Pupovac vs. Vukić: Bratoubilački rat partizana i ustaša

Milivoj Bešlin, srpski povjesničar mlađe generacije, autor hvaljene monografije „Ideja moderne Srbije u socijalističkoj Jugoslaviji“ prepričao mi je zanimljivu polemiku koju je nedavno vodio sa zagrebačkim politologom Dejanom Jovićem na ovogodišnjem, devetom po redu, Sarajevo History festivalu.

Rasprave su se vrtjele oko tema genocida i revizionizma, u čijoj produkciji su države bivše Jugoslavije valjda europski ili svjetski prvaci. Bešlin je ove godine sudjelovao na dva panela „Uspostava vlasti 1945. i represija u Jugoslaviji“ i „Zločini nad Bošnjacima Sandžaka u XX vijeku“.

Tijekom panela iz publike je u par navrata intervenirao Dejan Jović, prvi put je uzeo mikrofon i krenuo objašnjavati prisutnima kako u Hrvatskoj danas nema antifašizma i da su Srbi i njihove udruge trenutačno jedini nositelji antifašizma u Hrvatskoj. (Hrvati su, bezbeli, ustaše ili domobrani…)

Kada se drugi put dohvatio mikrofona dodao je kako je Hrvatska u 2. sv. ratu bila većinski ustaška, pa je J. B. Tito morao „sprovesti Bleiburg kako bi napravio većinsku partizansku Hrvatsku“. Time je ona dobila legitimitet da postane federalna jedinica u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji. Da nije bilo Bleiburga, Hrvatska bi ostala ustaška i ne bi se mogla konstituirati ni u federalnu jedinicu ni u današnju državu, zaključio je Jović prema kazivanju Bešlina.

Time kao da je poručio da bez Srba u hrvatskom antifašističkom pokretu i bez pokolja nakon Bleiburga, ne bi bilo ni današnje Hrvatske. Bešlin tvrdi da su mnogi na panelu ostali šokirani izrečenim, i da se on, uz crnogorskog povjesničara Šerbu Rastodera, takvoj Jovićevoj interpretaciji završnice rata žestoko suprotstavio.

Tuđman i Bilandžić

Takvim srpskim pokušajima da se jugoslavenska povijest 2. sv. rata svede na ulogu Hrvata kao fašista/ustaša, svojedobno su se odupirali Franjo Tuđman i Dušan Bilandžić. Iz tih se rasprava koje su često bile na rubu „skretanja sa zacrtanog kursa“ ili preko ruba verbalnog delikta, rađala ideja buduće demokratske Hrvatske, u našoj nacionalnoj povijesti prve koja je uspjela.

Bilandžić je, tako, lansirao tezu da je Srbija od 1941. izgubila tri svoje vojske – poraženu kraljevsku srpsku vojsku, potučene četnike i poraženu partizansku Užičku Republiku i zbog toga nije mogla ni ostvariti svoje hegemonističke ambicije u federalnoj Jugoslaviji.

A Franjo Tuđman kao voditelj Instituta za historiju radničkog pokreta u Zagrebu, vodio je žestoke bitke s kolegama u Beogradskom institutu. Platio ih je smjenom, a kasnije progonom i zatvorom.

Kako god, prvi saborski „znanstveni“ panel na temu žrtava 2. svjetskog rata, održan prošlog tjedna, dao je Dejanu Joviću za pravo. U izlaganju trojice govornika desničarske stranke DOMINO, na spomen ustaškog poretka i broja žrtava u logorima Stara Gradiška i Jasenovac, čuli smo uglavnom mirnodopske termine.

Izbjegavajući gdje god se to moglo izraze „zločinački“ „diktatura“, „žrtve“, „strijeljanja bez suda“, „zlostavljanja i ubojstva civila, žena i djece“, što je bio važan zločinački saldo logora, panelist Igor Vukić bacio je svjetlo na logorsku pastoralu govoreći o „radnom logoru“, „režimu koji se bori protiv svojih protivnika“, ali i o njima brine, gradi im ambulante i bolnice, obrtne škole i radionice, dopušta im da sade povrtnjake u krugu logora, da čitaju knjige u logorskim bibliotekama, igraju nogomet, odbojku…

Neki od njih, prenosi Vukić zapise svjedoka, nisu ni htjeli napuštati logor, a mnogi su oslobođeni.

Jasenovac i Stara Gradiška, dakle, uopće nisu logori smrti nego rada i života, u njima se stjecalo znanje, radilo na kondiciji i dobrom zdravlju, a „jedva tisuću“ mrtvih pronađenih u poratnim iskapanjima koje je vodila Zemaljska komisija, ne dokazuju planirani zločin jer mnogi su umrli od bolesti.

Dekonstrukcija Jasenovca

Ovako temeljito značenjski dekonstruiran Jasenovac „ni lječilište ni mučilište“ mogao bi se i ponovo otvoriti da zajednica od njega ima koristi. Kao što bi se i takva NDH „trebala ugraditi u Ustav Republike Hrvatske“ – predlaže Igor Vukić, hrvatski novinar srpskih korijena.

