Kada crnogorski ministar pravde Bojan Božović poruči kako europski put Podgorice ne smije biti talac kopnene granice s Hrvatskom, on zapravo ne otvara samo pravno pitanje razgraničenja. Riječ je o klasičnom manevru kupovanja vremena i izbjegavanja strateške odgovornosti u trenutku kada Zagreb u rukama drži jedinu pravu polugu pritiska – pristupne pregovore.
U dopisu upućenom državnoj tajnici Andreji Metelko Zgombić, Božović odbacuje bilo kakvo jednostrano utvrđivanje crte razgraničenja, najavljuje nacrt novog sporazuma za kopno i more te diplomatski pakira tezu da bilateralni sporovi nemaju mjesta u završnici pregovora.
Površnom promatraču to može zvučati kao konstruktivan poziv na razgovor. No, u stvarnosti, riječ je o pokušaju razdvajanja europskih integracija od teškog sigurnosnog i ratnog nasljeđa koje Podgorica godinama gura pod tepih.
Hrvatskoj nije u interesu blokirati susjeda niti kočiti stabilizaciju regije, ali nitko u Zagrebu ne treba dopustiti da proces proširenja postane alat za ucjenu same članice Unije kako bi ona odustala od svojih legitimnih nacionalnih i sigurnosnih interesa. Ulazak u EU nije politički poklon za lijepa obećanja, nego potvrda da je država sposobna poštovati međunarodno pravo i preuzeti odgovornost za vlastite postupke.
Suština problema nije u hrvatskom inzistiranju na čistim računima, već u kroničnom nedostatku političke volje u Podgorici da se ti računi napokon zatvore. Desetljećima se ista pitanja vrte u krug, rješavaju se polovično ili se pokušavaju proglasiti završenima bez stvarnog pravnog epiloga.
Stoga je jedino logično pitanje s hrvatske strane sasvim pragmatično: ako Crna Gora nije spremna riješiti ove sporove sada, dok joj treba zeleno svjetlo Zagreba, kakvo jamstvo postoji da će to učiniti jednom kada sjedne za isti stol kao punopravna članica?
Prevlaka: hrvatski suverenitet nije predmet pregovora
Polazište Zagreba oko Prevlake potpuno je jasno i tu nema mjesta nikakvim manevrima: kopneni dio poluotoka pripada Hrvatskoj i o tome se jednostavno ne pregovara. Otvorena je samo granica na moru, gdje i dalje vrijedi onaj privremeni režim iz 2002. godine.
Riječ je o Protokolu o privremenom režimu na južnoj granici, potpisanom 2002. godine između ministara vanjskih poslova Hrvatske i tadašnje Savezne Republike Jugoslavije Tonina Picule i Gorana Svilanovića.
Protokol je predstavljen kao privremeno rješenje “do konačne demarkacije”, a opsto više od dva desetljeća. Postao je svojevrsna diplomatska mumija – svi znaju da je mrtav, ali nitko ga ne usudi sahraniti.
Tim Protokolom kopnena granica prati bivšu republičku granicu (načelo uti possidetis), a budući da morska granica unutar bivše SFRJ nije postojala, Protokolom uspostavljena tek privremena zona
Kad iz Podgorice čujete izjave u kojima se Prevlaka paušalno gura pod “neriješeno teritorijalno pitanje”, jasno je da se ta razlika namjerno muti. Nije premijer Plenković slučajno 12. studenoga u Saboru podsjetio na Badinterovu komisiju – poruka je jasna: bez prihvaćanja postojećih kopnenih granica, Crna Gora neće zatvoriti pregovore kad je zamislila.
Zato u Zagrebu sada treba paziti na svaku riječ u službenim dokumentima i izjavama. Ne smije se dopustiti da se kroz priču o morskoj granici na mala vrata ponovno otvara rasprava o hrvatskom suverenitetu na samom rtu Oštro i kopnu. O moru možemo razgovarati, oko toga kako povući crtu prema otvorenom moru i ulazu u Boku, ali kopno nije na stolu.
Božović sada najavljuje da će Podgorica brzo izaći s nacrtom sporazuma o razgraničenju na kopnu i moru. Iskreno, u politici i sigurnosti takve najave bez konkretnog papira ne vrijede puno. Taj tekst još nitko nije vidio i pitanje je što uopće piše unutra. Nije stvar u tome hoće li oni poslati nekakav nacrt, nego kreće li taj papir od činjenice da je kopnena granica riješena stvar ili nas opet pokušavaju uvući u raspravu od nule.
