‘Švedski stol’ u Beogradu: Srbija broji dinare iz 1930., a šuti o vojnoj imovini iz ’91.

Javnim prostorom ponovno odjekuju teške riječi i povijesne lekcije. Povod je, po tko zna koji put, školski brod „Jadran“ – onaj predivni bijeli jedrenjak koji je, umjesto da služi isključivo obuci budućih pomoraca, postao plutajući poligon za demonstraciju političkog bezobrazluka i povijesnog revizionizma.

Najnoviji prilog toj šizofrenoj raspravi stiže u obliku otvorenog pisma srpskog povjesničara Aleksandra Gajića hrvatskom premijeru, u kojem se, s priličnom dozom akademske drskosti, poručuje kako je „Jadran“ zapravo „malo i srpski“.

Gajić nas tako, s kalkulatorom u ruci, vraća u 1930. godinu. Pedantno broji dinare i postotke, tvrdeći da je splitska Jadranska straža skupila tek 11,9% novca, dok je ostatak osigurala država, i to prvenstveno kroz njemačke ratne reparacije isplaćene Kraljevini Srbiji za stradanja u Prvom svjetskom ratu.

Iz te magle prošlosti izvlači se nevjerojatan zaključak: brod je rođen iz srpskog međunarodnog priznanja i žrtava, pa stoga Srbija danas ima pravo sjediti za stolom i polagati pravo na njega.

Kad povijest postane „švedski stol“

Zanimljivo je kako beogradska historiografija Jugoslaviju promatra kao švedski stol. Kada treba polagati pravo na imovinu, zlato, ambasade ili atraktivne jedrenjake, tada se izvlače ugovori iz tridesetih godina, slavi se „državni kontinuitet“ i broje se kosti srpskih vojnika iz 1918.

Ali kada se ta ista knjiga povijesti okrene na devedesete godine dvadesetog stoljeća, stol se naglo prazni, a na scenu stupa apsolutna tišina.

Ako gospodin Gajić želi razgovarati o principu „zajedničkog ulaganja“ i pravične podjele, hajde da onda ogolimo tu priču do kraja. Otvorimo cijeli sukcesijski folder, a ne samo onu stranicu koja Beogradu mami osmijeh na lice.

Gdje je nestala druga vojna imovina, ona koja je devedesetih godina prošlog stoljeća vrijedila milijarde dolara, a koju su građani Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Slovenije i Makedonije desetljećima mukotrpno financirali kroz izdvajanja za JNA?

Gdje su stotine modernih tenkova M-84, nadzvučni zrakoplovi MiG-21,ratni brodovi, raketni sustavi, radarske stanice, kompletna infrastruktura i naoružanje koje je preko noći, pod okriljem noći i zapovijedi iz Beograda, izvučeno s teritorija država koje su proglašavale neovisnost?

To, prema Gajićevoj logici, valjda nije bila „zajednička imovina“. To je bio „ratni plijen“ koji je JNA, pretvorena u instrument velikosrpske politike, protupravno odvukla na teritorij Srbije i Crne Gore, ostavljajući republike koje su tu istu vojsku financirale potpuno razoružane i izložene agresiji.

Taktika spaljene zemlje: Od Željave do Peruće

Kada se govori o žrtvama i pravičnosti, sjetimo se kako je ta „jugoslavenska država“, čiji kontinuitet Gajić tako grčevito brani, postupala prema zajedničkoj imovini na teritoriju Hrvatske i BiH kada je shvatila da je ne može zadržati. To nije bila sukcesija; bila je to doktrina spaljene zemlje i čistog infrastrukturnog terorizma.

Pogledajmo podzemni aerodrom Željava kod Bihaća. Bio je to najskuplji, najkompleksniji i najmoderniji vojni objekt bivše države, u koji su utučene milijarde dolara iz proračuna svih republika i radnih ljudi od Triglava do Đevđelije. Što je JNA učinila u svibnju 1992. godine?

Umjesto da objekt preda državama sljednicama u procesu mirnog razlaza, u utrobu planine Plješivice ugrađeno je 56 tona čistog eksploziva. Željava je minirana, trajno uništena i pretvorena u toksičnu ruševinu. To je bio potpis beogradskog Generalštaba na koncept „zajedničke baštine“.

A što reći za branu Peruća? U siječnju 1993. godine, srpske snage su u samu branu postavile 30 tona eksploziva. Cilj nije bio samo uništiti hidroelektranu – cilj je bio izazvati ekološku, materijalnu i ljudsku katastrofu epskih razmjera, pustiti vodeni val koji bi pomeo desetke tisuća civila nizvodno u Cetinskoj krajini. Samo zahvaljujući nadljudskim naporima hrvatskih radnika, inženjera i vojnika, brana je pokrpana i katastrofa je spriječena. Je li i Peruća bila dio tog „srpskog političkog i međunarodnopravnog kapitala“ o kojem Gajić piše?

Vukovar i kulturocid kao cijena “srpskog udjela”

Nevjerojatno je cinično držati lekcije o njemačkim reparacijama iz 1918. dok se prešućuju reparacije i ratna šteta iz 1991. godine. Koliko školskih brodova „Jadran“ može platiti sravnjeni Vukovar? Koliko jedrenjaka može kompenzirati spaljene i granatirane povijesne jezgre Dubrovnika, Šibenika i Zadra – gradova pod zaštitom UNESCO-a koje je s mora i kopna razarala upravo ona mornarica i vojska kojom se upravljalo iz Beograda?

Opljačkana kulturna dobra, poharani muzeji, uništena civilna infrastruktura, spaljena sela i tisuće izgubljenih civilnih života širom Hrvatske i Bosne i Hercegovine – to je stvarna bilanca devedesetih o kojoj srpska historiografija „pristojno i glasno šuti“.