Gorgias, starogrčki filozof i sofist svoje je učenike u retorici poticao „da smijehom unište ozbiljnost svojih protivnika, a njihov smijeh ozbiljnošću“. Takav komunikacijski spin Vukić je primijenio na Jasenovcu. Čovjek zbilja ne zna bi li se smijao ili užasavao nad njegovim vedrim izlaganjem o zločinima i zločincima. Pretvaranjem mjesta zločina u živopisni resort s manje ili više slobode…

Dok je prelazio s teme na temu, iz detalja u detalj, propustio je spomenuti da je Zemaljska komisija iz 1946. većinu iskopanih na području Stare Gradiške i Jasenovca proglasila „žrtvama“. On u svom znanstvenom izlaganju taj termin uopće ne koristi, niti spominje da su među žrtvama nađeni ostaci stotina žena i djece.

Prema izvještajima Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača, sudsko-medicinski vještaci ustanovili su da je većina ubijenih (95 % slučajeva) „usmrćena udaranjem tupo tvrdog predmeta u zatiljak ili udarcem sjekire po glavi“.

Kod nekoliko slučajeva žrtve su usmrćene klanjem tvrdim predmetom, a kod nekih se nije moglo naći vanjskih vidljivih tragova nasilnog usmrćenja, te se po ostacima hrane od povraćanja u ustima, može pouzdano zaključiti da su ove žrtve bile žive zakopane i da je njihova smrt nastupila gušenjem.“

Prilikom iskapanja utvrđeno je i kako su „naročito leševi žena i djece nađeni u jamama u stavu ležeći potrbuške, zbijeni neposredno jedan povrh drugoga“, zbog čega je zaključeno da su žrtve „bile prisiljene leći u jamu, a poslije toga su dobivali udarac nekim tvrdim predmetom u zatiljak.“

Samo nekoliko ovakvih fragmenata iz izvješća i saopćenja Komisije, koju inače citira u svom izlaganju, promijenilo bi ton okruglog stola i bacilo donekle objektivno svjetlo na „ni lječilište ni gubilište“, kao i na karakter režima koji je tako funkcionirao. Ali za takav izlet u znanost ostaje se bez gaže…

Stranka Domino želi biti čuvar „ustaškoga grala“, povlaštena korisnica prava na pozdrav „Za dom spremni“ koji već desetljećima kao štafeta prelazi iz desnice u desnicu novih „neoustaša“. Da bi legalizirali NDH, prije svega moraju obraniti njen karakter od epiteta zločinački, a to se može samo temeljitom, ne površnom, dekonstrukcijom Jasenovca. Nakon toga ustaša bi, bez straha, mogao biti svaki Hrvat.

Zato slike knjižnice iz Jasenovca, logorskih natjecanja u sportu, prizori vrijednih zanatlija i berača ruža…
U teoriji se svaka dekonstrukcija može i sama dekonstruirati istom unutarnjom logikom i istim metodama, to vrijedi i za Vukićeva naklapanja o Jasenovačkoj zelenoj komuni kojom vladaju lugari Max Luburić i Miroslav Filipović Majstorović…

Naprimjer, cvjetnjaci, povrtnjaci pa i farme o kojima brinu i u kojima se hrane zatvorenici, postojali su i u nacističkim koncentracijskim logorima poput Auschwitza, simbola nacističkog zla. U tu je svrhu korišteno zemljište oduzeto Poljacima, tzv. „zone interesa koncentracijskog logora Auschwitz“, u kojima se rukama zatvorenika građeni ribnjaci, sađene žitarice i krumpiri, nicale modalne farme za mliječna goveda i svinje sa silosima za krmu.

Jasenovac i Auschwitz

Tim je kompleksom u početku upravljao poljoprivredni odjel (Abteilung Landwirtschaft) u sjedištu koncentracijskog logora, od kolovoza 1942. poznat i kao „Farma koncentracijskog logora Auschwitz.“

U Auschwitzu je od 1940. do 1944. postojala i Zidarska škola, koju su, kako govore dokumenti Muzeja koncentracijskog logora, pohađali mladi muški zatvorenici uglavnom Romi i Sinti. Njezino osnivanje naređeno je 1. studenoga 1940. pismom inspektora koncentracijskih logora, Richarda Glücksa, koji je zahtijevao „što bržu obuku velikog broja zatvorenika u zidarskom zanatu“. Slični objekti i škole postojale su i u drugim koncentracijskim logorima. Zidari su se obučavali u Buchenwaldu, klesari u Mauthausenu, krovopokrivači u Majdaneku…

Auschwitz je imao i veliku biblioteku u koju su uz dopuštenje mogli ući i zatvorenici.

