U Hrvatskoj danas, u godini Gospodnjoj 2025., 30 godina nakon „Oluje“ Srbi (više 10 tisuća bilo pripadnicima HV-a, 99 poginulo) mogu slobodno voljeti svoju domovinu. Mogu navijati za hrvatsku reprezentaciju, plaćati porez državi koja im gradi ceste, školuje djecu i isplaćuje mirovine.
Mogu raditi, birati, biti birani, mogu postati ministri, gradonačelnici, liječnici, profesori, pa i predsjednici države – da žele. Sve mogu, osim jedne stvari: ne mogu se osloboditi Milorada Pupovca.
Jer, kad god netko iz redova srpske manjine digne glavu i kaže – da, ja volim Hrvatsku, ovo je moja domovina, i nisam ništa manje građanin zato što zovem babu “baba” a ne “baka” – odmah doleti Pupovac s podignutim prstom, kao srednjovjekovni kancelar koji čuva partituru vječnog konflikta. On živi od toga da odnosi nikad ne postanu normalni.
Pupovac nije problem zato što je Srbin. Problem je zato što već tri desetljeća monopolizira “predstavljanje Srba” u Hrvatskoj kao da su u pitanju jedinstveni biološki entitet, a ne građani s vlastitim mišljenjem.
Svaka kritika hrvatske države ide preko njegove tiskovne agencije. Svaka vijest o nekoj tabli, svako slovo ćirilice, svaka psovka u kafiću – Pupovac sve uredno arhivira kao dokaz da su Srbi ovdje stalno na rubu progona. I tako godinama.
A u međuvremenu, Srbi u Hrvatskoj normalno žive. Vraćaju se, grade kuće, otvaraju obrte, školuju djecu, skupljaju oluje i bonace kao i svi ostali. Ne žele više da ih se vuče po dnevnicima zbog toga što su Srbi, već zbog toga kakvi su ljudi. I upravo tu nastaje raskorak.
Da Srbi vole Hrvatsku – ne kao apstraktni projekt, nego kao svakodnevnu stvarnost – to Pupovcu ne odgovara. Jer tko će onda njega pitati za mišljenje? Tko će ga zvati u emisije, tko će ga postavljati u saborske klupe kao doživotnog svjedoka povijesne nepravde?
Srbi u Hrvatskoj mogu, smiju i već odavno žele biti ono što jesu – lojalni građani države u kojoj su rođeni i koju su sami stvarali, čak i kad to nitko nije htio priznati. Ali, sve dok ih predstavlja čovjek kojem je konflikt profesija, neće se čuti njihov glas. Čut ćemo samo odjeke jednog istog govora, već 30 godina.
Vrijeme je da Srbi u Hrvatskoj prestanu biti “Pupovčevi Srbi”, i postanu naprosto – Hrvati srpske nacionalnosti. Ili još jednostavnije – ljudi.
M. Marković/pxll
Bivši ukrajinski predsjednik Viktor Juščenko, danas zastupnik u parlamentu, uputio je otvoreno pismo mađarskom premijeru…
Predsjednik Vlade Andrej Plenković nazočio je 16. memorijalnom turniru Svetozara Emila Tedeschija u zagrebačkom hotelu…
Oko 150.000 djece i mladih u Hrvatskoj ima prekomjernu tjelesnu masu, a gotovo 40 posto njih već ima pridružene zdravstvene…
Komentiraj