Pod križem Morinja: Miholjski zbor i ritualno brisanje memorije

Dok zveckaju tamjanom i ukrštaju prste nad Svetim pismom, Miholjski zbor – kvazikonzervativna bratija pod kapom svetosavskog romantizma – ponovo je našao svoju svetu misiju: da se u crnogorskom Morinju, bivšem logoru JNA za hrvatske civile i zarobljenike, ne smije nalaziti ni jedna jedina ploča, ni jedan trag, ni jedan znak koji bi podsjetio na ono što se tamo događalo. Jer, zaboga, što će žrtve pričati svoju priču, kad već imamo “naše tumače prošlosti”?

Zbor, koji je navodno kulturna i duhovna institucija, danas se bavi logistikom povijesnog zatiranja. Nema tu više govora o Boki kao baštini ponajprije Hrvata, a potom i Crnogoraca,  Mlečana, Latina i Grka – sad je to čista teritorija ideološkog saniteta, gdje se memorija žrtava briše kao grafit s fasade.

Postavljena je ploča, skromna, umjerena, ali simbolički važna – u ime zatočenih, poniženih, mučenih Hrvata iz doba srpsko-crnogorske agresije na Dubrovnik i jug Hrvatske.

Odmah se dignula kuka i motika. Ne valja tekst, ne valja forma, ne valja što piše “logor”. Ne valja, uostalom, što se itko usuđuje reći da je Crna Gora imala ruku u ratu devedesetih. A imala je, i to ne jednu, nego obje. Jedina jugorepublika koja se odazvala zovu srpskih ratnih truba.

Srpski Miholjski zbor traži uklanjanje ploče jer nije, kažu, postavljena po zakonu. Divno. Sad su odjednom proceduralisti. Duhovni čuvari zakona. I to u zemlji gdje se zakon, kao i povijest, tumači kao mit – onako kako kome odgovara.

A istina? Ona se ovdje nosi kao stara kapa: jednom godišnje, za parastos. Ova ekipa koja se redovno pojavljuje na litijama s ikonama u rukama i retorikom iz Arkanovih biltena, sada želi diktirati što smije ostati upisano u kolektivno sjećanje. Pritom se pozivaju na zakon, ali ne govore ništa o tome da su ljudi tamo držani nezakonito, bez suda, u vojnom objektu pretvorenom u zatvor, gdje su batine bile valuta, a nacionalnost dokaz krivnje.

Zar ih nije sram? Nije. Jer ovo nije priča o pravu. Ovo je ritualno brisanje. Ovdje se ne ruši ploča – ovdje se ruši ideja da je ona normalna, pristojna, uljudna, građanska Crna Gora sposobna pogledati u oči vlastitoj prošlosti. Zato je Morinj opasan. Jer ako priznaš Morinj, moraš priznati Dubrovnik. Ako priznaš Dubrovnik, moraš se pitati gdje si bio kad je gorjela Konavle. A ako pitaš gdje si bio, možda se sjetiš i da si pucao. Ili da si šutio.

Zato Zbor dreči. Zato srpska Matica Boke šalje „otvorena pisma“ kao nekad Ozna depeše. Sramotno, bijedno i provincijalno. Jer to je provincijalizam – ne onaj geografski, nego duhovni: strah da istina izađe na svjetlo jer razara mit. I što sad? Uklonit će ploču? Možda hoće.

Onaj tko skida ploču, skida masku. Pokazuje što je u njemu: ne snaga identiteta, nego slabost karaktera. Miholjski zbor, sa svim svojim ikonopisima i izjavama, ne želi istinu. Oni žele monopol na sjećanje. Žele da samo njihova patnja vrijedi, njihova verzija rata, njihova estetika. I to ne radi iz brige za narod, nego iz straha da jednog dana netko, na temelju ovih ploča, počne postavljati prava pitanja. A odgovori – nisu zgodni.

Morinj nije problem. Morinj je ogledalo. Ako ga razbiješ, ne nestaješ – samo ostaješ isječen vlastitim odrazom. 

M. Marković/Foto: gov.me