Preminula poznata novinarka Silvija Luks

Poznata televizijska novinarka Silvija Luks preminula je danas u 79. godini života, objavio je HND. Za svoj je rad 2009. godine dobila najviše francusko odličje – Orden viteza. Nakon 1971., kad je dobila stipendiju od francuske vlade, nuđeno joj je da ostane raditi na francuskoj televiziji, uzme državljanstvo i odrekne se svoga. Nije pristala.

Rođena je 1944. godine u Sremskoj Mitrovici. Klasičnu gimnaziju završila je u Zagrebu (1962.). Kao studentica sudjelovala je na međusveučilišnom takmičenju u govorništvu u Beogradu (1965.) i pobijedila. Diplomirala je na  Pravnom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta (1973.).

Diplomu završenog postdiplomskog studija stekla je na Sorbonnei (1977.), a godine 1978. prijavila doktorat na Odsjeku ekonomskih, društvenih, pravnih i političkih znanosti pariškog Sveučilišta Sorbonne.

Novinarstvom se počela baviti sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća. Od 1964.-1966. je na Radio Zagrebu je novinarka, urednica, voditeljica, potom  je na Televiziji Zagreb, zatim je ratna dopisnica Tanjuga iz Angole.

Početkom devedesetih na Yutelu je bila direktorica programa i zamjenica glavnog direktora, a potom prelazi u diplomaciju.  U razdoblju od 2000. godine ponovo je na HRT-u, točnije na HTV-u gdje je urednica emisija, komentatorica i mentorica, a jednu godinu kao specijalna dopisnica provodi i u SAD-u. Nešto kasnije postaje i stalna dopisnica HRT-a iz Francuske. Na HRT se vraća kao predsjednica Nadzornog odbora.

Tijekom svoje karijere surađivala je s mnogim televizijama u svijetu od Francuska, SAD, UAE, Katar, Egipat, Švicarska, Kamerun, itd. Bila je i nagrađivana novinarka te je dobila i nagradu Hrvatskog novinarskog društva „Marija Jurić Zagorka“, a odlikovana je i francuskim ordenom „Viteza nacionalnog reda“.

Silvija Luks je doslovno živjela novinarstvo pa je tako u jedom intervju Jozi Petričeviću za novinar na upit što biste iz dugogodišnjeg bavljenja novinarstvom voljeli ponoviti kazala:

– Voljela bih obnoviti zaljubljenost u zablude iz mojih novinarskih početaka, kad su novinari jedni od drugih učili, pomagali si uzajamno, radovali se odlascima u redakciju i tuđim uspjesima, družili se i mislili da je mir vječan, te da je kvaliteta novinarskog uratka nemjerljiva genima, bojom kože, religijom, novcem i snagom političkih moćnika koji su, i onda kao i danas, neke novinare milovali, a neke korili jer su pokušavali misliti svojom, a ne partijskom glavom.

Kao studentica je 1966. pobijedila na natjecanju fakulteta u govorništvu u Beogradu iako retoriku tada na pravnom fakultetu nisu učili. Vrlo brzo dogurala je do intervjua s najvećim svjetskim moćnicima. Najponosnija je na feljton s Elizabeth Taylor i Richardom Burtonom, na intervjue s Jacquesom Chiracom, Francoisom Mitterrandom, Carlom del Ponte…

Diplomaciji i mudrosti, kao vrlo mladu djevojku, naučio ju je život. U vrijeme dok nije bilo CNN-a, globalnih medija, Silvija Luks bila je ratni reporter u Angoli. Tada je shvatila i da se ratovi ne vode zbog idoeologije, pravde nego samo radi novca. Našla se tamo i u životnoj opasnosti.

– Kad je u Angoli zasvirao pozdrav zastavi, morali ste ukipljeno stati u položaju u kojem ste se našli. Pomaknete li ruku, svaki vojnik ima pravo pucati u vas. Tako je zafijukao metak pored moje glave i ja sam doživjela vatreno krštenje. Shvatila sam i da se baš ništa ne bi dogodilo da je metak prošao malo više ulijevo. I dalje bi bio rat, oni koji me vole rekli bi: “Jadna, što joj se dogodilo” i plakali bi pet dana, a oni koji me jako ne vole zaključili bi: “Što je tražila, to je i dobila. Zašto je išla kad je ovdje bila zvijezda, vodila emisije”. Kako god, ništa se bez mene na ovome svijetu ne bi promijenilo pa sam naučila razlikovati bitno od nebitnog –  kazala je.

Za dopisnika u Angolu otišla je jer je htjela biti nepoznata. Željela je raščistiti neke stvari sama sa sobom. Vrlo mlada postala je zvijezda ondašnjeg JRT-a pa se pitala je li doista toliko sposobna ili je medij toliko moćan da od nje stvara zvijezdu. Prepoznavali su je u tramvaju, susjedi su je zvali da im popravi smetnje na slici jer su mislili da i to može.

Za svoj je rad 2009. godine dobila najviše francusko odličje – Orden viteza. Nakon 1971., kad je dobila stipendiju od francuske vlade, nuđeno joj je da ostane raditi na francuskoj televiziji, uzme državljanstvo i odrekne se svoga. Nije pristala.

– Tada to nije dolazilo u obzir, a ni danas ne znam jesam li pogriješila. Da sam tada to prihvatila, danas, među ostalim, ne bih imala svog sina. A najbolje od svega što sam napravila u životu jest moj sin Vibor –  rekla je.

Iako iza sebe ima tri braka, govorila je da se nikad nije htjela udavati pa joj se baš zato dogodilo da se udavala i previše.

Bila je vrlo aktivna članica HND-a i jedno vrijeme predsjednica hrvatske Sekcije frankofonskih novinara HND-a.

R.I. /Foto: pxll