska) znači da su svi oni završili u ‘Jasenovcu’, a ne u Njemačkoj. Da je nedavno priliku dobio Igor Vukić, doktorand povijesti, više se država ne bi morala sramotiti s ‘Jasenovcem’. Ovako se i dalje bez razloga kleveću Hrvati, a prešućuju ‘antifašistički’ zločini u Jasenovcu nakon Drugog svjetskog rata (vidi https://crodex.net/jasenovac-i-poslijeratni-jasenovacki-logori/) i time omalovažavaju stvarne žrtve logora (https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/s/tijardovic-ivica/39729-i-tijardovic-osvrt-na-knjigu-stvarni-jasenovac-autora-tomislava-vukovica.html).

U jednoj od briljantnih misli Hrvatskog arhiepiskopa Aleksandra se kaže da je u stvaranju SPC bilo toliko nepravilnosti da zapravo nije bilo pravilnosti, pa ne čudi da je SPC podmitila Carigradsku patrijaršiju, te je tek 1922. godine službeno postala samostalna, tj. autokefalna. To joj nije smetalo da sve pravoslavce u četničkoj državi 1920. godine proglasi Srbima, tj. pripadnicima SPC, premda za to nije bila ovlaštena (vidi str. 24). A da se s klevetanjem Hrvata postaje svecem u SPC, potvrđuje i tekst na stranici 25. I jedna noć u pritvoru vrijedna je mučeništva i svetosti (vidi str. 26). Osim SPC koja je jedina dala prisegu nacistima i huškala na Židove, osuđene su sve vjerske zajednice u Hrvatskoj (vidi str. 26).

Poglavar HPC patrijarh Germogen radio je sve u skladu s crkvenim kanonima. On i svećenici HPC bili su antikomunisti, a to je bilo dovoljno za smrtnu osudu (vidi st. 26 – 27). Komunisti se hrane mržnjom, ne mogu živjeti bez neprijatelja. Ako ga nema, izmisli se, i tako smo dok ovo pišem došli do ‘ustašizacije’ Hrvatske. Ako hrvatski premijer sad ne progleda, dok ga još uvijek u EU-ju uvažavaju, bit će mu kasnije već kasno. Naime, prije povijesno-uhodane balvanizacije Hrvatske potrebno je identificirati moguća nelegalna skladišta oružja. Nema tu ni inteligencije, ni pameti, ni državničke mudrosti kad se ništa nije naučilo ni iz 18., ni iz 41., ni iz 91. Riječi sv. Patrijarha Germogena na stranici 27. su  iskustveno vizionarske.

Nakon Predgovora slijedi prvi dio u kojem se govori o povijesti. Da u Hrvatskoj danas ima mnogo prezimena koja korijene vuku iz Bugarske, što potvrđuje činjenicu da su mnogi hrvatski pravoslavci bugarskog podrijetla, u svojoj knjizi svjedoči Hrvatski arhiepiskop Aleksandar, inače bugarskog podrijetla (vidi str. 32).

Na stranici 32 kaže se da prema većini ruskih povjesničara dvije arhiepiskopije (Ohridska, danas Sjeverna Makedonija i Ipekska, tj. Pećka, danas Kosovo) bile su bugarske crkve.

Bježeći pred Turcima krajem 17. i početkom 18. stoljeća Bugari, Grci, Albanci i Srbi bježe na sjevernu obalu Dunava. Kako su većinom to bili pravoslavci hrvatsko-ugarski kralj Leopold I. osniva grčko-istočnu pravoslavnu Crkvu, a poglavar postaje Pećki arhiepiskop Crnogorac Arsenij III. Čarnoević. Za sjedište arhiepiskopa pravoslavaca u Austrijskom Carstvu doređeno je mjesto Srijemski Karlovci u blizini Novog Sada u Vojvodini. Nakon što je Carigradska patrijarhija godine 1707. priznala novu crkvu to je učinila i Ipekska (Pećka) arhiepiskopija 1710. godine (vidi str. 33).

