Split 2012. i Zagreb 2026.: Jedan zakon, dva tumačenja

Kad se principi mijenjaju, a zakoni ostaju isti. Godine 2012. Grad Split pokušao je administrativno spriječiti održavanje Pridea na Rivi. Država je reagirala, skup je održan, a nitko tada nije govorio o “državnom udaru”.

Premijer Zoran Milanović, ministri Arsen Bauk i Ranko Ostojić tada su jasno poručili: lokalna vlast ne može biti iznad zakona. Institucije su odradile posao. Skup je održan, a itko tada nije govorio o “državnom udaru”.

Četrnaest godina kasnije — potpuno druga scena. Danas, kada Grad Zagreb zabranjuje nastup Marka Perkovića Thompsona bez sudske zabrane, ista politička opcija koja je 2012. branila intervenciju države sada tvrdi da je državna reakcija “napad na autonomiju”.

Gradonačelnik Tomislav Tomašević i SDP-ov Siniša Hajdaš Dončić upozoravaju na “prijetnju demokraciji”. U raspravu se uključio i predsjednik Zoran Milanović, koji je povodom najavljenog dočeka rukometaša na Trgu bana Jelačića iznio oštru kritiku Vlade.

U svojoj izjavi rekao je da je zaključak Vlade, temeljem kojeg je preuzela organizaciju dočeka, “neustavan, nezakonit i piratski akt za čije donošenje nema nikakve pravne osnove”.

Naveo je i da je iz toga, kako je rekao, proizašla “nezakonita primjena policijske sile protiv komunalnih službi Grada Zagreba”, te optužio Vladu za “svjesnu destrukciju ustavnog poretka” i “otimanje države”, za što je odgovornim prozvao predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića.

Jedan zakon, dva tumačenja

Što se promijenilo? Ne zakon. Ne Ustav, nego politički interes. Kad je državna intervencija služila “njihovoj” politici — bila je obrana prava. Kad im više ne odgovara — postaje “udar”. To nije borba za autonomiju. To je borba za kontrolu.

Gradovi nisu privatni posjedi političkih opcija. Zakon vrijedi ili za sve — ili ni za koga. Ako je 2012. država imala pravo intervenirati, ima ga i danas. Ako ga danas nema, onda ga nije smjela imati ni tada.

Sve ostalo je politička buka. A od buke se ne gradi država.

M. Marković/Foto: pxll