Pismo za Radu Šerbedžiju: “Boli me jako! Nemoj čiko! Majko moja, majčice!”

Tekst koji smo dobili od Marije Omeragić poslan je brojne novinske redakcije, upućen je i HND-u, a poslan je i na mail adresu Rade Šerbedžije.

“Zaboravljeno od hrvatske javnosti ovo dijete mučenik!  Zašto je tome tako?  Što je bilo sa dječakovim izmrcvarenim tijelom.

Zašto u Hrvatskoj to nije tema od interesa za javnosti? Zašto hrvatski  mediji učestalo spominju ime nesretne Aleksandre Zec, a ime ovog nesretnog djeteta im nije važno? Ima li koji poznatiji političar u nas da nije barem jednom javno nije izrekao ime Aleksandra Zec?

Silovanje i mrcvarenje do smrti  nesretnog djeteta opisano je na stranicama 137.,138. i 139. knjige “Preživio sam Vukovar i Ovčaru” autora Vilima Karlovića koji je bio i Haški svjedok.

Citati iz Glave VII. AGONIJA MODOTEKSA I VELEPROMETA:

“Na redu je druga prostorija iz koje opet izvode dvojicu koja se moraju skinuti do gola. I oni prolaze sve isto kao i svi prije njih. Krvnici imaju ritam po kojem malo ubijaju malo nazdravljaju. Neshvatljiva je volja za tolikim mučenjem i ubijanjem, a upornost ne daje nikakvu nadu da će se ovdje dogoditi čudo i da ćemo preživjeti.

Izvode još nekoliko ljudi iz druge prostorije i jednog iz naše, kojeg odabire Sveto. Nakon svakog mučenja i bolnih krikova slijedi rafal kojim se prekidaju stravične muke….

Krvnici iza vrata nastavljaju svoje veselje i pijanku, zadovoljni svime što su učinili. Glad i žeđ za hrvatskom krvi ne prestaje, na vratima se pojavljuje dule s nožem u ruci:

– Ima koji dobrovoljac? Ha, jel ima? Postavlja pitanje kao da je uvjeren da će mu se netko javiti.

–  Ajde, bre! Nek se neko javi! Nek bude junačina!  Dok uživa u svojoj moći i našem strahu, sam odabire nekoga iza mene pokazujući nožem.

– Ti, ajde napolje! – govori.

– Nemojte! Nemojte! Molim vas! – govori dječak čiji je brat odabran.

Stariji brat pokušava krenuti, ali mu se mlađi objesi za nogu i ne pušta ga. Brat ga pokušava maknuti pomiren s tim da mora poći, ali dječak plače i moli da ga ne vode. Događa se na trenutak da Dule popušta:

–  Ajde dobro! Sedi dole! – ali odmah zatim i novi šok. Bez obzira na svu okrutnost i zvjerstva koja sam vidio, ne mogu vjerovati da u tim ljudima nema ni mrvice ljudskosti.

– Ajde ti, mali, napolje! – govori dječaku i kroz smijeh nastavlja:

– Spasi burazeru dupe! Ajde, bre, napolje!

Svi smo u šoku i nevjerici, ali i u velikom strahu pa šutimo i tako proživljavamo ovu agoniju. Sada zapomaže stariji brat, plače i govori:

– Pa nemojte njega! Molim vas! Ima 14 godina, molim vas, nemojte! Vodite mene, nemojte njega! Nemojte…

– Sedi, bre, dole! Ajde, mali, ajde! Šta se čeka! – nastavlja četnik svoju ceremoniju.

Gledam ih potpuno zaboravljajući koliko je to opasno….

– Ajde, mali! Ili će i burazer s nama!

Čim je dječak izašao, traže od njega da se svuče. Čuje se kako Dule nekoliko puta ponavlja dječaku da skine gaće.

–  Boli me jako! Nemoj čiko! Majko moja, majčice!

Marija Omeragić/Foto: Ilustracija