Cijela Srbija, koju su Austrijanci preuzeli 1718. od Osmanskog carstva imala je svega 40.000 stanovnika (vidi str. 33).

Prije 1804. nema  srpske crkve, jer nema ni kneževine, a kamoli države Srbije. Prema tome, u to vrijeme postoji Autokefalna crkva Austrijske monarhije (Karlovačka arhiepiskopija sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima), a ne Srpska pravoslavna crkva. Pa ako uzmemo iste kriterije, jer nije postojala hrvatska kao država, onda nije postojala ni HPC. No, s obzirom da je Hrvatska ipak bila kraljevina u sklopu Habsburške Monarhije zajedno sa Slavonijom i Ugarskom, onda je moguće govoriti o HPC hrvatsko-slavonskog korijena. Kako god bilo da bilo, prema sadržaju teksta na stranicama 34 i 35, SPC tada nije bilo. A je li tada bilo HPC, to prepuštam upućenijima u ovu problematiku.

Zadnji Karlovački arhiepiskop je 1913. pronađen u Austriji odrubljene glave (vidi str. 37). Godinu kasnije počinje Prvi svjetski rat, a četnička država sve pravoslavne dvojbe rješava totalitaristički godine 1920., pogotovo glede HPC. Uspostavom NDH nije bilo više moguće tolerirati samovlašće SPC i godine 1942. osnovana je HPC (vidi str. 38). Znači da na zločin, NDH nije odgovorila zločinom, već je iskoristila svoje pravo da pravoslavna crkva postane samostalna. U knjizi na stranici 39 piše da je HPC dobila odobrenje za obnavljanje HPC od Ruskog patrijarha Sergija i da je bila priznata od Bugarske, Rumunjske i Mađarske pravoslavne crkve, kao i od Carigradske patrijaršije.

Jedino po čemu se ‘antifašisti’ mogu ponositi, je ubijanje civila, zarobljenika i svećenika. Više o tome možete pročitati u dijelu teksta naslova Smaknuti kler HPC (vidi str. 42 – 47). Zanimljivo je da je Patrijarh Germogen jedini poglavar jedne autokefalne crkve koji je ubijen u doba Drugog svjetskog rata, a HPC jedina crkva uništena ubijanjem cijelog klera i dijela vjernika (vidi str. 47). Zbog te žrtve im je pripala vječnost (vidi str. 46).

Koga zanimaju ‘improvizacije’ SPC pročitat će stranice 48 – 51. Na 50. stranici stoji: ‘Niti jedno državno tijelo nije donijelo nikakvu odluku o ukidanju HPC, tako da ona de jure još uvijek postoji’. Pokušao sam provjeriti tu tvrdnju i nisam uspio doći (barem ne ja) do konkretnog podatka da se nekim zakonom ili slično ukida obnovljena HPC iz 1942.

Da je SPC bila umješana u velikosrpsku agresiju na Hrvatsku devedesetih prošlog stoljeća i za to bila nagrađena od strane Vlada RH bez pravne osnove potvrđuje i tekst na stranicama 51 – 53. Inače, članak 77. Memoranduma 2 SANU-a glasi: ‘Ući u vlasničke strukture medija u Hrvatskoj, BiH, Crnoj Gori’.

Izuzetno značajan je podatak na stranici 53 koji kaže da se 2011. oko 53.000 pravoslavaca izjasnilo da im je srpski jezik materinski, što bi se logično zaključilo da su to građani srpske manjine u RH. A preostali pravoslavci njih oko 137.000 ili su Hrvati ili pripadaju nekoj drugoj nacionalnoj manjini. To je još jedan dokaz da kad je riječ o SPC, onda je politika iznad razuma.

Na stranici 54 može se pročitati i osvrt Lojze Buturca objavljen u Fokusu 27. ožujka 2009. o odgovornosti za pokolj pravoslavnog svećenstva poslije završetka Drugog svjetskog rata.