Pogledajte uostalom kako su se u Podgorici uopće ekipirali za ovaj posao. Još u ožujku su složili komisiju od čak 27 ljudi za utvrđivanje granica. Svatko tko je ikad radio u sustavu zna da tijelo s 27 članova služi samo tome da se posao razvodni i uspori. Da stvar bude gora, crnogorski Centar za istraživačko novinarstvo je iskopao da u toj gomili ljudi uopće nema međunarodnih autoriteta za pomorsko pravo, niti ljudi s pravim pregovaračkim iskustvom. Kad na ovakav teren pošaljete takvu ekipu, to obično znači da vam se zapravo i ne žuri riješiti problem.
Otvorena bilateralna pitanja: od Morinja do vojne imovine bivše JRM
Uz razgraničenje na moru, između Zagreba i Podgorice vuče se čitav niz neriješenih repova iz devedesetih: od logora Morinj i otetog školskog broda Jadran, preko pitanja nestalih i procesuiranja ratnih zločina, pa sve do podjele vojne imovine bivše JRM. Nešto se od toga s godinama pomaknulo s mrtve točke, ali polovična rješenja u ovakvim stvarima ne znače da je priča gotova, a kamoli da je druga strana doista preuzela punu odgovornost.
Najbolje se to vidi na primjeru Morinja. Sud u Crnoj Gori jest osudio četvoricu stražara za zlostavljanje hrvatskih civila i ratnih zarobljenika, no tu je sve stalo. Nitko nikada nije ozbiljno potegnuo pitanje onih koji su taj logor uopće osnovali, organizirali i njime zapovijedali. Nije par običnih stražara na svoju ruku otvorilo logor i dovelo zarobljenike iz Hrvatske – iza toga je stajala jasna vojna i politička zapovjedna linija. Dok god zapovjedna i institucionalna razina ostaju netaknute, priča o pravdi je šuplja.
Posebna su priča pokušaji da se Morinj danas u javnom prostoru ublaži i prikaže tek kao nekakav “sabirni centar”. Takvo igranje riječima i relativiziranje onoga što su ljudi tamo prošli nema veze sa suočavanjem s prošlošću. Možete objekt nazvati kako god hoćete, ali činjenice o premlaćivanjima i zlostavljanju ostaju iste, koliko god bile politički nezgodne za Podgoricu.
Sličan obrazac gledamo i oko gradskog bazena u Kotoru. Odluka da se skine ime Zorana Džimija Gopčevića i bazen nazove po Petru II. Petroviću Njegošu predstavljena je kao veliki iskorak i uklanjanje spornog simbola. Ali jedno je izglasati odluku na papiru, a sasvim drugo provesti je na terenu.
Ako nova ploča još uvijek nije postavljena, logično je pitati se čeka li se namjerno da se slegne prašina zbog otpora dijela tamošnje javnosti. Takvi potezi na pola puta ne znače puno – ili imate političku volju da stvari istjerate do kraja, ili se samo igrate diplomacije.
Jadran i vojna imovina bivše JRM
Posebno osjetljiva točka u odnosima dviju država je školski brod Jadran, koji se već desetljećima vuče kao jedno od najtvrđih bilateralnih pitanja. U Zagrebu se taj jedrenjak s punim pravom ne gleda izdvojeno, nego kao dio šire priče o vojnoj imovini bivše JRM. Ovdje uopće nije riječ samo o jednom brodu, koliko god on bio vrijedan i simboličan, nego o čistom pravnom načelu: nitko ne može prisvojiti imovinu bivše zajedničke države samo zato što se ona nakon raspada Jugoslavije zatekla u njegovoj luci.
Jadran je tako postao najvidljiviji simbol cijelog tog problema. Hrvatska godinama ponavlja da se pitanje njegove matične luke i vlasništva mora riješiti kroz sukcesiju i na temelju dokumenata, a ne silom svršenog čina. U Podgorici se, međutim, ponašaju kao da im trideset i nešto godina korištenja broda automatski daje vlasnički list. Dugogodišnji posjed otete imovine u međunarodnom pravu ne briše pitanje njezina stvarnog podrijetla i vlasništva.
