Tko je sjedio na čelu stola kad je odlučeno da se ubije Arkan: 26 sekundi za povijest

Dobrosav Gavrić, mladi 23‑godišnji policajac, 15. siječnja 2000. godine mirno je ušetao u lobij beogradskog hotela Intercontinental (današnji Crowne Plaza) prišao separeu u kojem je sjedio najmoćniji čovjek srbijanskog podzemlja – Željko Ražnatović Arkan. U svega desetak sekundi, 23‑godišnjak je izvukao pištolj CZ 99 i ispalio tri metka Arkanu u potiljak, a potom usmrtio i njegove bliske suradnike Milenka Mandića i Dragana Garića.

Hladnokrvna likvidacija iz temelja je potresla političku i kriminalnu scenu tadašnje države te pokrenula višedesetljetnu sagu o naručiteljima, bijegu i suđenju. I prouzročila seriju krvavih ubojstava u Beogradu.

Arkan je u hotel stigao oko 15 sati sa svojom suprugom, folk zvijezdom Svetlanom Cecom Ražnatović, njezinom sestrom Lidijom Ocokoljić te obiteljskim prijateljem i tjelohraniteljem Zvonkom Mateovićem. Ceca i Lidija su ubrzo nakon dolaska produžile u hotelski butik u kupovinu, dok je Arkan otsjeo u lobiju. Smjestio se u separeu u dnu hola, nasuprot recepciji. Tamo je sjedio s dvojicom bliskih prijatelja iz biznisa i politike:  Milenko Mandić Manda, biznismen i menadžer i  Dragan Garić, savezni inspektor Saveznog ministarstva unutarnjih poslova

Dok su sjedili u separeu, popunjavali su sportske prognoze na tiketu, pili kavu i razgovarali, ne primjećujući ništa neobično u okruženju.

KRVAVIH 26 SEKUNDI

U međuvremenu, u hotel su ušla trojica muškaraca: Dobrosav Gavrić, Milan Đuričić Miki i Dragan Nikolić Gagi. Gavrić je ušao sam u lobi, dok su ga ostali pokrivali i promatrali situaciju. Točno u 17 sati i 5 minuta, Gavrić je polako krenuo prema separeu gdje je sjedio Arkan. Hodao je mirno iza Arkanovih leđa.

U lobiju je vladala uobičajena hotelska atmosfera i nitko nije obraćao pažnju na čovjeka u zimskoj jakni. Kada se približio na manje od dva metra, Gavrić je naglo izvukao pištolj CZ 99 i započeo brzu, hladnokrvnu egzekuciju:

1. Prva tri hica ispalio je izravno u potiljak Željka Ražnatovića Arkana. Arkan je odmah klonuo na stol, smrtno pogođen u glavu i oko.
2. Sljedeća tri hica Gavrić je ispalio u Milenka Mandića, koji je pokušao skočiti i zaštititi Arkana.
3. Nakon toga, okrenuo se prema Draganu Gariću i ispalio dva hica u njega kako ne bi ostavio svjedoke. Sva trojica su pala u lokvama krvi. U lobiju je istog trenutka nastao potpuni kaos – vriska, panika, gosti koji se bacaju pod stolove i bježe prema izlazima.

Dok je Gavrić trčao prema staklenom izlazu hotela, u priču se uključuje Arkanov tjelohranitelj Zvonko Mateović, koji je dotrčao iz smjera butika čuvši pucnjavu. Mateović je izvukao pištolj i potrčao za napadačem koji je već izlazio na parkiralište.

Mateović je zapucao i teško pogodio Gavrića u leđa. Metak mu je prošao blizu kralježnice i teško ga ranio. Unatoč teškoj ozljedi, Gavrićevi suučesnici (Đuričić i Nikolić) uspjeli su ga ugurati u automobil Golf i velikom brzinom pobjeći prema bolnici u Loznici, gdje je Gavrić kasnije operiran pod lažnim objašnjenjem kako je ranjen.