Na istoj stranici stoji izuzetno važan tekst, pa ću ga doslovno citirati.

‘Europska pravoslavna crkva sa sjedištem u Parizu (Eglise orthodoxe d’Europe) je dana 2. listopada 2013. osnovala podružnicu u Hrvatskoj i nazvala je Hrvatska pravoslavna crkva, jer je osnovana radi Hrvatskih pravoslavaca. Usvojen je i stupio je na snagu statut (ustav) Hrvatske pravoslavne crkve, koji vrijedi jedino i samo na teritoriju RH. Ni jedna druga pravoslavna Crkva koja djeluje na teritoriju RH, nema statut koji bi važio isključivo na tom teritoriju, nego pravno-snažni statut s teritorija matične države protežu na teritorij RH, kao da RH ne postoji. Aleksandar (Ivanov) rukopoložen je Hrvatskim episkopom’.

Patrijarh Nikolas I., znajući da je RH na temelju svog Ustava nezavisna država, odlučio je 1. prosinca 2013. potpisati Tomos za dodjeljivanje autokefalnosti dotadašnjoj podružnici. Hrvatska pravoslavna crkva jedina je autokefalna Crkva u Hrvatskoj (vidi str. 55).

Detaljnije o prije-spomenutom krivotvorenju povijesti u manastiru Krka može se pročitati na stranicama 57 – 61.

Onaj tko daje prednost razumu pročitat će stranice 62 – 64, a onaj tko je sklon mitovima ne će.

O logičnom podrijetlu Nikole Tesle pročitajte na stranicama 65 – 67. U putovnici za Nikolu Teslu nema ničeg što bi moglo biti srpsko. Izdata je od strane Zemaljske vlade kraljevstva Hrv.-Slav.-Dalm. (vidi str. 67). Teslinu krštenicu Istočne-pravoslavne crkve je moguće naći na internetu i ona je pisana na ćirilici, međutim crkveno-slavenskim jezikom, ne srpskim (vidi str. 65). U skladu s tekstom krštenice i nadležnosti Karlovačke arhiepiskopije otac mu je bio pravoslavni svećenik Istočno-pravoslavne crkve, a ne tad još nepostojeće SPC. Prema tome nametnuta retroaktivna etnička kategorizacija ‘Tesla je bio Srbin’, kao posljedica ‘četničkog’ ukaza iz 1920. godine, negira pravo na postojanje pravoslavcima koji nisu Srbi. Riječ je o klasičnom etnocidu, koji kad ne uspije postići svoj cilj, otvara vrata genocidu.

Na stranici 66 piše da je prvi crkveni dokument koji sadrži naziv SPC nastao 1947. To mi je zvučalo nevjerojatno i prisililo me da provjerim. Da, Hrvatski arhiepiskop Aleksandar je u pravu! Nakon ovoga ne mogu doći k sebi shvaćajući s kim mi imamo posla. Nevjerojatno! Molim vas, tko god poznaje ovu materiju dobro, neka u javnosti dokumentirano (bez rekla-kazala ili svjedočenja) 1947. ospori. Koje ponižavanje Hrvata i posmrtno razapinjanje blaženog Alojzija Stepinca kroz čin vatikanske plemenitosti u pružanju ruke pomirenja! Inače, u članku 55. Memoranduma 2 SANU-a stoji: ‘Za Stepinca uvijek naglašavati njegovu kontroverznost’.

Da su istaknuti pravoslavci bili svjesni već u 19. stoljeću koja se opasnost nalazi istočno od Drine, svjedoče tekstovi Marka Mileusnića (vidi str. 68 – 70). Savjetovao bih srpskim pravoslavcima u Hrvatskoj da pažljivo pročitaju te tekstove tri puta.

Koga zanima povijest 14. stoljeća doći će do spoznaje koja bitka ruši ‘kosovski mit’ (više o tome vidi str. 71 – 78).

