Srbija, zemlja koja se tri stoljeća hvali da je „narod junački“, da guslari znaju napamet sve vojvode od Mišića do Sinđelića, da se čast mjeri brojem izgubljenih ratova, a heroizam brojem spomenika — sinoć je u 20 sati doživjela politički potres jači od svih Richterovih skala zajedno.
U 20:00 Vučić je podnio ostavku. U 20:01 Ana Brnabić je postala vrhovna komandantica Vojske Srbije. Da, dobro ste pročitali.
Zemlja koja se kune u „vojničku tradiciju“ dobila je zapovjednicu koja je, po srpskim desničarskim narativima, sve ono što „Srbija nikad neće biti“: lezbijka, Hrvatica porijeklom, liberalka, tehnokratkinja. Žena koja je u političkim emisijama izgovorila „Vučić“ više puta nego što guslari izgovore „junaštvo“.
Prva žena koja je vodila Srbiju bila je Nataša Mićić, predsjednica Skupštine koja je od 2002. do 2004. obavljala dužnost predsjednice države. Uvela je izvanredno stanje nakon atentata na Zorana Đinđića i pokrenula akciju Sablja s 11.000 uhićenih.
Druga je bila Slavica Đukić Dejanović, kratko 2012., nakon ostavke Borisa Tadića.
Ali Ana Brnabić je sada postala prva osoba u povijesti Srbije koja je obavljala sve tri ključne funkcije: premijerka, predsjednica Narodne skupštine u vrhovna komandantica / v.d. predsjednica države.
To je politički bingo. Tri u jedan. Srbija je dobila politički multifunkcionalni aparat. Doduše, na ovoj posljednjoj funkciji može ostati najduže tri mjeseca – tako kaže Zakon o predsjedniku Srbije. Ali tri mjeseca je na Balkanu dovoljno da nastane mit, legenda i barem pet teorija zavjere.
Tradicionalno društvo koje se kune u „čast“, „heroje“ i „vojničku tradiciju“ gledalo je sinoć televizor kao da je netko objavio da je Generalštab prebačen u IKEA‐in odjel za rasvjetu. Balkan se smije, Srbija se trese, a guslari su prvi put u povijesti ostali bez teksta.
“Ovo više nije država, ovo je skeč.”
“Gdje je vojvoda Mišić da ovo vidi?”
” I Sinđelić! I Stepa Stepanović….”
Vučićeva ostavka pokrenula je ustavni domino efekt. Srbija će u tri mjeseca vjerojatno imati četiri predsjednika:
To nije kriza, to je format koji bi i Netflix potpisao. Picula bi to komentirao. Plenković bi rekao da „podržava europske vrijednosti“. Sve ide svojim balkanskim tokom.
Kad je 2017. postala premijerka, desnica je vrištala kao da je nestalo struje u studiju ‘Ćirilice’ Lezbijka? Hrvatica po djedu? Na čelu Vlade Srbije?
Komentari su letjeli kao pokvarena jaja na lošoj kazališnoj predstavi. A onda je Vučić rekao: „STOP. Ovo je dokaz da je Srbija moderna država.“ I kao po komandi – klik – sve se promijenilo. Dan ranije: Izdaja. Dan poslije: Bravo, predsjedniče, ovo je Europa.
U Srbiji se stavovi ne mijenjaju argumentima nego signalom. Ako je signal „hvalite“, hvali se. Ako je signal „napadajte“, napada se. Ako je signal „ovo je moderno“, onda je moderno — pa makar jučer bilo neprihvatljivo.
Sinoć, nakon ostavke, Ustav je hladno rekao: vrhovna zapovjednica postaje Ana Brnabić (najduže 90 dana). I tu počinje vatromet.
– Kako to misliš, Brnabić komandira vojskom?
– Piše u članu 112.
– A možemo li to nekako zaobići?
– Ne možemo.
– Onda ćemo reći da je to sve Plenković smislio.
– I Picula.
– Naravno i Picula.
Srpski ratnici o kojima guslari pjevaju stoljećima, oni iz epskih pjesama, oni koji su navodno „branili čast“, „vodili bitke“ i „ginuli za slobodu“ sinoć su se, metaforički, okrenuli u grobu. Ne zato što se dogodilo nešto tragično. Nego zato što se dogodilo nešto realno.
Narodi koji imaju stvarnu ratničku povijest ne trebaju guslarske pjesme. Povijest im je dovoljna. Ali narodi koji nemaju pobjede, nego mitove — njima guslari služe kao audio Photoshop. Retuširaju poraze, dodaju heroje, izmišljaju junaštvo, a tragedije pretvaraju u epske trilogije.
Guslarska tradicija je najdugovječniji PR odjel na Balkanu. Kad nemaš pobjede, napraviš pjesmu. Kad nemaš heroje, izmisliš ih. Kad nemaš čast, otpjevaš je.
Ako se „junaci“ iz guslarskih pjesama okreću u grobu jer je Brnabić komandant, onda se postavlja pitanje: Ako je Brnabić vrhovna zapovjednica kakvi su tek generali koji joj moraju salutirati?
Jer vojska koja se kune u „junaštvo“, a gubi ratove, koja se kune u „čast“, a povijest joj je puna zločina, koja se kune u „tradicionalne vrijednosti“, a tradicija joj je politički kaos — takva vojska ne pada zato što je Brnabić na čelu. Takva vojska pada zato što je mit veći od stvarnosti.
Guslari će morati napisati novu pjesmu jer guslarska tradicija je fleksibilna. Kad se promijeni vlast, promijeni se i ep. Kad se promijeni zapovjednik, promijeni se i junaštvo.
I zato je satira toliko jaka: ne zato što je Brnabić „problem“, nego zato što je mitologija pukla kao stara gusla. Narod koji se hvali ratničkom poviješću, a ima guslarske pjesme umjesto pobjeda, sinoć je dobio lekciju – realnost je jača od gusala.
Srbi s vojskom posljednjih 30 godina nemaju sreće. Nakon serije poraza nastala je izreka: “Nema rata bez Srba. Nema tko izgubit.”
U takvoj realnosti Brnabić kao vrhovna zapovjednica zvuči gotovo razumno. Dobili su ono što su zaslužili.
M. Marković/Foto: Pink tv
Gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević poručio je u ponedjeljak, govoreći o štrajku radnika ZET-a i Zagrebačkog…
Ugledni zagrebački kirurg i Pavo Kostopeč, reagirao je na današnji štrajk radnika Zagrebačkog holdinga te…
Premijer Andrej Plenković sudjelovao je danas na sjednici Savjeta za Slavoniju, Baranju i Srijem koja…
Komentiraj