No, ispod priče o Jadranu krije se još teži i financijski daleko veći problem – sva ona ratna tehnika i brodovlje bivše JRM koje je prilikom povlačenja iz hrvatskih baza 1991. i 1992. godine odvučeno u Boku kotorsku i druge crnogorske luke.
Ratni brodovi, naoružanje, streljivo, radari i ostala oprema nisu tim činom postali vlasništvo Crne Gore. To što ste nešto fizički odvezli i stavili pod svoju kontrolu ne znači da ste postali zakoniti vlasnik.
Hrvatska na to upozorava godinama, a situaciju dodatno otežava činjenica da se s tom imovinom u međuvremenu radilo svašta. Dio brodova i opreme je prodan trećim državama, dio je izrezan u staro željezo ili komercijalno iskorišten, a da se pritom države sljednice nikada nisu dogovorile o njezinoj podjeli i naknadi.
Dosadašnji pregovori oko ovog pitanja ne daju previše razloga za optimizam. Kada je hrvatska strana na sastanku u Zagrebu stavila na stol konkretnu dokumentaciju i pravne argumente, crnogorsko povjerenstvo djelovalo je potpuno nespremno, bez ikakve protuargumentacije ili suvisle pregovaračke inicijative. Takva pasivnost zapravo najbolje pokazuje kako Podgorica na ovu temu i dalje gleda kao na završenu priču o kojoj se njima zapravo i ne razgovara. A Hrvatska si ne smije dopustiti da se o otetoj vojnoj imovini pregovara samo kad to Podgorici odgovara, dok se u međuvremenu imovina bez čistih papira i dalje krčmi.
Europski kriteriji i odgovornost prema susjedima
U Podgorici bi najradije da se njihov put prema Bruxellesu mjeri isključivo po tome koliko su poglavlja zatvorili i koliko su tehničkih papira ispunili. U Zagrebu se na te stvari ipak gleda malo drukčije – odnos prema starim, neriješenim sporovima sa susjedima najbolji je test je li neka država doista spremna za EU ili samo glumi da jest.
Hrvatska pritom ne izmišlja nikakve umjetne prepreke niti pokušava susjedu podmetnuti nogu. Ono što se traži leži na čistim papirima, arhivskim dokumentima i međunarodnom pravu, a dobrosusjedski odnosi ne grade se tako da sve što vam ne paše jednostavno gurnete pod tepih.
Uostalom, ako u Podgorici danas, dok im nasušno treba glas Zagreba, nema snage da se ozbiljno sjedne za stol oko morske granice, Morinja, školskog broda Jadran, nestalih i vojne imovine bivše JRM, na temelju čega bi itko ovdje trebao povjerovati da će se to dogoditi sutra? Jednom kad Crna Gora uđe u EU, Zagreb više nema čime pritisnuti, a u Podgorici nestaje svaki motiv da išta riješe. I nije tu riječ ni o kakvim ultimatumima bez pokrića – traži se samo da se stari računi napokon zatvore, što je obična pristojnost prije ulaska u zajedničko društvo.
Ne ide jedno s drugim. Ne možete se stalno pozivati na vladavinu prava i tražiti razumijevanje za svoje europske planove, a u isto vrijeme relativizirati ratnu prošlost i praviti se ludi oko imovine koja nije vaša. Da je u Podgorici zadnjih godina bilo barem pola one energije koju sada troše na lobiranje da se sporovi sa Zagrebom maknu s dnevnog reda, pola ovih problema već bi bilo riješeno.
A od Hrvatske se sada traži da progleda kroz prste u ime nekakve europske solidarnosti, dok iz same Podgorice godinama nismo vidjeli gotovo ništa konkretno čime bi se ti odnosi pomaknuli s mjesta.
Pitanje zato nije želi li Hrvatska Crnu Goru u Europskoj uniji. Pitanje je želi li Crna Gora u Europsku uniju ući kao država koja je spremna riješiti otvorena pitanja sa svojim susjedima ili kao država koja očekuje da će joj članstvo omogućiti da ih više ne mora rješavati.
Morski Vuk/Foto: arhiva
Sofascore, koji su prije 16 godina u Zagrebu pokrenuli Ivan Bešlić i Zlatko Hrkać, proglašen…
Doktor Boris Zdilar prije dva dana podnio je ostavku na dužnost člana Upravnog vijeća Psihijatrijske…
Torcda je večeras u Splitu organizirala tradicionalni mimohod povodom Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata…
Komentiraj