Što povijesno znači granica na Drini i prije Porfirogeneta, pročitajte na stranicama 79 – 81. Kad se slavi Božić u pravoslavlju možete saznati na stranici 81, a o lažnoj vijesti na sljedećoj stranici.

Zašto nijedna pravoslavna crkva nikad nije prihvatila gregorijanski kalendar možete saznati sa stranica 82 – 84, a tvrdnja da SPC nije nikad koristila gregorijanski kalendar, potvrđuje činjenicu da je Karlovačka arhiepiskopija bila hrvatska, jer je koristila gregorijanski kalendar (vidi str. 85). A da su Hrvati spašavali Srbe već u 10. stoljeću potvrđuje Porfirogenet (vidi str. 91).

O Dušanovom carstvu smo učili u školi, međutim ne razumijem da svega dvadesetak godina nejasne povijesti 14. stoljeća može ostaviti tako dubok trag u svijesti jednog naroda. Na stranici 97 piše: ‘Tako je to u srbijanskoj povijesti – sve ide nekako pokraj istine, pokraj zakona, pokraj crkvenog kanona’. Da je država bila iznad crkve u četničkoj državi (1918. – 1941.) potvrđuje i tekst na stranici 98. No da bi se sva ta ‘mutikašija’ mogla pratiti potrebno je pročitati cijeli sadržaj (vidi str. 93 – 100).

Na stranici 105 doslovno piše: ‘Bugari i Grci, koji su ratovali protiv Turaka i preživjeli su, morali su odseliti prema zapadu (Dalmacija) gdje Turaka nema. Nije to slučaj kod Srba, koji nemaju razloga bježati od Turaka jer postaju osmanski vazali još 1389. I na turskoj strani ratuju protiv ostalih europskih kršćana – Bugara i Grka, a kasnije protiv Hrvata, Mađara. Srbi uživaju u svom vazalnom položaju punih 415 godina zato se prvi srpski ustanak protiv Osmanskog carstva zbio tek 1804’.  I ovdje je potrebno prije komentiranja pročitati cijeli sadržaj (vidi str. 101 – 105) , a i sadržaj Čebotarevljeve knjige bi puno pomogao (vidi https://hrvatskonebo.org/2023/02/25/i-tijardovic-osvrt-na-knjigu-vlasi-i-vojna-krajina-u-hrvatskoj/).

O ‘krivoznanstvenom’ skupu u kojemu su Grci postali Srbi možete pročitati na stranicama 106 i 107, što je potvrda da se kultura i povijest ne krade samo Hrvatima.

O Berlinskom kongresu 1878. pročitajte na stranicama 108 – 114 i njegovim posljedicama (vidi str. 115 – 131). Što znači ‘Servian army left a trail of blood’ pročitajte u naslovu Genocid nad Albancima (vidi str. 116 – 117). I Bugari su imali svoju ‘Oluju’ (vidi str. 117 – 118). U ratu protiv Austrijanaca Crnogorci imaju manje gubitke nego u miru sa Srbima (vidi str. 119). Na stranici 119 piše da u Makedoniji 1912. srbijanska vojska protjeruje ili ubija svih 833 bugarskih svećenika i preuzima 761 bugarskih crkava. Tko želi osporavati ‘Report of the International Commission to Inquire into the Causes and Conduct of the Balkan Wars’ iz 1914. neka slobodno izvoli (vidi str. 120). S obzirom na povijesna iskustva osnivanje Makedonske revolucionarne organizacije 1893. i njene konačne verzije iz 1919. VMRO (Unutarnja makedonska revolucionarna organizacija) je bio prirodan proces, kao i suradnja Stjepana Radića i kasnije doktora Ante Pavelića sa njom. Koliko je osoba u Makedoniji između dva rata ubijeno od strane četničke države nisam uspio provjeriti (vidi str. 123). Dvije buduće doktorske disertacije mogu iznjedriti najprecizniji podatak koliko je ubijeno Hrvata, a koliko Bugara, tj. Makedonaca tijekom postojanja četničke države.