KRIKOVI U LOBIJU: CECINA REAKCIJA

Čuvši hice, Ceca i njezina sestra Lidija dotrčale su u lobi hotela. Prizor koji su zatekle bio je stravičan. Ceca je vrištala i plakala, kleknula je u krv pored supruga i pokušavala mu opipati puls. U općoj panici, budući da Hitna pomoć nije stizala dovoljno brzo, Arkanovo tijelo su uz pomoć hotelskog osiguranja iznijeli van i smjestili na stražnje sjedalo policijskog BMW-a koji se zatekao ispred hotela.

Ceca je sjela pored njega, držeći ga na rukama dok su jurili prema Hitnom centru u Beogradu. Liječnici su dali sve od sebe i pokušali reanimaciju, no ozljede glave bile su preteške. Željko Ražnatović Arkan službeno je proglašen mrtvim u 18 sati i 15 minuta na operacijskom stolu.

MARATONSKI PRAVOSUDNI TRILER: KRONOLOGIJA SUĐENJA

Sudski proces protiv Dobrosava Gavrića u Srbiji bio je jedan od najdužih i najkompliciranijih u povijesti tamošnjeg pravosuđa. Tijek suđenja pred Okružnim sudom u Beogradu (u Palači pravde) obilježilo je čak tri ponavljanja postupka, ukidanja presuda, bizarne tvrdnje obrane i konačni bijeg optuženika iz zemlje. Kronologija sudskog procesa u Beogradu odvijala se u nekoliko ključnih faza:

1. Prvo suđenje i prva presuda (2000. – 2001.) Suđenje je započelo ubrzo nakon trostrukog ubojstva u hotelu Intercontinental. Gavrić je na suđenje dovođen u kolicima jer ga je tijekom bijega s mjesta zločina u leđa ranio Arkanov tjelohranitelj Zvonko Mateović. Gavrić je tvrdio da je nevin i da se u hotelu našao posve slučajno jer je “išao kupiti jeftini Audi” te da je ranjen u općem metežu koji je nastao. •Okružni sud u Beogradu osudio ga je u listopadu 2001. godine na 20 godina zatvora kao izravnog izvršitelja ubojstva. Njegovi pomagači, Milan Đuričić Miki i Dragan Nikolić Gagi, također su proglašeni krivima.
2. Ukidanje presude i puštanje na slobodu (2002. – 2003.) Vrhovni sud Srbije je 2002. godine prihvatio žalbe obrane, ukinuo prvu presudu zbog proceduralnih pogrešaka i nedostatka dokaza o preciznom motivu te naložio novo suđenje. Budući da je zakonski rok za pritvor bez pravomoćne presude istekao, Gavrić i suoptuženi Milan Đuričić pušteni su 2003. godine da se brane sa slobode. To se pokazalo kao najveći propust u cijelom slučaju.
3. Drugo suđenje i konačna presuda (2006.) Ponovljeni postupak završio je u listopadu 2006. godine. Sudsko vijeće je na temelju preciznih balističkih vještačenja i svjedočanstava (uključujući i svjedočenje Svetlane Cece Ražnatović) utvrdilo da je upravo Gavrić s leđa ispalio tri hica u Arkanov potiljak iz pištolja CZ 99. Kazna mu je drastično povećana te je pravomoćno osuđen na 35 godina zatvora. Pomagači Đuričić i Nikolić osuđeni su na po 30 godina.

Koristeći činjenicu da su se branili sa slobode, Gavrić i Đuričić se uopće nisu pojavili u sudnici na izricanju pravomoćne presude 2006. godine, već su istog dana pobjegli iz Srbije preko granice, započevši svoj višegodišnji bijeg.

CRNA KRONIKA BEOGRADA: OSVETA ZEMUNSKOG KLANA

Nakon likvidacije Željka Ražnatovića Arkana 15. siječnja 2000. godine, u beogradskom podzemlju pokrenuta je do tada neviđena operacija odmazde. Nova i surova kriminalna sila u usponu – Zemunski klan – dobila je naređenje da s lica zemlje zbriše svakoga tko je imao bilo kakve veze s rušenjem “Komandanta” ili je bio osumnjičen za sudjelovanje u zavjeri. Brutalni osvetnički niz koji je potresao Beograd provodio se sustavno:

• Zoran Uskoković Skole (vođa suparničkog klana): Nalazio se na samom vrhu crne liste. Zemunci su ga smatrali jednim od glavnih organizatora i nalogodavaca Arkanova ubojstva zbog sukoba oko višemilionskih transfera nogometaša. Nakon što je preživio pokušaj ubojstva razornim eksplozivom na Ceraku, likvidiran je tri mjeseca nakon Arkana, 27. travnja 2000., u brutalnoj filmskoj potjeri i pucnjavi na beogradskim ulicama.

