Raspudić: Jednu Thompsonovu pjesmu bih zabranio

Saborski zastupnik, filozof, književnik, politički komentator i analitičar Nino Raspudić gostovao je u emisiji Životne priče by Dea Redžić gdje je govorio o odrastanju u Mostaru tijekom ratnih godina, generaciji koju su oblikovale devedesete, identitetu hercegovačkih Hrvata, dolasku u Zagreb, akademskoj karijeri i ulasku u politiku.

U razgovoru se osvrnuo i na političku situaciju u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Europskoj uniji, migracije, ekonomiju, Thompsona, Zrinjski i društvo koje se, kako kaže, mijenja brže nego ikada prije.

“Nisam bio na koncertu u Zagrebu, nisam se mogao organizirati. Bio sam na dočeku rukometaša, imao sam jedan panel u hotelu Dubrovnik i taman je završio u sedam. Na ‘Geni kameni’ sam došao i čuo dvije-tri pjesme. Dobro mi je bilo.  Ima tu špirita.

Ideološki neistomišljenici to mu ne mogu opovrgnuti. Sjetite se početka rata – odjednom se pojavilo sto glazbenika koji bi tamburali na domoljubnu crtu. Zašto nikoga drugog od njih danas ne slušaju i nitko drugi nema takve koncerte? Zato što talent postoji. Bilo je tu i stranputica, naravno”, rekao je Raspudić.

“Ja bih, recimo, zabranio onu pjesmu ‘Zmija me za srce ugrizla’, to je baš stranputica. To ga je tada valjda Huljić uzeo pod svoje. Međutim, Bogu hvala, vrlo brzo se vratio na svoj put. Meni su ‘Bojna Čavoglave’, ‘Geni kameni’ i ‘Samo je ljubav tajna dvaju svjetova’ te tri ključne stvari.

 

Ne volim one pjesme gdje se puno spominju regije jer imam dojam da nisu dovoljno organski složene. Uspjelo umjetničko djelo mora biti skladna cjelina, a ne da se nešto dodaje usput. ‘Geni kameni’ je, recimo, vrlo složena pjesma. U njoj je i Ero s onoga svijeta, i Gotovac, ali sve je saliveno u jedno. To mi je vrhunska pjesma.”

O Thompsonu je još rekao:

“Ljudi misle da provociram, ali ja to stvarno kažem: Thompson je dinarski Dylan. On je pjesnik tih krajeva. To su krajevi koji su spletom povijesnih okolnosti i činjenice da je industrijalizacija išla samo u velike gradove ostali opustošeni i puni problema. Djeca su odrastala bez očeva koji su bili gastarbajteri u Njemačkoj, odgajali su ih djedovi i bake, onda ih je zatekao rat, pa mladi konobar iz Drniša ili odnekud odlazi u rat. Prolazi kroz to iskustvo, vidi poslije neke čudne stvari i kreće iz toga kao prirodni talent.

Da je imao priliku ići u osnovnu i srednju glazbenu, možda bi to bila neka druga vrsta glazbe, ali mu se ne može poreći autentičnost i talent. Možemo reći da to nije naš tip glazbe, kao što nije ni moj tip glazbe u cijelosti, ali ja ne mogu reći da ‘Geni kameni’ ne valja i da nema špirita. Ima tu i Bregovića, i AC/DC-ja, i malo postmoderne. To ti je tipična postmoderna po definiciji. Dakle, postmoderni dinarski Dylan, to je Thompson.”

Dotaknuo se i toga koliko Thompsona koristi politika. “Meni je bilo ljigava situacija kad sam prozvao jednog od njegovih menadžera, Gudelja, zbog toga što nije izašao na izbore u drugom krugu. Kaže, sramota je ovo s koncertom. Dobro, a čekaj, ako je tebi isto Tomašević ili Marija Selak Raspudić, što onda govoriš? To nije obična glazba koja pjeva samo o ljubavi. Očito je da tu ima više od toga. Govori nešto o zajednici, naciji, ljudima, Hrvatskoj, vrijednostima. A onda imaš obraza javno reći da nisi izašao u drugom krugu, nego je problem nastao tek kad je zabranjen drugi koncert. Prije toga nije bilo problema.”

 

Govorio je i o potencijalnom njegovom koncertu u Mostaru. “Ljudi koji to govore često ne znaju ni osnovne činjenice. HOS se u ljeto 1992. stavio pod zapovjedništvo Alije Izetbegovića, odnosno Armije BiH. Naša vojska bila je HV i HVO, a za Hrvate u Bosni i Hercegovini to su važne stvari. Mnogima bi se neke iluzije razbile kad bi malo dublje ušli u to što se događalo 1992., tko se kome stavio pod zapovjedništvo, koga se naoružavalo i što se poslije dogodilo Hrvatima, prije svega u srednjoj Bosni, gdje su najviše stradali.

U Mostaru je, recimo, kad je otvoren Muzički centar Pavarotti, došla cijela svjetska ekipa – Pavarotti, Bono Vox i ostali. I sad, mostarska vrućina, gola kotlina, sjede neki Mostarci u hladu i jedan kaže: ‘Raja, jeste čuli, došao Bono Vox u Mostar’, a drugi pita: ‘Šta hoće?’ To je Mostar. Nema tu te histerije koju izvana projiciraju. Zato mislim da je to pumpanje i pretjerivanje.

Taj Željko Komšić držao je sliku Blaža Kraljevića u uredu s HOS-ovim znakom upravo zato što je to bio HOS pod zapovjedništvom Armije BiH i to im je odgovaralo za njihovu priču. Njima nije stalo do toga, nego do podrivanja stvarne hrvatske priče u BiH. Ne očekujem tu nikakve velike potrese. Preživjeli smo Crystal Palace, pa možemo i sve drugo”, rekao je Raspudić.