Iz iskustva znamo da je ‘Pandorina’ vlada rasprodala sve što je mogla, pa nije čudo što je i imovinu poklanjala, zanemarivši činjenicu da su tu imovinu gradile stoljećima vrijedne ruke Hrvata (vidi str. 135).

Iznenađenjima o SPC nema kraja, jer Carigratski patrijarh Meletij IV. Metaksakis potpisuje Tomos za stvaranje nove crkve 1922. u četničkoj državi dok je u kazni oduzetog dostojanstva (vidi str. 144 – 145).

Koga su Srbi nazivali srpskom Spartom pročitajte u tekstu Davora Dijanovića (vidi str. 148 – 149).

Kad pročitate stranice 151 – 153 razumjet će te zašto HTV već 26 godina nije hrvatska televizija. Ne gledamo je, jer nije naša, a plaćamo je. Inače, članak 49. Memoranduma 2 SANU-a glasi: ‘Omogućiti u medijima veliku prisutnost informacija koje govore o diskriminaciji Srba i njihovom teškom položaju u Hrvatskoj’.

Iz sadržaja na stranicama 154 – 178 zaključuje se da Hrvatski arhiepiskop Aleksandar zna argumentirano zastupati interese HPC. To je vrlo važan tekst za sve koji ne razumiju o čemu je riječ kad je u pitanju HPC i njeno nepriznavanje od strane države.

A da se od ‘srpskog otoka Jasenovac’ u Hrvatskoj ne će odustati potvrđuju stranice 181 – 185, s čime započinje drugi dio knjige. Inače, članak 52. Memoranduma 2 SANU-a kaže: ‘Davati prostora spomenicima, komemoracijama, polaganju cvijeća nevinim srpskim civilima’

.

Na stranicama 186 – 188 objavljeno je pismo iz 2021. u Hrvatskom tjedniku kojeg je potpisao Hrvatski arhiepiskop Aleksandar. Sadržaj ima smisla.

Iz teksta na stranicama 189 – 190 može se zaključiti da je simpatična Kolinda imala priliku koju nije iskoristila, a kad hrvatski mediji ne daju podršku HPC, onda ne će ni strani (vidi str. 191).

Koje je stajalište HPC o ratifikaciji Istanbulske konvencije može se pročitati na stranicama 192 – 193, a o svetim otajstvima u doba pandemije na stranicama 194 – 195.

Treći dio knjige donosi tri poslanice koje potpisuje Hrvatski arhiepiskop Aleksandar (vidi str. 199 – 205).

U četvrtom dijelu knjige govori se o pravima hrvatskih pravoslavaca. Sve statistike popisa stanovništva u zadnjih 25 godina idu u prilog hrvatskim pravoslavcima, no njih bruxelleski protektorat u Hrvatskoj ne uvažava (vidi str. 209 – 210). Inače, članak 64. Memorandum 2 SANU-a kaže: ‘Oštro reagirati na sve inicijative koje dovode u pitanje stečena i postojeća prava i odnose Srba u Hrvatskoj i snažno politički i intelektualno diskreditirati takve inicijative kao protivne civilizacijskom napretku, demokraciji i modernim procesima. Optuživati ih za povijesni revizionizam’.

O sustavnoj mržnji prema Hrvatima i HPC možete pročitati na stranicama 211 – 217. Taj se tekst može prevesti na sljedeći način: ‘Kad nas se zatire i ubija, to je ljubav, a kad tražimo svoja prava, to je mržnja’.

A da je smisao pučkih pravobraniteljica samo da primaju plaću potvrđuje i sadržaj sa stranice 220.

Tekst na stranicama 221 – 223 dokazuje da se Hrvatski arhiepiskop neprekidno bori za istinu i prava svojih vjernika, pokušavajući zainteresirati i katoličke crkvene krugove za probleme koje ima HPC.

