Puhovski o zahtjevu Troskota da se zabrani Antifa i Documenta

Istaknuti politički analitičar Žarko Puhovski reagirao je na izjave Zvonimira Troskota i kampanju Mosta. Troskot u Saboru podsjetio kako je Antifa u SAD-u proglašena terorističkom organizacijom kazavši da među saborskim zastupnicima ima agenata stranih obavještajnih službi.

“Ako nećete zabraniti, zašto ih onda financirate? Strane obavještajne službe, čiji su neki ovdje saborski zastupnici eksponenti, vas doživljavaju kao logističko-operativnim centrom za financiranje unutarnje agresije koja se provodi na RH što kroz agencije ili Antife koje se nalaze na Trgu bana Jelačića”, pitao je premijera Troskot, što je Puhovski ovako komentirao:

“Očito uvjeren da surfa na krijesti moćnoga vala Zvonimir je Troskot zaključio poslijepodnevno  „aktualno prijepodne“ u Saboru pitanjem  (premijeru, dakako) o tomu kada će zabraniti sve one koji Troskotu i njegovima smetaju. Re: “Kod nas pod Antifu spadaju organizacije Documenta i REKOM koje su u kriminalizaciji Domovinskog rata otišle najdalje, Srpsko narodno vijeće, Centar za mirovne studije, a na kraju dana cijeli Antifa pokret u Hrvatskoj kulminirao je komunističkim prosvjedom u centru Zagreba gdje su se koristili simboli koji izravno udaraju na ustavnopravni poredak Hrvatske.”

Možda ovakav ispad iz političkog mišljenja i ne bi zahtijevao potankosti u komentaru, da se, prema svemu sudeći, ne radi o višemjesečnoj kampanji neobične nevladine udruge koju bi već pomalo trebalo imenovati naprosto – M. Jer, Most je započeo kao politička organizacija koja je već i imenom najavljivala težnju posredovanja/premošćivanja između rovova.

Stoga su odmah pokušali doći na vlast „i s jednim i s drugima“. S jednima su nakratko i bili uspjeli u tomu, ali su brzo izbačeni iz vladajuće postrojbe. Potom su, s vremenom, sve manje pokazivali težnju sudjelovanja u vlasti, postavši političkom skupinom nezainteresiranom za vlast, dakle nekom vrsti – pojmovno paradoksalne, a u hrvatskoj političkoj praksi ipak moguće – parlamentarne nevladine udruge (PNGO).

Tako (napola) hibernirani preživjeli su, pomalo slabeći, nekoliko političkih ciklusa, da bi se u posljednjih godinu dana osjetili pozvanima izvući političke daske iz podruma i opet se baciti u ozbiljne (tj. na vlast usmjerene) političke valove. Uvjereni da im Trump jamči povoljan vjetar poskakali su u valove radosno nesvjesni programske hridi koja prijeti; htjeli bi biti uzorni lokalni suverenisti preuzimajući nosive koncepte iz inozemstva. Suverenosti-uvoznici su, naime, u ozbiljnoj kontradikciji  jer „našu stvar“ svode na imitaciju. Daske su im po svemu sudeći, temeljito nasapunane.

Odatle temeljna smušenost i odgovarajuća nesigurnost koju – tipično muški (klub im se sastoji samo od muškaraca) – kompenziraju agresivnošću. Ostali su bez posredovne uloge, pa je ime Most samo loš vic (usporediv s crnohumornim vicem u kojem su, nakon rušenja mosta, Mostar prozvali – Ar).

Agresivnost bez podloge (jer su izgubili i most i vezu s domaćim sadržajem suverenosti) navela je skupinu M da se okrene desničarskome ekstremizmu. Oponašajući Trumpu kane, čini se, ispuniti pukotinu nastalu nedostatkom ozbiljnih političkih veza HDZ-a s Trumpovom administracijom, ali i nesposobnošću ostalih neukih desničarskih aktera u zemlji da se programski povežu s desnicom u svijetu.