• Branislav Lainović Dugi: Istaknuti novosadski kriminalac i Skoletov bliski suradnik ubijen je 20. ožujka 2000. ispred hotela Srbija u Beogradu. Izravni egzekutor bio je glavni ubojica Zemunskog klana, Sretko Kalinić “Zver”.

• Milovan Nedeljković Ćanda: Skoletov saborac i estradni menadžer likvidiran je zajedno sa svojim tjelohraniteljem u ožujku 2000. godine. Razneseni su u zrak razornom bombom postavljenom u automobilu na parkiralištu odmah nakon sprovoda zajedničkog prijatelja. • Jovan Guzijan Cuner: Ubijen je u klasičnoj sačekuši u listopadu 2002. godine kada su napadači iz jurećeg automobila na njega otvorili vatru iz automatskog oružja “kalašnjikov”.

• Radoslav Trlajić (Bata Trlaja): Vođa novobeogradskog klana likvidiran je u veljači 2000. godine ispred svoje zgrade nakon jurnjave i pucnjave s pripadnicima Zemunskog klana.

Paravan za preuzimanje podzemlja

Iako su ove likvidacije u javnosti i medijima godinama prezentirane isključivo kao “krvava odmazda bivših Arkanovih saboraca i kumova”, kasniji sudski procesi otkrili su stvarnu pozadinu. Vođe Zemunskog klana, Dušan Spasojević i Mile Luković, iskoristili su Arkanovu smrt kao savršen povod i alibi. Pod izlikom osvete, uklonili su sve stare autoritete i suparničke vođe na asfaltu, što im je omogućilo da ostvare potpunu prevlast nad švercerskim kanalima, trgovinom narkoticima i cjelokupnim srpskim podzemljem.

TKO JE SJEDIO NA ČELU STOLA ?

Istraga i suđenje za ubojstvo u hotelu Intercontinental utvrdili su tko su bili izvršitelji, no službeni nalogodavac ubojstva Željka Ražnatovića Arkana do danas je ostao najveći misterij srpskog podzemlja i pravosuđa.

Tijekom procesa nikada nije dokazano tko je platio i naredio likvidaciju, no kroz godine su se iskristalizirale tri glavne teorije:

1. Državna sigurnost (RDB) i politički vrh Najraširenija i najvjerojatnija teorija, koju je zastupao i Arkanov odvjetnički tim, jest da je ubojstvo organizirala tadašnja Služba državne sigurnosti (RDB) po izravnom nalogu političkog vrha režima Slobodana Miloševića. Arkan je u to vrijeme postao previše neovisan i moćan. Širile su se glasine da je spreman surađivati s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (Haaškim tribunalom) kako bi spasio sebe i obitelj, što je predstavljalo golemu prijetnju za tadašnji režim. Dobrosav Gavrić bio je aktivni policajac (na bolovanju), a mnogi ključni akteri imali su policijske iskaznice, što upućuje na to da su imali logističku podršku i jamstva “odozgo” da će nakon ubojstva biti zaštićeni.
2. Sukob oko profita nogometnih transfera i biznisa Druga teorija fokusira se na ekonomske motive i sukob unutar samog kriminalnog miljea. Arkan je ovisio o profitu nogometnog kluba Obilić i uzimao je goleme postotke od prodaje igrača u inozemstvo. Prema svjedočanstvima iz podzemlja, Arkan se sukobio s nekoliko utjecajnih figura oko podjele novca od transfera. Kao jedna od ključnih figura u pričama s kriminalne strane često se spominjao kontroverzni biznismen Andrija Drašković, koji je kasnije preživio nekoliko atentata (uključujući onaj Zemunskog klana koji se osvećivao za Arkana). Ipak, u službenim sudskim spisima nalogodavac je ostao nepoznat, a Drašković je na sudu sudjelovao isključivo kao svjedok te je svaku povezanu ulogu oštro demantirao.
3. Sukob sa “Zemunskim klanom” i novom generacijom mafije Krajem devedesetih, pod okriljem države, naglo je rastao Zemunski klan predvođen Dušanom Spasojevićem i Miloradom Ulemekom Legijom. Arkan je za njih bio “stara škola” koja drži monopol nad ključnim švercerskim kanalima i poslovima. Iako je Legija bio Arkanov kum i suborac, u podzemlju se spekuliralo da je nova garnitura mafije željela ukloniti autoritet koji ih je sputavao u potpunom preuzimanju Beograda. Upravo su oni nakon Arkanova ubojstva, pod maskom osvete, uklonili sve suparnike i zasjeli na tron.
   