Iz priče na stranici 224 zaključujemo da se više isplati protiv Hrvatske boriti nego braniti je. Priča sa stranica 225 – 227 otkriva pozadinu zašto većina pravoslavaca u Hrvatskoj iz straha šuti, bojeći se KOS-a (BIA) i SPC (vidi https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/s/tijardovic-ivica/39204-i-tijardovic-osvrt-na-knjigu-ubojice-mira-agonija-balkanske-anarhije.html). Vrlo slično se i danas događa u Rusiji kad narod iz straha za sebe i svoje obitelji šuti o ruskoj agresiji na Ukrajinu, tako da taj rat bez čvršće potpore Ukrajini može trajati u nedogled ili do trenutka kad Kina to odluči.

Priča puna nade nalazi se na stranicama 228 – 229.

U petom dijelu knjige autor se osvrće na političke događaje. To bih svojim riječima opisao ovako: ‘Prema dokument Vlade RH iz studenog 2022. (vidi https://mpudt.gov.hr/UserDocsImages/dokumenti/Uprava%20za%20ljudska%20prava u RH je bilo oko 3% Srba, a oko 1% stanovnika se izjasnilo da im je srpski materinski jezik, znači da je dvjema trećinama Srba u Hrvatskoj materinski jezik hrvatski’. Inače, članak 48. Memoranduma 2 SANU-a glasi: ‘Inzistirati na ugroženosti Srba’.

Kad bi pripadnici nacionalnih manjina popisivali pripadnike nacionalnih manjina (vidi str. 236) dobili bi rezultate izbora po želji prije spomenute ptice. Prema tome, RH je dužna zaštititi Srbe u Hrvatskoj od unutarnje i vanjske agresije. Inače, članak 58 Memoranduma 2 SANU-a glasi: ‘Koristiti prigode za akcije niskog rizika koje stvaraju osjećaj nesigurnosti u državi. Kao na primjer požari u turističkoj sezoni’.

A da je HPC trn u oku mrziteljima svega hrvatskog svjedoči tekst na stranicama 244 – 245. Inače, članak 57. Memoranduma 2 SANU-a glasi: ‘Sportaše i kulturne radnike koji uzdižu nacionalne simbole onemogućiti svim mogućim sredstvima, posvaditi, prikazivati ih kao beskurpulozne bogataše koji se bogate na tom hrvatstvu. Sve s ciljem da se u ljudi stvori osjećaj apatije, izdaje, prevare i da se sve nacionalno i hrvatsko ogadi i trivijalizira’.

Ključni sadržaj knjige o (ne)priznavanju HPC, gdje se Vlada RH postavlja iznad prava i zakona nalazi se na stranicama 250 – 251. O tome sam pisao na Projektu Velebit, no mrežna stranica s tim tekstom je uklonjena. Prema tome, Ministarstvo pravosuđa 2023. poništava presudu Visokog upravnog suda RH iz 2022. i odbija zahtjev za upis vjerske zajednice pod nazivom HPC. Inače, u članku 43. Memoranduma 2 SANU-a stoji: ‘Naglašavati da je okidač za rat bio brisanje Srba kao konstitutivnog naroda iz Ustava nakon višestranačkih izbora i da će takva pozicija nepravde prema Srbima u Hrvatskoj biti stalni izvor napetosti’.

O nevjerojatnoj diskriminaciji pravoslavnih Hrvata kroz Popis stanovništva iz 2021. čitajte na stranicama 252 – 256, a o pokušajima diskreditacije HPC čitajte na nekoliko sljedećih stranica, pa mi to više sliči na umiješanost neke tajne službe, nego samovolja nekog pojedinca.