Pa su se, dakako, na nišanu našle organizacije civilnoga društva i srpske manjine, jer je pritisak na njih od ljeta u porastu, a sada ga se nastoji legalizirati i formalnom zabranom egzistencije tih udruga. Troskot nije, naime, pitao premijera hoće li ih, nego: kada će ih zabraniti – po uzoru na Velikoga brata „kojemu sve teži“.

Pritom zastupnik nevježa izgleda nije ni pročitao Trumpovu izvršnu naredbu od 22. rujna – u nadi da nisu ni drugi (polupismenost posebice raširena na desnom krilu domaće političke scene). Jer, da je tu naredbu makar i pogledao vidio bi da se, ni kod Trumpa, ne radi naprosto o antifašističkim organizacijama ili orijentacijama (koje, ponajprije u Evropi, postoje već stotinjak godina), nego o subjektima koji „izravno pozivaju na zbacivanje vlasti“, koji koriste „ilegalna sredstva“, „ometaju provođenje…zakona“.

No, Troskotu su pred očima organizacije koje u Hrvatskoj desetljećima žive u javnosti i od javnosti (što god on mogao misliti o njihovim iskazima). Uostalom – u vjerojatnoj nakani reduciranja opasnosti po ugled SAD u svijetu zbog ove antiantifašističke poplave – State Department je dva mjeseca poslije objavi popis inozemnih skupina koje su proglašene terorističkima. Tamo se doista nalaze i grupe za koje se ozbiljno sumnja da se nasiljem (čekićem i drukčije) obračunavaju s „klasnim neprijateljima“.

U Europi se za sada vode dva procesa protiv jedne od tih skupina (u Njemačkoj i Mađarskoj), ali nema govora, kako se to Troskotu čini, o tomu da se takve protuterorističke odredbe bilo gdje „unose u ustav“(!?) Uostalom, jednako je suvisla i njegova tvrdnja da u Saboru sjede „agenti stranih obavještajnih službi“.

Troskot nedvojbeno nema pojma o tomu što je terorizam, niti poznaje načine obavještajnoga djelovanja (barem na razini boljih špijunskih romana). Jedini „teror“ o kojemu ovdje može biti riječi, jest teror gluposti, koji brine – i straši – dio javnosti. Ali, postigao je efekt – on i M su opet u priči – a možda i u pripravi (bude li  kakva desničarskoga okrupnjavanja u oko HDZ-a).

Odgovarajući Troskotovim fantazijama, odista bitan akter ove pričice, Andrej Plenković na brzinu se je (posred starih serija i filmova) sjetio pjevušenja Gorana Milića iz yutelovskih vremena: „Mir, mir, niko nije kriv!“. Drugim riječima, smatrao je nužnim naglasiti da je protiv svih zabrana (a naročito u Zagrebu), jer su one kontraproduktivne.

Plenkovićeva permisivnost trebala je pokazati da se on nalazi na višoj zaravni od „međusobno suprotstavljenih ekstrema“ te njihovo suprotstavljanje odozgo sa zabrinutošću promatra. Da mu je, dakle, u osnovi svejedno radi li se o zagovornicima, podržavateljima ili oponašateljima fašizma ili antifašizma. Da su, kako je davno rekao mudrac, „u toj noći sve krave crne“.

No, čak i ostave li se povijesni moralni i politički odnosi ovih svjetonazora po strani, najmoćnijega bi čovjeka u zemlji trebalo brinuti prije svega to što se radi na naletu (militantne) većine na (svjetonazorsku i/ili etničku) manjinu.

Pritom, zna se, u pravilu stradavaju brojne individue (posebice na manjinskoj strani). Pored ostaloga i zato što nesvrstani premijer – i njegov aparat – nečinjenjem pomažu onima koji su već unaprijed jači (to da su još i u krivu potrebuje, na žalost, kod nas ponovno dokazivanje)”, piše Žarko Puhovski.

M.M. /Foto: hrt