4. Osveta moćnika: Mnoge je moćnike brutalno reketario. Prema ovoj teoriji, nekoliko krupnih figura iz podzemlja skupilo je novac (spominjala se cifra od nekoliko milijuna maraka) kako bi platili ekipu iz Loznice da trajno ukloni Arkana i oslobodi tržište. Arkan je u to vrijeme držao ogroman monopol nad švercom nafte i cigareta.

Više od dva desetljeća kasnije, konačnog i službenog odgovora na pitanje tko je doista naručio ubojstvo u Intercontinentalu i dalje nema. Tajna o nalogodavcima ostaje skrivena, dok jedini preživjeli izravni izvršitelj – Dobrosav Gavrić – i dalje čeka rasplet dugogodišnjeg ekstradicijskog procesa iza zidova zatvora u Južnoj Africi.

ZAŠTO JE ODABRAN GAVRIĆ

Dobrosav Gavrić bio je vrhunski strijelac, najbolji u svojoj klasi na policijskoj obuci, s iznimno preciznim rukovanjem pištoljem. To je u operativnim krugovima bio presudan faktor. Nalogodavci nisu mogli riskirati promašaj, pogotovo ne u zatvorenom prostoru poput Intercontinentala, gdje je sve trajalo 26 sekundi i gdje je egzekucija morala biti izvedena hladno, brzo i bez greške. Gavrić je bio čovjek koji je mogao ispaliti tri hica u potiljak iz neposredne blizine bez oklijevanja i bez tehničke greške.

Drugi razlog je njegova neupadljivost i policijska iskaznica. Arkan je poznavao sve glavne igrače beogradskog podzemlja, ali mlad policajac koji izgleda kao da je došao u hotel po rutinskom poslu nije izazivao nikakvu sumnju. Gavrić je mogao ući, prići, stati iza Arkana i izvući oružje a da itko u lobiju shvati što se događa. To je bila kombinacija koja se ne može dobiti s iskusnim kriminalcem — oni nose reputaciju, prepoznatljivi su, imaju “miris asfalta”. Gavrić nije imao ništa od toga.

Treći razlog je njegova potrošnost. Bio je mlad, bez klana, bez zaštite, u dugovima i problemima. Nalogodavci su trebali nekoga tko će odraditi posao, ali bez mogućnosti da ugrozi strukturu iznad sebe ako bilo što krene po zlu. Gavrić je bio idealan: vrhunski strijelac, policajac s pristupom, neupadljiv i istovremeno potpuno zamjenjiv. To je kombinacija koja se u ovakvim operacijama traži — spretan, ucjenjiv i čovjek koji je najlakši za kontrolirati.

Takve operacije dizajnirane su tako da nalogodavac ostane nevidljiv, jer je to jedini način da se zaštiti struktura koja stoji iza egzekucije. Izvršitelj dobiva samo tehnički zadatak – vrijeme, mjesto, oružje i izlaznu rutu – ali nikada ne dobiva širu sliku. To je temeljno pravilo službi i podzemlja: egzekutor mora znati dovoljno da povuče obarač, ali premalo da bi mogao ugroziti one iznad sebe.

Zato se biraju mladi, potrošni ljudi bez moći i bez mreže, ljudi koji ne mogu povezati konce ni kad bi htjeli. Takva arhitektura operacije stvara savršenu barijeru: čak i ako se izvršitelj uhvati, izruči, progovori ili pokuša trgovati informacijama, on jednostavno nema ime nalogodavca. Sustav je građen tako da istina ostane zakopana na vrhu, a egzekutor ostane slijep na dnu.