Umro je Veljko Barbieri ratnik i pisac koji je hranu pretvarao u priču, a priču u slobodu

Preminuo je književnik, publicist i jedan od najvažnijih hrvatskih autora posvećenih gastronomiji Veljko Barbieri, potvrdila je njegova kći Sara.

Rođen je 14. svibnja 1950. u Splitu, gradu u kojem se – kako je sam govorio – našao „slučajno“, jer je u Makarskoj, domu njegove obitelji, tada harala epidemija šarlaha. Već sljedećeg dana vraćen je u okrilje obitelji, ali ne roditeljske.

Budući da su mu se roditelji, poznati novinar Frane Barbieri i profesorica povijesti umjetnosti Zagorka Mihaldžić, rano razdvojili, odgajali su ga nona Anka i nono, koji su ga prihvatili kao trećeg sina.

Djetinjstvo i mladost obilježila su seljenja, ali i snažne figure dviju baka – dalmatinske none Anke i „zagrebačke bake“ Ljubice, koja mu je pomogla prebroditi prve godine školovanja u Zagrebu. Ondje je maturirao na Klasičnoj gimnaziji, a posebno formativno iskustvo bile su dvije godine u Meksiku, kamo ga je otac poveo dok je ondje radio kao dopisnik. Pohađajući nastavu na španjolskom, francuskom i engleskom jeziku, Barbieri je upio kozmopolitski duh koji ga nikada nije napustio, iako je cijeloga života ostao duboko vezan za Dalmaciju.

Po povratku u Zagreb upisao je filozofiju i španjolski jezik na Filozofskom fakultetu. Studirao je jedanaest godina – kako je sam govorio, zato što je mnogo putovao i već ozbiljno pisao. Prve radove objavljuje u Poletu

, a 1972. izlazi mu prva knjiga, „Priča o gospodinu Zaku“, u uredništvu Tonka Maroevića, za koju dobiva nagradu A. B. Šimić.

Ubrzo slijedi zbirka „Novčić Gordijana Pija“, a Barbieri postaje urednik kulture u Studentskom listu te suradnik Vjesnika i Starta. Književnu scenu osvaja novelom „Zatvor od oleandrovog lišća“ (1977.), po kojoj je desetljeće kasnije Lordan Zafranović snimio film Haloa – Praznik kurvi.

Pravi preokret u njegovoj karijeri dogodio se 1983. godine objavom romana „Epitaf carskog gurmana“, djela u kojem gastronomija postaje metafora otpora autoritarnom sustavu. Roman je postigao izniman uspjeh: u Hrvatskoj je prodan u više od 200.000 primjeraka, a na njemačkom govornom području u više od 100.000. Bio je toliko provokativan da je završio u zloglasnoj „Bijeloj knjizi“ Stipe Šuvara, a kazališna predstava prema romanu u Teatru &TD skinuta je s repertoara nakon nekoliko izvedbi. „Epitaf carskog gurmana“ postao je Barbierijev zaštitni znak – djelo koje je spojilo njegovu ljubav prema hrani, povijesti, slobodi i pripovijedanju.

Manje je poznato da je Barbieri bio i bojnik Hrvatske vojske te aktivni sudionik Domovinskog rata. Rat ga je 1991. zatekao na Visu, gdje je snimao promidžbeni dokumentarac. Osjetivši „animozitet koji raste“, odmah se pridružio Zboru narodne garde. S 156. brigadom sudjelovao je na južnom bojištu – od Stona i Čepikuća do oslobađanja Dubrovnika i Konavala. Neko je vrijeme proveo u specijalnim analitičkim postrojbama, a početkom 1994. kao časnik za vezu MUP-a i HV-a stiže u Pakrac.

Ondje dočekuje operaciju Bljesak, koju je opisivao kao svoje najdramatičnije i najslavnije dane. Zbog zasluga u ratu i kulturnoj obnovi grada proglašen je počasnim građaninom Pakraca. Ratna iskustva pretočio je u prozni dnevnik „Tko je sa mnom palio kukuruz“ (1996.), koji mnogi smatraju jednim od najboljih proznih zapisa o Domovinskom ratu.

Barbieri je bio član Društva hrvatskih književnika i Zajednice hrvatskih umjetnika. Široj publici postao je poznat i kao televizijsko lice – na Hrvatskoj televiziji vodio je serijal „Jelovnici izgubljenog vremena“, posvećen povijesti hrane. Njegove kolumne u Nacionalu pretočene su u Kuharske kanconijere I–IV (2002.–2007.), objavljene u više izdanja i na nekoliko jezika.

Bio je autor niza knjiga o gastronomiji, među kojima se ističu „134 male priče o hrani“ (2003), „100 mitova o hrani“, „200 legendarnih recepata“

(2008), „Priča o dalmatinskoj kuhinji“ (2009) i „Večernje bajke o hrani“ (2010). Objavio je i romane „Trojanski konj“ (1980), „Odisejev erotikon“ (1984), kao i knjige posvećene dalmatinskim gradovima – „Split: roman staroga grada“ (1997) i „Hvar: kantilene i kartoline“ (2000).

Njegov roman „Dioklecijan“ (2006), kasnije proširen u verziji „Ja Dioklo Jupiterov sin“ (2008), predstavlja romansiranu biografiju rimskog cara, povijesni roman koji čitatelja vodi u doba Rima i nastavlja Barbierijevu opsesiju spajanjem povijesti, mita i gastronomskog imaginarija. Objavio je i pjesničku zbirku „Sto koraka po šumi“ (2009).

Veljko Barbieri ostaje zapamćen kao pisac iznimne širine – čovjek koji je jednako uvjerljivo pisao o carskim trpezama i ratnim rovovima, o dalmatinskim konobama i rimskim carevima, o hrani kao kulturi, identitetu i slobodi. Bio je pripovjedač koji je znao da se kroz okus može ispričati povijest, a kroz priču obraniti dostojanstvo.

M. Marković/Foto: hrt