“Uragan” – Plan za uništenje obale

Koliko je ta destruktivnost bila sustavna, a ne tek slučajan čin povlačenja, najbolje dokazuju strogo povjerljivi dokumenti JRM pod kodnim nazivom PLAN “URAGAN”. Materijale koje je izradio vrh JNA, a koje je u ožujku 1992. pripremao kapetan bojnog broda Martin Kozole za nastavu u Sektoru zamjenika načelnika Generalštaba za ratnu mornaricu razotkrivaju namjeru totalnog gospodarskog uništenja Hrvatske (admiral Boško Antić – “Ničiji heroji”).

Ciljevi plana nisu bili vojni položaji, već vitalna kičma civilnog života:

• Rafinerija nafte “Urinj” i terminal Omišalj – s ciljem izazivanja energetskog kolapsa i ekološke katastrofe.
• Brodogradilišta “Viktor Lenac” i “Jozo Lozovina Mosor” – kako bi se trajno onemogućila pomorska industrija.
• Luke Rijeka, Zadar i Ploče – planirano je polaganje ležećih mina ispred ulaza u luke kako bi se Hrvatska trajno odsjekla od svijeta.
• Tvornica ferolegura „Dugi rat“ kod Omiša – planirano izvršenje napada sa raketama P-20 i brodskim topništvom

Upotreba krstarećih raketa P-20 i P-15 na civilne industrijske objekte, uz ciničnu napomenu o “maksimalnom neugrožavanju stanovništva”, razotkriva razinu samoobmane i barbarske naravi vojnog vrha u Beogradu.

Plan “Uragan” nije bio vojni plan; bio je to plan za civilnu egzekuciju jedne države (spržena zemlja). JNA je bila svjesna da gubi kontrolu nad obalom i ovim je planom htjela osigurati da Hrvatska, iako neovisna, ostane gospodarski mrtva, s uništenom industrijom i zagađenim morem.

Srećom, plan „URAGAN“ nije proveden jer je JNA shvatila da bi cijena tog “vatrometa” bila prevelika – ne samo financijski (kroz buduće odštete), nego kroz njen trenutačni vojni i politički nestanak. Ostao je tek u obliku dokumenta koji danas služi kao dokaz o karakteru sustava koji je, u trenucima nemoći, bio spreman spaliti cijelu obalu kako bi “kaznio” Hrvatsku zbog njezine neovisnosti. Srećom, između te zle namjere i njezine realizacije ispriječila se hrabrost hrvatske obrane i realnost međunarodne politike.

Pravni nokaut: Što kaže međunarodno pravo?

No, ostavimo po strani moralni dug i destrukciju, pa pogledajmo gdje Gajić stoji na terenu prava. Kao povjesničar, on bi morao znati da su njegove teze o „srpskom kontinuitetu“ s Kraljevinom ili SFRJ u međunarodnopravnom smislu odavno mrtve i pokopane.

1. 1. Badinterova komisija (Mišljenje br. 1 i br. 9): Jasno je i nedvosmisleno utvrđeno da se SFRJ raspala (disolucija), a ne da su se države odcijepile od Srbije. Utvrđeno je da je SFRJ prestala postojati i da su sve novonastale države ravnopravne sljednice. Nitko nema ekskluzivno pravo prvenstva.
   2. Rezolucije UN-a 757 i 777: Međunarodna zajednica je devedesetih izričito lupila rampu Miloševićevom pokušaju da proglasi SR Jugoslaviju jedinim nastavkom SFRJ. SRJ je izbačena iz UN-a i morala je 2000. godine aplicirati za članstvo kao potpuno nova država.
   3. Bečki sporazum o sukcesiji (2001.): Potpisom na ovaj dokument, službeni Beograd je i pravno kapitulirao i prihvatio da je samo jedan od pet ravnopravnih sukcesora.

Prema tome, svako pozivanje na „osnivačka prava“ iz 1918. ili 1930. godine pred bilo kojim međunarodnim sudom ima težinu ljetnog lahora. To je pravno irelevantno. Ugovor o sukcesiji u svom Aneksu A, članku 3. jasno poznaje samo pojam pokretne imovine bivše SFRJ i pravo njene podjele a ne otimačine i pljačke.

Zaključak: Brod se ne vraća u prošlost

Školski brod „Jadran“ de facto ostaje tvrdoglavi, neriješeni čvor između Zagreba i Podgorice. Crna Gora ga drži na temelju doslovnog (i prilično sebičnog) tumačenja članka o zatečenom stanju na dan proglašenja neovisnosti, dok Hrvatska s punim pravom traži njegov povratak na temelju institucionalnog kontinuiteta, jer je brod desetljećima bio sastavni dio vojnih škola i akademija lociranih u Splitu.

Uplitanje Beograda u ovu priču s porukom „Malo je i naš“ nije ništa drugo nego jeftin politički spin i pokušaj relativizacije hrvatskog pritiska na Crnu Goru u njezinom procesu pristupa Europskoj uniji. To je pokušaj da se stvori magla u kojoj su „svi podjednako krivi i svi imaju podjednako pravo“.

Ali magla se brzo diže kada se upale reflektori povijesnih činjenica. Prije nego što bilo tko iz Beograda ponovno odluči tretirati povijest kao švedski stol i brojiti postotke ugrađene u drvene jarbole „Jadrana“, morat će položiti račune za sve ono što je u ime te iste države uništio, popljačkao i u crno zavio.

Jer, gospodine Gajiću, pravo i pravda se ne mogu krojiti tako da vam u 1930. godini vrijedi princip ulaganja, a u 1991. godini princip spaljene zemlje. To ne prolazi. Čak ni na balkanskom švedskom stolu.

Morski Vuk/ Foto: AI