Ratni veteran: Novi spomenik braniteljima u Splitu banalizira Domovinski rat

U želji da se pokaže domoljublje (ili osobna promocija) proizvodi se suprotan učinak – inflacija simbola umanjuje njihovu stvarnu težinu. Kad je sve spomenik, ništa više nije istinsko mjesto sjećanja. Umjesto zrele politike sjećanja, novi prijedlog spomenika Četvrtoj gardijskoj banalizira Domovinski rat.

Ovih dana u Splitu se pojavila inicijativa jedne osobe za podizanje još jednog spomenika braniteljima. Na Blatinama. Split već godinama tiho, ali uporno pretvara javni prostor u katalog ponavljajućih memorijala, bez mjere, bez promišljanja i bez odgovornosti prema Gradu kao živom organizmu.

Trideset godina nakon Domovinskog rata, umjesto zrele kulture sjećanja, svjedočimo njezinoj banalizaciji kroz mehaničko gomilanje gotovo identičnih obilježja. Spomenici koji su trebali biti podignuti – podignuti su na vrijeme, a ne tri desetljeća nakon završetka rata.

Grad koji već ima niz spomenika posvećenih braniteljima, zasluženo i opravdano postavljenih u pravom trenutku, danas se suočava s paradoksom: svaki novi spomenik govori manje, a ne više. U želji da se pokaže domoljublje proizvodi se suprotan učinak – inflacija simbola koja umanjuje njihovu stvarnu težinu. Kad je sve spomenik, ništa više nije istinsko mjesto sjećanja. Split pokazuje jasne znakove memorijalnog zasićenja. Vrijeme je da se gradska vlast napokon umiješa u svoj posao.

Umjesto promišljene politike sjećanja, svjedočimo ponavljanju istog obrasca: podizanje novih spomenika bez jasne potrebe, bez koncepta i bez svijesti o već postojećem memorijalnom krajoliku.

Primjer 4. gardijske brigade dovoljno govori. Još 2011. postavljena je spomen‑ploča na istočnom ulazu u Vilu Dalmaciju povodom 20. obljetnice osnivanja brigade – opravdano i zasluženo.

Nakon toga 2019. podignut je spomenik “Samo je jedna udarna” kod Dvornikovih dvora – također opravdano. Danas se po splitskim kvartovima predlažu novi spomenici istoj brigadi, čak i bez suglasnosti većine njezinih pripadnika. Uzeo sam 4. GBR kao primjer, ali to ne znači da su druge postrojbe manje važne ili manje zaslužne.

Ako se takva praksa ne zaustavi, to će biti znak političke inertnosti i nedostatka stvarnih ideja. Očito je lakše podići još jedan kamen nego razviti ozbiljan edukativni program, otvoriti arhive, potaknuti javnu raspravu ili izgraditi suvremeni memorijalni centar koji bi doista govorio o ratu i njegovim posljedicama. Ne smijemo dopustiti da spomenici postanu alibi za izostanak stvarne politike sjećanja.

Pitanje nije zaslužuje li 4. GBR obilježavanje – to je nesporno. Pitanje je zašto se isto sjećanje multiplicira u gotovo identičnim formama, bez nove interpretacije i bez dodatne vrijednosti. Što novi spomenik donosi što već nije rečeno? Ili je riječ samo o potrebi da pojedinac ostavi trag u kamenu i bronci?

Možda pojedinci žele sebi za života podignuti privatni spomenik javnim novcem. Takva praksa vodi u inflaciju simbolike. Kad se isti sadržaj ponavlja kroz više fizičkih obilježja, svako od njih gubi snagu. Umjesto jedinstvenih mjesta pijeteta dobivamo niz dupliciranih točaka koje postupno gube značenje i pretvaraju se u kulisu.

Grad mora imati “kartu spomenika” i svakoj novoj inicijativi znati jasno odgovoriti zašto se spomenik ne može graditi gdje god nekome padne na pamet. Lokacije poput križanja Ulice kralja Zvonimira i Ulice slobode nisu periferne – one su dio svakodnevnog života.

Da se ne shvati pogrešno, 4. GBR uzimam kao simbol svih postrojbi grada i županije. Nisam protiv spomenika 4. GBR, niti protiv obilježavanja bilo koje postrojbe. Spomenici su podignuti kad su trebali biti podignuti.

Svaka takva intervencija mora biti rezultat ozbiljnog urbanističkog i društvenog promišljanja, a ne automatizam političkog ili pojedinačnog odlučivanja. Trideset godina nakon rata Split bi trebao imati zrelu, promišljenu i nenametljivu kulturu sjećanja.

To znači manje ponavljanja, a više sadržaja: arhivi, obrazovni projekti, digitalne baze svjedočanstava, muzeološki interpretacijski centri. Umjesto toga dobivamo serijsku proizvodnju spomenika koji više govore o nedostatku ideje nego o snazi kolektivnog pamćenja.

Ovdje nije riječ o osporavanju braniteljske žrtve, nego o njezinoj zaštiti od banalizacije. Stalnim umnožavanjem istih formi riskiramo da ono što bi trebalo biti sveto postane uobičajeno, a time i potrošeno. Vrijeme je da se prestane s praksom automatizma. Split ne treba još jedan spomenik koji će ponoviti već izrečeno. Split treba ozbiljnu politiku sjećanja – onu koja poštuje prošlost, ali ne podcjenjuje inteligenciju mladosti, sadašnjosti i budućnosti.

Čini se da se ovim novim spomenikom pojedinac samo pokušava vratiti trajno izgubljeni društveni i braniteljski status.

Ivan Tomić, umirovljeni časnik 4. GBR/ Foto: MORH / M. Čobanović