O konkretnom djelovanju Hrvatskog arhiepiskopa Aleksandra pažljivo pročitajte na stranicama 262 – 264, a na stranici 265 nalazi se svjedodžba o episkopskom rukopoloženju Hrvatskog Episkopa Aleksandra koju potpisuje poglavar Ruske istinopravoslavne (katakombne) crkve.

Iz teksta na stranici 267 proizlazi da je Katolička Crkva u Hrvatskoj u odnosu na Vatikan u istom položaju kao i Vlada RH u odnosno na Bruxelles. Ovdje nije riječ o ‘za i protiv’, već o elementernom poštivanju prava, pa stoga ovaj tekst ne pišem u korist nekog, a protiv drugog, već dolazim do spoznaje na temelju svega što pročitam. Da bi pročitao sadržaj ove knjige moram provjeravanjem pročitati sadržaj količine još barem dviju knjiga, pa želim reći da Hrvata ima pre malo da bi do slobode došli poput Indijaca koji su znali da će se neprijatelj umoriti od ubijanja. Naš se neće!

Na stranicama 268 – 270 nalazi se Pismo ekumenskoj komisiji HBK koje potpisuje Hrvatski arhiepiskop Aleksandar.

Nakon pročitanog teksta na stranicama 271 – 272 čovjek shvaća svu složenost postojanja HPC u Hrvatskoj. Predlažem da to sami pročitate pa onda komentirajte.

U šestom dijelu knjige govori se o dolasku Ukrajinaca u Hrvatsku. Zbog ruske agresije na Ukrajinu veliki broj Ukrajinaca je izbjegao u Hrvatsku. Koliko točno ne znam, no spominje se broj od oko 28.000.  Na stranici 277 piše da je početkom 2019. obnovljena autokefalnost Pravoslavne crkve Ukrajine na temelju Tomosa starog 300 godina. SPC je odmah donijela odluku da poput Ruske pravoslavne crkve ne prizna Ukrajinsku. Prema tome sadržaj ovog dijela knjige raspravlja o tome kojoj pravoslavnoj crkvi u Hrvatskoj bi Ukrajinci trebali pripadati, Srpskoj koja ne priznaje njihovu crkvu, HPC koja nije u Hrvatskoj zakonom priznata, a postoji, ili nekoj trećoj pravoslavnoj crkvi. To je stvar ukrajinskog izbora i u to se ne bi trebao nitko miješati izvan pravoslavlja, a pogotovo ne HBK. No, izbor pravoslavne crkve u Hrvatskoj od strane Ukrajinaca bit će jasna poruka Hrvatima na čijoj su strani u ruskoj agresiji na Ukrajinu.

U sedmom dijelu knjige govori se o komemoracijama i ostalim bogoslužjima. Na stranicama 292 – 295 može se naći popis zaslužnih pravoslavaca kroz hrvatsku povijest, a na stranicama 299 – 301 nalazi se popis hrvatskih pravoslavaca poginulih za Hrvatsku u obrani Domovine devedesetih. Kroz čitav niz fotografija moguće je vidjeti puno toga.

U osmom dijelu je riječ o predstavljanju knjige Hrvatskog arhiepiskopa Aleksandra naslova Hrvatska pravoslavna crkva bila je, jest i bit će, a deveti dio knjige je posvećen Simpoziju Hrvatske pravoslavne crkve (vidi https://hrvatskapravoslavnacrkva.wordpress.com/2023/04/20/i-tijardovic-osvrt-na-knjigu-zbornik-radova-simpozij-hrvatske-pravoslavne-crkve/).

Na kraju knjige nalazi se životopis Hrvatskog arhiepiskopa Aleksandra, njegova svjedodžba za Episkopsko rukopoloženje koju potpisuje Patrijarh Nikolas, zatim bibliografija, pravoslavni nazivi, objašnjenje kratica i sadržaj knjige.