U logorskom kompleksu Auschwitz-Birkenau zatvorenici su se osposobljavali za razne zanate, ali i za medicinsku pomoć i skrb o drugim zatvorenicima. To im je omogućeno u ambulantama i u velikoj bolnici koja je služila i za liječenje logoraša, ali i kao mjesto odakle s oni teško bolesni otpremani u gasne komore i krematorije. Postojala je i bolnica u tzv. bloku 19 za rekonvalescente zatvorenike, kao i kirurška bolnica u bloku 21. ili bolnica za zarazne bolesti u bloku 20.

Neki zatvorenici imali su priliku baviti se sportovima u logoru. To je uključivalo šah, ali i boks i hrvanje, kao i kolektivne sportove poput nogometa, odbojke i košarke. Formirani su i nogometni klubovi za djecu koja su sudjelovala u natjecanjima i dvobojima…

Sve u svemu, gledano s vedrije strane, Auschwitz je mogao biti i manje zloglasan nego što jest, da Njemačka država nema odgovoran pristup prema nacizmu, kao i vlastitim žrtvama iz 2. svjetskog rata. Još uvijek potražuje skoro milijun pripadnika Wehrmachta nestalih u ruskim stepama da bi ih dostojanstveno ukopali, dok istovremeno vodi bitku s novim revizionistima.

Hrvatski politički revizionizam prošlog je tjedna bljesnuo u Saboru tradicionalno šlampav, provincijalan i beskrupulozan.

Slogani „NDH u Ustav“ i „lječilište, a ne mučilište“, uvjeren sam, pripremljeni su ranije, kao punchlines tog pseudoznanstvenog skupa koji nije bio bez suvislih otkrića i zanimljivih gledišta o kojima se moglo razgovarati. Ali punchlines, naglasci i ton izjava u startu su tražili samo jedan odgovor… i on je ubrzo stigao.

Pupovac o budućnosti Hrvatske

Na press konferenciji Srpskog Narodnog Vijeća održanoj sutradan, Milorad Popovac najavio je tužbu protiv Igora Vukića i ostalih sudionika tribine u Saboru „zbog smanjenja broja žrtava Jasenovca”. Uz to izrekao je nekoliko zloslutno-prijetećih rečenica o budućnosti Hrvatske:

“Ako se ovo nastavi i prihvati ovako, unatoč nekim ljudima koji misle da je drugačije, Hrvatska, ne samo Srbi u Hrvatskoj, ovo malo što je ostalo, neće imati budućnost. Židovi koji su ostali neće imati budućnosti, nego neće ni Hrvatska imati budućnosti. Kao što je ni NDH nije imala.“

Ne znam za slučaj predstavnika neke manjinske skupine u Europi, koji je ovako najavio propast države u kojoj boravi njegova manjina. Propast u rijekama krvi. Teško je zamisliti Slovenca koji to izgovara u Koruškoj (a bilo je povoda), ili Rusa u Poljskoj, da Hrvate u Srbiji i ne spominjem.

Milorad Pupovac povremeno se uživljava u ulogu fatuma i faktotuma hrvatske politike, ali i hrvatske povijesti. Mentora njene prošlosti i budućnosti. Upravo onako kako je na sarajevskom skupu povjesničara, ulogu Srba u Hrvatskoj opisao Dejan Jović, predstavnik tzv. istaknutih Srba u Srpskom narodnom Vijeću. Ta im arbitrarna uloga nasreću više ne pripada, ni brojčanim ni ekonomskim ni drugim vrstama doprinosa u životu Hrvatske.

Ali uvijek se nađe dovoljno hrvatskih idiota da tu temu ponovo stave na dnevni red.

Na kraju, namjerno nisam spominjao brojke Jasenovca. Brojanje mrtvih kod nas je postao oblik društvene igre. Umjesto toga podsjetit ću da je Jasenovac uvijek bio mjesto najvećih i najgorih manipulacija, naročito u socijalizmu, da su brojevi odavno prestali imati veze sa žrtvama. Da je sve bila politika, a politika je i dalje.

“Revizionizam” u Auschwitzu

Popisi žrtava u nacističkim logorima višekratno su umanjivani, uvijek kroz rasprave u znanstvenim časopisima, monografijama i enciklopedijama, nikad na političkim tribinama. U Majdaneku je broj umrlih s 360 000 iz 1948., smanjen na 235 000 žrtava po istraživanjima iz 1992.

Od nalaza Sovjetske komisije za Auschwitz koja je izašla s popisom od 4 milijuna umrlih, u 1983. godini došlo se do brojke od 1,5 milijun, a istraživanja dr. Franciszeka Pipera, ravnatelja Odjela za povijesna istraživanja u Državnom muzeju Auschwitz-Birkenau, revidirala su raniji broj za više od tristo tisuća na 1,1 milijun umrlih.

Iako je Piperovo istraživanje izazvalo ogorčenje dijela bivših zatvorenika logora, znanstvena javnost dala je za pravo njegovom „revizionizmu“.

Iz našeg nedavnog slučaja može se zaključiti samo to da jedni i dalje žele imati monopol nad „Smrt fašizmu“, a drugi nad „Za dom spremni“. I jedni i drugi proriču nam istu budućnost.

Gordan Malić/ Foto: Hina/Daniel Kasap