Večernji list i njegov Aleksa: Kako se hrvatski dnevnik pretvorio u PR-agenciju za crnogorske Srbe i rusofile

U normalnoj državi mediji bi branili nacionalni interes. Barem instinktivno – iz samoodržanja. U Hrvatskoj, međutim, taj refleks odavno ne postoji. Dok branitelji u Splitu prosvjeduju zbog poniženja hrvatskog dostojanstva kroz financiranje razno-raznih suspektnih srpskih (kvazi)umjetničkih izložbi, Večernji list danas objavljuje „intervju“ s Aleksom Bečićem, potpredsjednikom crnogorske vlade.

Bečić je u Hrvatskoj persona non grata, a u Crnoj Gori simbol dvolične politike koja se šepuri na Zapadu, a kleči pred Beogradom i Moskvom. Njegova ideologija je kao reklama za deterdžent: nova ambalaža, stari sadržaj.

Kad govori u Bruxellesu, priča o reformama, integracijama i europskom putu. Kad se vrati kući, priča o „bratskom srpskom narodu“, „pravoslavlju“ i „tradiciji“.  A kad dođu Rusi – onda o „neutralnosti“ i „slavenskoj solidarnosti“. On je lice nove generacije balkanskih manipulatora: mladi, pristojni, uredno ošišani, s govorom koji zvuči kao seminarski rad o europskim integracijama, ali s dušom duboko usidrenom u rusko-srpskom emocionalnom prostoru.

U razgovoru za Večernji Bečić izgovara sve one teflonske fraze koje i inače služe da se prikrije politička praznina: europske vrijednosti, prijateljstvo, dijalog… Jedino što izostaje jest – istina. Da njegova vlada ne želi vratiti školski brod Jadran, da ne pokazuje ni minimum volje za rješavanje otvorenih pitanja s Hrvatskom, i da bi najradije izbrisala ploču u Morinju – jer im hrvatske žrtve iz srpsko-crnogorske agresije na Dubrovnik kvare dekor njihove „nove politike“.

Ali ono što je stvarno skandalozno nije Bečićev cinizam. To se od njega očekuje. Skandalozno je što Večernji list tom čovjeku daje prostor kao da je riječ o državniku iz Bruxellesa, a ne o političkom sitnišu koji šuruje s Rusima i čeka mig iz Beograda. Tekst izgleda i čita se kao plaćeni oglas – samo što to nigdje nije naznačeno.

Sve odiše PR-tonom: umilna pitanja, izbjegavanje neugodnih tema, uredničko tapšanje po ramenu. Ako to nije plaćeno, onda je još gore: znači da netko u redakciji doista misli da se takvim tekstovima gradi „regionalna relevantnost“. U stvarnosti, to je čista propagandna diverzija – paradržavna manipulacija upakirana u format „intervjua“.

I sad dolazimo do pitanja koje bi svaka ozbiljna država postavila: što rade hrvatske obavještajne službe? Prate li uopće što se plasira kroz domaće medije?

Zna li SOA da jedan veliki hrvatski dnevnik objavljuje sadržaje koji objektivno koriste strukturama bliskim srpskom i ruskom interesu u regiji? Ili se sve to smatra „slobodom medija“, dok se nacionalni prostor pretvara u otvoreni oglasni pano za balkanske spin-doktore?

Ako Večernji list misli da tako izgleda „dijalog“, onda im treba netko objasniti razliku između novinarstva i plaćenog propagandnog rada. Ako to rade svjesno, to je već pitanje za državnu sigurnost. Ako to rade nesvjesno – to je pitanje za liječnika. 

M. Marković/Foto: YouTube