I što reći na kraju? EU na štetu Hrvata već više od četvrt stoljeća bezuspješno pokušava prekinuti dvostoljetnu ovisnost Srbije o Rusiji, pa uz nespremnost na rusku agresiju na Ukrajinu zaključujem da ti birokrati pojma nemaju ni o povijesti ni o geopolitici. Tu smušenost EU-ja Srbija koristi da na štetu srpske manjine u Hrvatskoj zauzme što bolje pozicije unutar hrvatskog društva preko kulture kako bi postigla u budućnosti ono što joj nije devedesetih uspjelo. S obzirom da su pročitana knjiga, samo još budala to ne vidi, a pokvarenjak se pravi da ne vidi. Slikovito to izgleda ovako: Prva godina se pliva do Svetog križa, druga do Maslenice, pa do Paga i konačno do Karlobaga. I granica na moru je obnovljena. Inače, članak 81. Memoranduma 2 SANU-a kaže: ‘Potrebno je iskoristiti privrženost i simpatije Rusije prema pravoslavnim Srbima’.

Tek kad Srbi shvate, a još uvijek nisu i ne zna se kad će, što je velikosrpsko-nacistička politika učinila u zadnjih 150 godina Bugarima, Makedoncima, Albancima, Bošnjacima, Crnogorcima, Slovencima, Hrvatima i 1920. nesrpskim pravoslavnim manjinama, započet će pedesetogodišnji prosvjetiteljski proces u obnovi posrnulog srpskog duha (vidi https://www.hrvatski-fokus.hr/2026/02/71492/). Zbog toga se, uvjeren sam, svi spomenuti narodi već unaprijed raduju 22. stoljeću.

Ključna misao knjige Hrvatska pravoslavna crkva – Preporod, Hrvatskog arhiepiskopa Aleksandra, jeste Karlovačka arhiepiskopija, a HPC je njena pravna i povijesna sljednica. Je li ona hrvatska ili srpska? Na temelju svega što do sada znam i što sam proučio ne postoje nikakvi konkretni dokazi da je riječ o srpskoj arhiepiskopiji sve do 1920. kad je ukazom postala srpska. Osporite me konkretnim dokumentima, ne mitovima, i ja ću prihvatiti vaše mišljenje. A je li Karlovačka arhiepiskopija bila hrvatska u 18. i 19. stoljeću, e, o tome se već može razgovarati, jer za to postoje argumenti. Na zemljovidu iz 1915. Srijemski Karlovci su još uvijek u Trojednoj Kraljevini.

Sve tri knjige o HPC koje sam pročitao čine jednu cjelinu, i nadopunjuju se, tako da ne mogu izdvojiti nijednu knjigu posebno, već sve tri zajedno, jer su sve tri knjige na neki način posebne i hvale vrijedne. Te su knjige poput čvrstih betonskih temelja buduće kuće (HPC). Sastav tih temelja je od cementa, pijeska i šljunka, a čvrsti se beton ne može stvoriti samo od cementa, jer jedno bez drugog ne može, pa se do cilja može doći samo zajedno.

Drugim riječima, samo sve tri knjige zajedno imaju efekt penicilina. Stoga hvala pokojnom Petru Požaru, hvala doktoru Jurju Kolariću i hvala Hrvatskom arhiepiskopu Aleksandru od kojih sam čitajući njihovu knjigu dobio potrebne informacije o pravoslavlju i Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi.

Želio bih ovom prilikom napomenuti da sam interes za pravoslavlje pokazao nakon pročitane knjige gospodina Bojana Jovanovića (vidi https://www.hrvatski-fokus.hr/2024/10/61622/), koji piše za Hrvatski fokus. Inače, ono što je četvrtkom Hrvatski tjednik, to je petkom Hrvatski fokus.

Knjigu poštovanog Hrvatskog arhiepiskopa Aleksandra vrijedi pročitati, jer je nezaobilazna literatura u razumijevanju problema kojeg danas ima Hrvatska pravoslavna crkva i upravo je zbog toga preporučam svima, a posebno pravoslavnim vjernicima.

Dr Ivica Tijardović